Važno da se lepo zove

Citat dana dolazi od čoveka koji je imao strašan peh da misli svojom glavom još kao jako mlad. Onda se taj peh pretvorio u greh, a grehu je pripisana kazna koju su pojeli skakavci. A čak i kad je bio u prilici da kaže sve što ima, u vremenu kad se to najzad smelo, našao se način da ga tuku još malo. Pa makar i na ulici.

Borislav Pekić (1930-1992)

 

Inventar činjenica stvarnosti kojima smo dali lepša i bezazlenija imena, beskonačan je… Njihovo nas ređanje nigde neće odvesti, kao što ne odvodi ni stvarnost koju iza sebe krije.
Hitler je genocide nad Jevrejima nazvao eufemizmom “totalno rešenje jevrejskog pitanja”. Posledice nisu bile eufemističke.

Borislav Pekić,
u eseju “Spasonosni eufemizam rđave stvarnosti

 

Ne znam da li ste čuli i posetili blog na kome se objavljuju misli Borislava Pekića. Nije zgoreg da svratite tamo ponekad i pročitate ponešto. Vredno je svake sekunde provedene u čitanju.

Prelistavam novembarski National Geographic

Pa dobro, šta sam ja to Bogu zgrešio, pa da moram da dobijam zgužvane primerke? Ima li koga da to spreči?

National Geographic Srbija, novembar 2011.Kreten se vratio. Onaj isti koji savija National Geographic popreko, pa slomi riknu. Ovo je drugi najgori lom koji sam imao u kolekciji projekta “pretvori časopis u origami pred kućom pretplatnika”. Gotovo je: jedino rešenje za ovaj košmar je da prestanem sa pretplatom. Moj poštar rešio da me vrati u dvadeseti devetnaesti osamnaesti vek, pa to ti je. Toliko mi je zgadio pristigli primerak da mi je trebalo nedelju dana da ga prvi put otvorim i prelistam, a gotovo deset dana da pročitam prvi članak. Dobro de, bilo je malo i gužve i prokrastinacije, svega je bilo, samo moj poštar opet gužva moje časopise.

I evo, dve nedelje su prošle otkad mi je novembarski broj stigao, a ja stižem tek u prvoj noći vikenda da prelistam aktuelno izdanje za vas…

Znate već kako ja to radim svaki put: pola litre jakog čaja od mente, a u slušalice puštam Radio Paradise… Wow: Ray LaMontagne – Henry Nearly Killed Me! Kakva mina, brate: nema pisanja dok se ovo ne završi!…

Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam novembarski National Geographic”

Gospodar Prstenova: film Ralfa Bakšija

Baš zanimljivo: danas je 33 godine od premijere prve instance filma “Gospodar prstenova”. A znate li da Hobit postaje punoletan sa 33 godine?

Plakat filma: premijera je održana 15. novembra 1978.Na današnji dan, 15. novembra 1978. godine, održana je premijera filma The Lord of the Rings, po čuvenom delu epske fantastike J.R.R. Tolkiena i u režiji Ralpha Bakshija. Taj film je napravljen kao neobična kombinacija animacije i rotoskopije (animacija preko pokreta živih glumaca). Nažalost, film pokriva samo “Družinu prstena” i “Dve kule“; drugi film je trebalo da pokrije fabulu dela “Povratak kralja“, ali negativna kritika je učinila svoje i pored toga što je film doneo nekakvu zaradu, pa drugi film nikad nije snimljen. Ostade delo bez klimaksa.

Nema veze, reći će neko – danas legendarni filmovi Petera Jacksona, koji u totalu produženih verzija traju preko 11 sati, svakako pokrivaju detaljniju priču, i to u tehnici koja daleko prevazilazi Bakšijev rad.

No, da li je baš tako?

Upravo je ovo poređenje razlog ovom prilogu. Razrešiću ga onako kako najbolje umem: kao neko ko je šest puta pročitao “Gospodara prstenova“. Jer, dragi moji: to delo se najpre čita, a zatim gleda.

Nastavite sa čitanjem… “Gospodar Prstenova: film Ralfa Bakšija”

Potreban je kralj i po da se uspostavi ravnoteža

Odavno ne čuh ovu pričicu. Podsetio me jedan komentar o polovičnim ljudima koji se bave politikom.

