Kako se osećam kad sam konj

Obradovali ste se, a? Ne, nije to što ste pomislili. Mada, zamalo ste bili u pravu.

Pre dan-dva, Tibi me je jednom replikom na fejZbuku podsetio na jednu prelepu pesmu. Pa rekoh, red bi bio da je se svi setimo.

– * –

Miroslav Antić
VLAJKO

Miroslav Antić - Garavi sokak (1978)

Uvek kad se igramo,
meni kažu: bićeš konj
i ja – šta ću: moram.

I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.

Mi, koji smo konji,
dok trčimo do cilja,
u konje se pretvaramo, majke mi.

I srce nam konjsko.
I mozak nam konjski.
I oči nam konjske.

I mogu ti reći: kad sam konj,
uopšte mi nije važno da stignem baš – prvi.
To je važno samo onom što me jaše, majke mi.


(iz zbirke “Garavi sokak”)

Lagana i spora smrt knjige (?)

Hoću li biti prinuđen da gledam kako omiljeni artefakt moje mladosti nestaje sa scene? Nadam se da neću. Mada… Mislim da mi je jasno kuda to ide. Trendu e-knjiga se priklonih odavno, a papirnu knjigu i dalje obožavam. Verujem da za mene neće biti iznenađenja.

Bioskop - predmet sećanja i pokojeg uzdaha.Kada sam bio mali, u mojoj varoši su bila dva bioskopa, pride letnja bašta na otvorenom koja je, jel’te, radila za lepog vremena. A u ta dva bioskopa… Svaki po dva filma nedeljno, po dve predstave, pride predpremijere petkom u 22, obaška matine nedeljom u 10. Filmova na svu volju: leti je bilo više filmova na izbor nego dana u nedelji! A tek retrospektive festivala! Sećam se kako sam  još 1980. godine pogledao devet od deset filmova koji su tokom desetodnevne kanonade predstavili upravo završeni FEST (za Kurosavin film “Kagemuša” nisam kupio kartu na vreme). A ako vam kažem da sam Felinijev Amarcord prvi put gledao u bioskopu u Kikindi u proleće 1981. godine, hoćete li mi verovati?… Hot smile

Danas nema nijednog bioskopa u Kikindi. Ubili ih video piraterija i globalizacija (što je takođe piraterija, što se mene tiče). Poslednje što sam gledao u bioskopu beše “Zona Zamfirova”; bilo nas je petoro u sali. Ne znam postoji li ikakav scenario da se napravi barem neki filmofilski kutak u mojoj varoši; ne nadam se nekoj skoroj promeni. Multipleksi u Beogradu i, odnedavno, u Novom Sadu još uvek nisu došli na red u agendi moje familije. Možda bi bilo drugačije kada u njima ne bi dominiralo holivudsko visokobudžetno đubre; a opet, da nije filma kao industrije, ne bi ga bilo ni kao zabave… Umetnost? Ha, ha, ha. Da se iskidaš od smeha… Green with envy

Knjiga? Tako interesantno!... Tako staromodno!... Tako tužno...Iako je zapravo digresija, o svemu ovom razmišljam kroz vizuru onoga što izvesno sledi – ili mi se bar čini da sledi, jer trendovi su neumoljivi. Elem, knjiga: hoće li preživeti? Hoće li čitanje, za nas koji imamo ideju da je to čin vredan vremena, pažnje i novca, izvesno promeniti svoje agregatno stanje? Hoće li knjiga postati ekskluzivni deo kiberprostora, a ona papirna preći u antikvarnice? Jednog dana, izvesno, to će se dogoditi. Rekoh nekom prilikom: ako se i desi, baš bih bio rad da to bude nakon što pokupim svoje prnje. E sad… Hoće li ta promena postati brža nego što bih ja to voleo da bude? Nerd smile

Samo trenutak! Pitanje ne valja! Hajde najpre da razmislimo kakva će to promena biti. Od toga zavisi da li je želim ili ne. School

Nastavite sa čitanjem… “Lagana i spora smrt knjige (?)”

