Dečački san

Kao i svaki klinac, palio sam se na automobile. Bilo je to nešto poprilično nedostižno za mene u vreme kada su ulice u mom rodnom gradu bile, uglavnom, bez asfalta. Moji rođeni klinci mi ne veruju dok pričam o tom vremenu, a onih koji ga se sećaju je sve manje. 🙁

Članci o modernim automobilima bili su retki, radničkoj klasi je bio dovoljan i Fića, a omladina nije smela da se zavodi pogubnim uticajima trulog Zapada. Slovenci su, valjda zato što su bili najbliže tom Zapadu, pokrenuli prvi časopis koji se bavio automobilima. A mi smo, kao i sva deca, danima zevali u slike nedostižnih automobila i snevali da ćemo, jednoga dana kada porastemo, kupiti i voziti – Fiću.

Kao i obično, ja se uvek zalepim za nešto što većina ljudi i ne primeti…

Nastavite sa čitanjem… “Dečački san”

Pesma za Unu

Znam da malo(?) iskačem iz šablona serviranih popodnevnih muzičkih izvedbi. Ovo sam ipak morao da podelim sa vama…

Slična situacija se nebrojano puta pokazala kao uspešna, pa tako i u ovom slučaju. Vaspitačice su uložile veliki trud, a deca su bila raspoložena za saradnju. Nikako drugačije se nije moglo ni stići do željenog rezultata – da deca nauče koreografiju i tekst deset pesama, koje je trebalo izvesti pred roditeljima (i ponekim bakama i dekama) na priredbi u okviru humanitarne akcije. Jačina i dužina aplauza su odredili koja će pesma biti Pesma za Unu – “Kišobran za dvoje”.

Ponjava

Koji li mu je sada, mislite se, čim ste pročitali naslov. Znam, nekima je ova reč nepoznata, Wikipedija se slabo bavi lokalizmima (ovoga nema, proverio sam), sem ako nisu sa anglosaksonskog područja. A i tu niste na sigurnom terenu. Ako ste daleko, kao na primer u Australiji, i ako vam je engleski jezik maternji, Google će vas elegantno zaobići. Nema vas u njegovim pretragama, nema vas i u realnom životu! Sve vam je jasno? Probajte, ništa ne košta. 🙂

Nisam lingvista. Srbi još nisu stigli da se bave tom odrednicom na Wikiju jer, po običaju, imaju preča posla, pa sam morao da skoknem kod komšija. I oni imaju svoje probleme, jezik je živa stvar koja se svakodnevno menja, ali su neke opšte odrednice već odradili i zato su u EU. 🙂

Pa da posegnemo za etimologijom, barem da znamo o čemu pričamo…

Nastavite sa čitanjem… “Ponjava”

Čvrsta stena

Imam folder u računaru u koji pakujem sve neke opskurnosti koje mi se dopadaju pa, šatro, tešim sebe da ću napisati nešto o njima kada mi vreme dozvoli da to malo više istražim. Malo sutra! Vremena je sve manje, a lista je sve veća, pa se sve teže snalazim u njoj.

A i Valex je načeo temu Down Under, “where women glow and men plunder”, pa kud’ svi, tu i mali Mujica.

Dakle, vreme je za pospremanje foldera…

Nastavite sa čitanjem… “Čvrsta stena”

Ubica

Željno sam očekivao poštara, a on nikako da dođe. Svaki čas trčkarao sam do prozora nadajući se da ću ga ugledati. Ili osluškivao zvuke sa stepenica – poznavao sam njegov korak. Bio je, po mom računu, taj dan.

Onda se oglasilo zvono. Otvorio sam vrata i ugledao njegovo lice zajapureno od napora. Mašio se za svoju veliku, crnu torbu, i nasmejan, rekao:

– Stigla neka preporuka. Nisu ploče.

Moj entuzijazam je momentalno splasnuo ali to nije bio razlog da ga ne pozovem da uđe na standardni tretman: slatko, kafa i rakijica. 🙂

Poštar Mile je bio jedan od onih neupadljivih ljudi pored kojih svakodnevno prolazite, a da ih ne primetite. Uglavnom gleda i ćuti. Jezik mu se razveže tek kada te upozna ili posle druge rakijice. Tog dana bio je nekako čudan, ćutljiv, više nego obično. Vidim da ga nešto muči. Zamolio je da mu naspem treću.

– Neka muka, a? – pokušavao sam da ga navedem na razgovor.
– Drugu Titu je loše, jako loše… – promrmljao je i zagledao se u čašicu.

Ispratio sam Mileta, u silasku mi je mahnuo i rekao:

– Vidimo se za koji dan, ne brini, doneću ti ih.

Nastavite sa čitanjem… “Ubica”