– * –

Tri frtalja kralja – to još nije kralj. To je tri frtalja kralja.Duško Radović: Parče Tri frtalja kralja

Bio jednom jedan kralj. Ne ceo već samo tri frtalja. Tri frtalja kralja.

Falio mu frtalj da bi bio kralj.

Tri frtalja kralja – to još nije kralj. To je tri frtalja kralja.

Gde da nađe frtalj?

Frtalj kralja? Ima li gde frtalj kralja? Imali su negde celog – nemaju ga više.

Naravoučenije: uvek nagrabuse najsposobniji.Gde imaju – ne krnji im se. Daju li frtalj svoga kralja, ostade im tri frtalja. Tri frtalja kralja – to nije kralj.

Gde da nađu frtalj? Ima li gde frtalj kralja?

Srećom, nađe se u jednoj dobroj zemlji – kralj i po. Kralj i po, to je više nego kralj. To je kralj i po.

– Kralju i po – reče tri frtalja kralja – biste li mi dali frtalj, da postanem kralj?

– Vrlo rado – reče kralj i po. – Dohvatite malj, odvalite frtalj. Ja sam kralj i po. Frtalj manje, frtalj više – ne menja stvar.

Tri frtalja kralja prihvati se malja i raspali kralja i po.

Pade kralj i po u čkalj – odvali se frtalj.

Tri frtalja kralja uze frtalj od kralja i po i postade kralj.

Kralj i po postade kralj i frtalj, što je još uvek više, a ne manje nego samo kralj.

– * –

Zašto, pitate? Zato što nije red da Suština pasijansa pretekne kao jedini eklektični blog na srpskom jeziku koji nema ovaj tekst. Ali i zato što je ovu pričicu napisao neko ko je znao kako to da učini. Najzad, Duško Radović realno i nije imao drugog izbora nego da piše između redova.

In memoriam: Petar Kralj (1941-2011)

Radmiloviću, stiže ti tvoj dragi naliv-Pera. Razveseljavajte zajedno one na nebu. Mi ćemo malo tugovati, pa idemo dalje…

Upravo sam saznao za vest da je danas preminuo Petar Kralj, dramski glumac.

Petar Kralj (1941-2011)

Mnoge sjajne uloge. Upravo se prisećam furioznog kraja pozorišne predstave “Mefisto” Klausa Mana u Jugoslovenskom Dramskom, scene koja ne može da se prepriča.

Ali, bio je i ostao genije tumačenja poezije. Njegova interpretacija pesme Santa Maria della Salute je, izvesno, najviše što se moglo glasom učiniti nad jednom od najvećih pesama napisanih na srpskom jeziku. Dotače čovek misao Laze Kostića bolje od svih.

A pesme Brane Petrovića… E, to je posebna priča. Ovo je savršeno:

Slava ti, majstore.

Edgar Alan Po – Gavran (18)

 

I taj Gavran, ćuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je seo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava demona što sniva, spava,
Svetlost što ga obasjava po podu mu senke piše,
Moja duša iz tih senki što mi celu sobu skriše
Ustat neće – nikad više!

(—kraj—)

Svetlost što ga obasjava po podu mu senke piše. Moja duša iz tih senki što mi celu sobu skriše ustat neće - nikad više!

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (18)”

Edgar Alan Po – Gavran (17)

 

“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,
“U oluje divlje beži, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavljaj niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga! – odlazi sad iz te niše!
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovde zbriše!”
Reče Gavran: “Nikad više”.

(nastaviće se)

Ne ostavljaj niti traga svojih laži kraj mog praga, meni je samoća draga!

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (17)”

Edgar Alan Po – Gavran (16)

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l’ si ptica ili đavo,
Al’ u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l’ ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.

(nastaviće se)

Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, anđeosku tu Lenoru?

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (16)”

Edgar Alan Po – Gavran (15)

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l’ si ptica ili đavo,
Da li te je Đavo poslo, il’ te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sena
U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne ćuti
Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.

(nastaviće se)

Da li te je Đavo poslo, il' te bure izbaciše sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sena u dom ovaj opsednuti...

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (15)”

Edgar Alan Po – Gavran (14)

 

Zrak tad k’o da gušćim stade, na me neki miris pade
K’o da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij taj nektar da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”
Rače Gavran: “Nikad više”.

(nastaviće se)

Zrak tad k'o da gušćim stade, na me neki miris pade, k'o da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (14)”