Prelistavam septembarski National Geographic

Nikad dosta vremena, a ovih dana je tešnje nego inače. Moje druženje sa omiljenim časopisom je ponekad prava borba. Nedelja pre podne; nema boljeg časa za prelistavanje.

National Geographic Srbija, septembar 2011.Moram da ispovedim jednu muku. Samo u poslednjih godinu dana izdanja National Geographica, ostalo je bar petnaest članaka koje nisam pročitao. Osećam se loše zbog toga, jer svako opravdanje koje bih mogao da izgovorim zvučalo bi kao loš izgovor – što verovatno i jeste.

Moj najveći problem je u tome što svaki susret sa novim brojem uobičajeno započinje uzdržavanjem. Da se ja pitam, tek pristigli broj uobičajeno ne bi omrknuo nepročitan od korice do korice. Ali, za to mi treba neko vreme, obično duže nego što imam na raspolaganju tokom tipičnog radnog dana, i onda se prisiljavam da odložim sve što je više od pukog prelistavanja do večeri ili, češće, do sledećeg vikenda..

Baš se nešto mislim: mogao bih da krenem u novi projekat “30 dana” – recimo, mogao bih da zadam sebi da svakodnevno provedem uz National Geographic najmanje 30 minuta. S obzirom na to da je to više vremena nego što je potrebno da bi se za mesec dana pročitalo jedno izdanje, mogao bih da krenem po arhivi i da nadoknadim propušteno.

To je dobra ideja. Danas idem na put; počinjem sutra. A sad puštam Radio Paradise i otvaram novi broj National Geographica.

Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam septembarski National Geographic”

R.I.P. Michael Hart

Čuo sam još prekjuče, ali stižem da odam poštu tek danas…

Michael Stern Hart (1947 - 2011)Ovo ime vam verovatno ne znači mnogo. Ali, ako ste čuli za Project Gutenberg, podići ćete obrvu: Michael Hart je utemeljitelj tog zahvata na Internetu.

Mr Hart je otišao na Neko Bolje Mesto u utorak, 6. septembra. Red je da mu barem mahnemo u znak zahvalnosti.

Počelo je davno, mnogo pre nego što je Internet dobio krila razvojem Veba: Michael Hart je još 1971. godine izumeo format ebook; bila je to dalekovida vizija u to vreme, jedna od onih kojima su se savremenici možda i podsmevali, ali koje su preživele i nadživele svu sprdnju. Ovo ime zaslužuje da bude upisano među ona koja su uobličila današnji svet.

A Project Gutenberg? Mnogo nakon što sam otkrio taj inkubator svetske literarne baštine. ne menjam mišljenje da je reč o jednom od najizraženijih humanističkih zahvata u istoriji Interneta. Bar sam ja to tako doživljavao, a tako mislim i sada: pružiti svetu znanje na uvid, pa makar onaj deo koji je danas deo svetske baštine – ideja je koju isprva nije lako apsolvirati. A razlog je prost: ta ideja je toliko veličanstvena da je teško prihvatiti da se pred vama nalazi preko 100.000 knjiga tek tako, na slobodnu upotrebu. A prosto je: okupljene su knjige kojima su istekla materijalna prava i danas su deo svetske baštine.

Još jedan mali detalj, zabeležen u posmrtnom slovu koje je objavljeno na sajtu: citat koji nas podseća kako stvari funkcionišu:

Razumni ljudi se adaptiraju prema svetu. Nerazumni ljudi pokušavaju da adaptiraju svet prema sebi. Celokupan napredak, dakle, zavisi od nerazumnih ljudi.

Prenosim još jedan citat koji sam iskopao, dakako vredan:

Ako ono što ste juče radili i danas izgleda sjajno,
tada vaši ciljevi za sutra nisu dovoljno veliki.

Neka ti je slava, Nerazumni Čoveče. I hvala ti.

