Radio Paradise me sada već skoro na dnevnoj osnovi iznenadi nekim sjajnim stvarima meni do tada potpuno nepoznatih muzičara…
…ali gde drugde bih naleteo na dvadeset-i-neštogodišnju aussie curicu koja prangija folk-blues. ![]()
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Muzika pokreće misao
Radio Paradise me sada već skoro na dnevnoj osnovi iznenadi nekim sjajnim stvarima meni do tada potpuno nepoznatih muzičara…
…ali gde drugde bih naleteo na dvadeset-i-neštogodišnju aussie curicu koja prangija folk-blues. ![]()
Kao i svaki klinac, palio sam se na automobile. Bilo je to nešto poprilično nedostižno za mene u vreme kada su ulice u mom rodnom gradu bile, uglavnom, bez asfalta. Moji rođeni klinci mi ne veruju dok pričam o tom vremenu, a onih koji ga se sećaju je sve manje. 🙁
Članci o modernim automobilima bili su retki, radničkoj klasi je bio dovoljan i Fića, a omladina nije smela da se zavodi pogubnim uticajima trulog Zapada. Slovenci su, valjda zato što su bili najbliže tom Zapadu, pokrenuli prvi časopis koji se bavio automobilima. A mi smo, kao i sva deca, danima zevali u slike nedostižnih automobila i snevali da ćemo, jednoga dana kada porastemo, kupiti i voziti – Fiću.
Kao i obično, ja se uvek zalepim za nešto što većina ljudi i ne primeti…
Znam da malo(?) iskačem iz šablona serviranih popodnevnih muzičkih izvedbi. Ovo sam ipak morao da podelim sa vama…
Slična situacija se nebrojano puta pokazala kao uspešna, pa tako i u ovom slučaju. Vaspitačice su uložile veliki trud, a deca su bila raspoložena za saradnju. Nikako drugačije se nije moglo ni stići do željenog rezultata – da deca nauče koreografiju i tekst deset pesama, koje je trebalo izvesti pred roditeljima (i ponekim bakama i dekama) na priredbi u okviru humanitarne akcije. Jačina i dužina aplauza su odredili koja će pesma biti Pesma za Unu – “Kišobran za dvoje”.
Koji li mu je sada, mislite se, čim ste pročitali naslov. Znam, nekima je ova reč nepoznata, Wikipedija se slabo bavi lokalizmima (ovoga nema, proverio sam), sem ako nisu sa anglosaksonskog područja. A i tu niste na sigurnom terenu. Ako ste daleko, kao na primer u Australiji, i ako vam je engleski jezik maternji, Google će vas elegantno zaobići. Nema vas u njegovim pretragama, nema vas i u realnom životu! Sve vam je jasno? Probajte, ništa ne košta. 🙂
Nisam lingvista. Srbi još nisu stigli da se bave tom odrednicom na Wikiju jer, po običaju, imaju preča posla, pa sam morao da skoknem kod komšija. I oni imaju svoje probleme, jezik je živa stvar koja se svakodnevno menja, ali su neke opšte odrednice već odradili i zato su u EU. 🙂
Pa da posegnemo za etimologijom, barem da znamo o čemu pričamo…
Imam folder u računaru u koji pakujem sve neke opskurnosti koje mi se dopadaju pa, šatro, tešim sebe da ću napisati nešto o njima kada mi vreme dozvoli da to malo više istražim. Malo sutra! Vremena je sve manje, a lista je sve veća, pa se sve teže snalazim u njoj.
A i Valex je načeo temu Down Under, “where women glow and men plunder”, pa kud’ svi, tu i mali Mujica.
Dakle, vreme je za pospremanje foldera…
Željno sam očekivao poštara, a on nikako da dođe. Svaki čas trčkarao sam do prozora nadajući se da ću ga ugledati. Ili osluškivao zvuke sa stepenica – poznavao sam njegov korak. Bio je, po mom računu, taj dan.
Onda se oglasilo zvono. Otvorio sam vrata i ugledao njegovo lice zajapureno od napora. Mašio se za svoju veliku, crnu torbu, i nasmejan, rekao:
– Stigla neka preporuka. Nisu ploče.
Moj entuzijazam je momentalno splasnuo ali to nije bio razlog da ga ne pozovem da uđe na standardni tretman: slatko, kafa i rakijica. 🙂
Poštar Mile je bio jedan od onih neupadljivih ljudi pored kojih svakodnevno prolazite, a da ih ne primetite. Uglavnom gleda i ćuti. Jezik mu se razveže tek kada te upozna ili posle druge rakijice. Tog dana bio je nekako čudan, ćutljiv, više nego obično. Vidim da ga nešto muči. Zamolio je da mu naspem treću.
– Neka muka, a? – pokušavao sam da ga navedem na razgovor.
– Drugu Titu je loše, jako loše… – promrmljao je i zagledao se u čašicu.
Ispratio sam Mileta, u silasku mi je mahnuo i rekao:
– Vidimo se za koji dan, ne brini, doneću ti ih.
Posle “Men at Work” od pre par dana, evo još malo dobre Aussie muzike.
Bio sam u gadnoj dilemi da li da pustim ovu gornju, ili “Hey Little Girl“. Tako je to kad bend nije “one hit wonder“, već konstantno pravi dobru mjuzu.
Mrzim kada se ljudi svađaju. Time pokazuju nemoć da razreše međusobne sukobe i probleme, a to ni za koga od njih nije dobro. A kada matori ljudi počnu da se svađaju… tek to mi ide na živce. Upitam se na šta su sprcali sve svoje godine kada se ponašaju kao mala deca.
Neka ih, neka se ćeraju, na kraju će svi doći kod tete Persefone. ![]()
Malo muzike iz Švajcarske, a da nije jodlovanje…
Billy Mackenzie, vođa škotskog postpunk/newwave benda Associates imao je isključivo vokal Shirley Bassey na umu dok je pisao reči ove pesme. Spoj njenog glasa kao odjeka muzike ranih šezdesetih i moderne elektronske podloge bio je pun pogodak.
Pogledajte kako Morgan Freeman, Robert De Niro, Michael Douglas i Kevin Kline recituju modernu poeziju.
Brakus je ovo isto radio svojevremeno s tekstom domaćeg predstavnika za prethodnu “Pesmu Evrovizije“. No, Kevin Kline mi je favorit, njegova interpretacija najnovijeg hita one gomile balavaca baš nadahnjuje ![]()