Ne plači, sestro

Everything will be just fine…

Sinoć je na Neko Bolje Mesto otišao jedan od najvećih učitelja u istoriji rock’n’rolla. Rainbow

J.J. Cale je ostavio toliki trag da bi se nekakav pokušaj brzog pregleda tog dela brzo pretvorio u patetičnu gomilu beznačajnih reči. Tužan sam. Neka govori muzika. Note

Nastavite sa čitanjem… “Ne plači, sestro”

Valja početi na vreme

Rock’n’roll je princip koji prevazilazi generacije. Štaviše, on ih potire. Pravi rokeri su nesebični i zato dele svoju radost sa onima koji im najviše znače.

Sve je to stvar prepoznavanja koncepta. A pojavni oblik je stvar vežbe, u čemu je ovde očigledno primenjeno načelo blagovremenosti.

 

P.S. Mali čovek se očigledno primio. Jeste li uočili pozdravni gest na kraju?

Nauk mladim muzičarima

Da kažem koju o nečemu u šta se ne razumem. Ali volem.

Slučajno, jutjubirajući unaokolo, natrčim na pojavu koja se zove Betcha Can’t Play This. Koliko god razumeo da je to savremeni truth or dare način pristupa vazda mladim, kočopernim ljudima koji misle da su posisali svu mudrost uz majčino mleko, ceo koncept mi je smešan. Ne razumem se u sviranje gitare, pa nisam ni zagledao šta kojekakvi gitaristi misle da ostali garant’ neće odsvirat’. No, onda naletim na moj omiljenog Johna Petruccija. I to odgledam. Izvolite:

Vidim da Petrucci tu objašnjava kako se svira nešto grozno brzo, a možda uz to i zapetljano. Vidim i da on to radi lako, naravno u istom onom smislu u kojem i Karlsen lako pobeđuje kada igra šah: lakoćom beskonačnih sati samovanja sa instrumentom. I pomisli čovek, on bi ovo mogao da radi stalno. I verovatno je tako.

Nastavite sa čitanjem… “Nauk mladim muzičarima”

Kako je napravljena istorija

Dragi moji,

Danas Suština pasijansa otvara svoje srce jubileju.

Mislim – jebe se nama za jubileje, nismo spali na to da nam godišnjice predstavljaju lajtmotiv delovanja, ta vremna su prošla, cveće je nabacano na žutu kaldrmu dok je priolazila štafeta, nego ovo je ozbiljna stvar.

Elem, danas je četrdeset godina jednog od najvažnijih dela u muzici dvadesetog veka. Reč je o albumu The Dark Side of the Moon°, magnum opusu engleske grupe Pink Floyd.

Predlažem da saznate poneku pikanteriju o nastanku tog dela.

Nastavite sa čitanjem… “Kako je napravljena istorija”

Još nije vreme za fajront

Ne tako neuobičajeno, Vejts je svoju karijeru započeo “fajrontom”. I, biću hrabar u pokušaju definicije, uspostavio sopstveni muzički pravac – nešto kao “introspektivni  kantri/rok/džez/bluz/whatever/kakovamdrago”

Današnji četrdesetogodišnjaci verovatno znaju za Toma Vejtsa (Tom Waits), što putem muzike, što putem kinematografije. Međutim, znaju to i oni stariji i oni na kojima bi kakav-takav svet trebalo da ostane, što je znanje vredno pomena. A na sreću današnjih četrdesetogodišnjaka, i nas plus-minus (začiniti po želji, ukusu, kalendaru…) koji uživamo u Vejtsovoj umetnosti, pre 40 godina, u martu 1973. godine objavljen je Closing Time, prvi album “belca sa najcrnjim glasom”.

Da se ne raspričavam sad, bolje odmah da se podsetimo:

I još nešto, nakon ove sjajne muzike:

As I drove away slowly, feeling so holy, God knows, I was feeling alive.
Now the sun’s coming up,
I’m riding with Lady Luck, freeway cars and trucks,
Stars beginning to fade, and I lead the parade

Razumeli ste. Kakav fajront, kakvi bakrači – a kako Vejts briljira u filmskim minijaturama pogledajte u filmu “7 psihopataSmile.

Ajd’ stej kul.

Gde smo sad?

Sat vremena ranije: ne mogu da odolim. Toliko je važno.

Danas je 66. rođendan Davida Bowiea, jednog od najvećih scenskih umetnika savremenog doba. On to obeležava najvećim iznenađenjem koje to nije – jer smo se sve vreme nadali nečemu sličnom – objavio je pesmu koju ćemo sad da čujemo.

A to nije sve.

Nastavite sa čitanjem… “Gde smo sad?”