Prelistavam avgustovski National Geographic

Da, znam: kasnim tri nedelje. Bio sam na letovanju i dao sebi oduška. Ali to ne znači da nisam mislio na NG. Naprotiv, čak sam bio u lovu na potencijalni članak…

National Geographic Srbija, avgust 2011.Sad bih ja mogao da pričam kako sam osetio strašnu prazninu jer aktuelni broj nisam video na vreme. No, ja sam se u životu rešio potrebe za laganjem, pa ću reći da nisam ni osetio taj nedostatak. Jasna i ja smo napravili i uspešno sproveli plan da zujimo po Srbiji; napravili smo oko 2000 km i prepuni smo utisaka, priča i energije kojom smo napunili baterija kao malo kad. Taj format letovanja – pusto lutanje tamo-amo – trenutno nas toliko preokupira da smo već načeli planove za dogodine.

Za sve to vreme, jedan ranac sa logotipom National Geographica je neprekidno bio uz mene. I sećam se, šetajući užarenom pešačkom zonom u Kraljevu, uglom oka sam zapazio novo izdanje u jednom kiosku – i nisam ga kupio. Kad sam došao kući, pretplatnički broj je čekao u zlaćanom najlonu dva dana, doslovno, dok nisam stigao da ga raspakujem i prelistam. Sad mi je žao što nisam bio agilniji: za razliku od većine časopisa, koji preko leta pređu u lake note i trivijalne teme, ovaj broj je napakovan tako zanimljivim temama da sam broj čitao na štetu posla, koji sam morao da uradim brzo, i na štetu spavanja, kojeg mi nikako nije dosta otkad sam se vratio s puta. Ali, nema veze: vredelo je.

Uveo sam praksu: ova prelistavanja obavezno sprovodim slušajući Radio Paradise. Tako je i ovog puta.

Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam avgustovski National Geographic”

Ne marim da pijem, reče on

Vladislav Petković Dis (1880 - 1917)Osladilo mi se da lovim vinsku poeziju. Čak mi žao što sad nemam dovoljno vremena da preturam po biblioteci. Ali, mogu po sećanju.

 

Večeras ćemo se setiti Vladislava Petkovića Disa, njegovog burnog i kratkog života, kao i njegove možda najbolje vinske pesme.
Ko bude pametan i dobar, čeka ga i nagrada na kraju priloga.

 

Vladislav Petković Dis:
Pijem

Ne marim da pijem, al’ sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al’ kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak’o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: “Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće.”

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeći da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

Nastavite sa čitanjem… “Ne marim da pijem, reče on”

Da li ste znali da je Mila bila Kikinđanka?

Suština pasijansa slavi 179 godina od rođenja velikog pesnika Đure Jakšića.

Đura Jakšić (1832 - 1878)

Za tu priliku, biram jednu od najlepših vinskih pesama napisanih na srpskom jeziku.

Mila

“Vina, Milo!” – orilo se,
dok je Mila ovde bila.
Sad se Mila izgubila,
tuđe ruke vino nose.

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži.

Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
što imaše dobri gosti,
to kod Mile ostaviše.

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži.

Iz Milinih ruku mali’,
– ma se rast’o bela sveta –
mesto čaše od bermeta,
otrova bi progutali.

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži.

Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije? –
Nesta Mile, nesta ćefa!

Ana toči, Ana služi,
al’ za Milom srce tuži!

Nastavite sa čitanjem… “Da li ste znali da je Mila bila Kikinđanka?”

Glava 13: Kraj

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

Skotovi su završili kako im sleduje, a ježić i dalje izbegava politiku.

Glava 12: Ježev odgovor

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
– Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
– Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

Trojica bukača su dobro i prošla. U politici je uobičajeno žrtvovanje ovakvih jadnika...

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)

Glava 11: Tri galamdžije

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
– Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

U ovoj sceni postaje jasno da lija koristi tri kretena za ostvarivanje sopstvenih političkih ciljeva. Ako su bili politički, to jest...

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)