
Veća fotografija je ovde.
Nastavite sa čitanjem… “Muzika u objektivu (2): Norman Beaker u Hornu”
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Muzika pokreće misao
I kao što rekoh, ove nedelje vas suptilno davim svojim fotografijama sa koncerata.
I’m going back to the ones that I know,
with whom I can be what I want to be.
Just one week for the feeling to go —
and with you there to help me
then it probably will.
Svakome od nas je, povremeno, potrebna pomoć.
Ove nedelje ću vas suptilno udaviti svojim fotografijama sa koncerata.
Home and done it’s just begun
His heart weighs more, more than it ever did before
What has he done? God, help my son
Hey, stay a while, I’ll stay up
No sugar is enough to bring sweetness to his cup
I know sorrow tastes the same on any tongue
Davno je bilo, mislim još posle koncerta Santane u Budimpešti juna 2002. godine, da sam primetio pravilo: ako želim da dobro dokumentujem koncert koji sam pohodio, i fakte i utiske, moram to učiniti što pre. Po mogućstvu kad se samo odmorim od fizičkog napora, nakon povratka kući. Beše tako u nekoliko navrata i otkad postoji Suština pasijansa. Nisam baš uvek bio osobito pažljiv i vredan, pa sam ponešto i propustio, no neke važne trenutke ste možda upamtili, poput moje priče s koncerta grupe Colosseum u Pešti novembra 2014, što beše prilika kojoj sam prestao da se nadam pre mnogo godina, pa se ipak desio; ili sa koncerta Matorog Prdonje u Beču juna 2015, koji je bio na mojoj bucket listi… i još uvek je. Svojevremeno sam napisao i traktat o tome zašto mislim da je pohođenje velikih rock koncerata važno za ozbiljnog poštovaoca te muzike i ikonografije i to bi bio uobičajeni okvir u kojem se danas krećem kad opisujem koncerte.
Ovoga puta će biti malo drugačije.
Naravno: moji drugari već znaju šta je došlo na red, jer su me često prozivali da sam im dužan tu priču još od povratka iz Pule te tople septembarske nedelje 2015. Jer, znate kako je: pohoditi koncert Davida Gilmoura zbilja nije mala stvar.
Did you cause this misery?
Bandit, are you guilty?
Tell me, did you do these deeds?
Kada je Zoća pre par dana pomenuo kako je muzički svet prepun čudaka i ekscentrika, trebalo mi je između dve i pet desetinki sekunde da se asociram na onog kojeg mnogi smatraju najvećim ekscentrikom od svih u zoni popularne muzike… Zavirim u onaj mitski spisak svih numera koje vam je ova rubrika prinela na polzu i, naravno, otkrijem očekivanu informaciju: samo jedan jedini put smo do sada proverili šta je to Zappa. Međutim, ovog puta razumem razloge za to: proveravati šta je to Zappa je klizav i opasan teren koji jede duše ljudi.
Poput Roberta Wyatta pre par dana, ličnost i opus Franka Zappe je takođe definitivno nemoguće opisati u jednom članku. Ovog puta, to je u redu, jer svakako nemam vremena. A i da imam, budite sigurni da bih se napravio blesav.
Drž’te se sad. Ali svakako pustite glasno, ako možete.
Nastavite sa čitanjem… “Kako sam zamalo proverio šta je to Zappa”
U vreme kada sam pisao tekst o Mikeu Battu, u fonoteci sam imao tek deo njegovih radova, pa mi crvić nije dao mira. Suviše je tu bilo dobre muzike da je ne bih do kraja istražio, ali mnogi naslovi nisu mi bili dostupni.
Po običaju, neznani prijatelji su priskočili u pomoć u istom trenutku kada sam ih zamolio za pomoć oko kompletiranja diskografije.
Tako je do mene dospela kolekcija The Mike Batt Music Cube (2009).
Muzički svet je prepun čudaka i ekscentrika. Neke od njih smo i upoznali. Njihovo stvaralaštvo najčešće izaziva kontraverze i ne možemo uvek da ih razumemo ako ne promenimo sopstvenu optiku. ![]()
A ako uspemo da se ubacimo u njihov iščašeni svet, eto nam zabave za ceo život. ![]()
Rober Wyatt je čovek koji je uspeo da pomiri tradicionalnu englesku ekscentričnost sa poimanjem da muzika nema granice. I to radi veoma uspešno već dobrih 50 godina! ![]()
Na muzičarskim žurkama tokom šezdesetih i sedamdesetih bezbroj puta je nešto polazilo naopako. Često ništa nije štimalo u organizaciji i atmosferi. U takvim situacijama spasonosna rečenica je bila: “Zovite Jacksona”.
Jackson Browne je savršeno znao da pokrpi situaciju i užari atmosferu, a pomenuta rečenica je ušla u mit.
Pre nego što sam zaseo za tastaturu i nisam imao neku jasnu ideju o čemu ću da pišem. Prelistavajući naslove pesama ništa mi smisleno nije padalo na pamet, pa sam i ja potražio Jacksona. Sa njim nikada nema promašaja, a užitak je zagarantovan.
У тим налетима оптимизма и свеопштег напретка раних шездесетих (но не рекоше на коју се то страну напредује), после телекомуникационог сателита добили смо и песму о… нафтоводу.
Ту је баш згодно што нема текста, иначе… шта би имало да се каже о дугачкој цевуљаги?
Ово су некакви Д Шентејз, што је вероватно требало да звучи француски, онако како већ Амери умеју да замисле како би француски требало да звучи. Песма (која се не пева, упркос називу групе) је изгледа била популарна, јер је се некако и сећам.
Наравно, изводио ју је ко је стигао, па чак и неки Млади, који су се понекад појављивали и под именом Тхе Младис (ех, та бољка опонашања и пресликавања). У ствари, имам негде добра три сата домаћих бендова из тог времена, све сам инструментал, мада ту има и доста обрада класичних ствари – “Лабудовог језера”, теме из “Фауста” итд.
O gitarističkim herojima uvek volimo da tvrdimo da “znamo sve”. Svako ima lične afinitete kada je ova fela u pitanju, a frikovi, u koje spadam i ja, spremni su da se zakunu u svog idola radije nego u sopstvenu decu.
Evo jednoga, iz budžaka, za koga većina obaveštenih kolekcionara verovatno nikada nije čula.
Kolege vole da ga zovu Тhе Мaster of the Telecaster, a tri proizvođača gitara imaju model nazvan po njemu.