Седем ин педесет, са звиждањем

Кад се појавио Филтер 57, био је чудо од дизајна, те асиметрична кутија, те наопачке филтер, те некакав ребус са као змајем и кафицом, и приде Прешер(е)нови стихови о некаквој Уршки, на словеначком.

Ко би рекао да ће се ти стихови наћи укомпоновани у рад прогресивног бенда из 1975? Пази сад:

Бегнаград ето, свирају већ 40 година и још нису заборавили како се то ради. Но, има ту нешто о концепцији.

Nastavite sa čitanjem… “Седем ин педесет, са звиждањем”

Zašto je teško

Welcome back, my friends, to the show that… finally ends.

U godini koja lagano ističe, saldo odlazaka velikih ljudi rock’n’rolla na Neko Bolje Mesto je postao neizdrživo velik. No, ovde deluje statistika: većina oldvejverskih ikona je svoj kultni status stekla šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka i to su ljudi koji su odavno ukoračili u sedamdesete ili su negde blizu. Mnogi heroji rock’n’rolla su dobro izdržali i do sada, s obzirom na način života koji su vodili. Međutim, iako čovek ne može da reaguje kao da mu je svejedno kad ode neko čiju umetnost je voleo, ipak je reč o ljudima sa kojima ne postoji direktna empatijska veza, već neka fiksacija.

Čak i ako je tako, zašto nam onda toliko teško pada što su 2016. godine otišli David Bowie, George Martin, Gaga Nikolić, Keith Emerson, Prince, Muhammad Ali, Leonard Cohen, Leon Russell, Mose Allison, Greg Lake i mnogi čija imena sam očigledno propustio da zabeležim?

U svetu u kom živimo, najpre zbog prezagušenosti informacijama (mada ne samo zato), dolazi do efekta kompresije vremena. Dan vam je kraći nego pre, zar ne? Hteli biste više, a ne možete: osim meteža savremenog života, pride ste i stariji. Svet oko vas ne pruža kvalitet: podatak nije informacija, informacija nije znanje, znanje nije mudrost. Postali smo zbunjeni i nesposobni da apsolviramo suštinu sadržaja, ako uopšte ima još neke suštine u prezasićenom prostoru scenske umetnosti. Neki umetnici su pretekli iz onog doba pre nego što je započelo zasićenje, a neki od njih sve teže uspevaju da plasiraju svoju umetnost. I sada su ti umetnici počeli da odlaze sve bržim tempom.

A sa njima umire jedna era.

Nastavite sa čitanjem… “Zašto je teško”

Годишњи од три дана (7): фолклор

У бањски фолклор спадају и разни сувенири. Сви смо ми, мање више, одрасли у кућама где се вукло бар по три комада којечега са натписом “Успомена из Врњачке Бање”. Шерпице, џезве, комади дрвета са фотком оне зграде са бродским прозорима. И мени би баба понекад испржила живинску (енгр. пилећу) џигерицу у таквој шерпици.

e70_0026120160924_13_53_44mТако преподневну шетњу проводимо шетајући се, и разгледајући сувенире. Примећујемо да та бањска култура иде тако далеко да домаћи нису нимало нападни, нико никог не вуче за рукав, нема торбара и изнад свега, ниоткуда не пиче народњаци! Оно, ни остала музика, напросто нико не одврће озвучење. Ако и то спада у фолклор, свака част.

Сувенир, ипак, купујем, али не ову досетку са слике него опет, по традицији, нешто што ће се дуго користити – пепељару. И то са натписом на ћирилици, која се и овде нешто проредила.

Да ли је од тог ваздуха или од те воде, обрћемо поприличну шетњу – од хотела до кружног тока (практично првог већег трга кад се уђе са друма) па скроз до другог краја шеталишта и, наравно, назад. Уз мост најближи центру има два кафића са огромним терасама. Један сам снимио претходно вече, јер има занимљиво окачена светла, али на крају нисам био задовољан резултатом. Нису, изгледа, ни они задовољни пазаром – вазда им столови зврје празни, док код ових лево треба оштро око да се упеца место. Хватамо једно, наравно, ваљда и ти редовни гости знају зашто седају баш ту.

e70_0027220160924_14_33_02Нешто се изменило и у том фолклору око турске домаће кафе. Некад се добијала коцка-две шећера и готово. Сад како где, осим шећера следи и понеки слаткиш. Пре два дана, у Београду, у безвезном кафићу на паркингу тржног центра, добили смо слатко од грожђа са прописном чашом ледене воде, као да смо неки гости. Овде, један комад ратлука замотан у целофан. А и сладолед је одличан, и Канон некако изабра да га изоштри ваљано, а можда сам почео да улазим у штос са тим шта он ради и шта ја треба да му радим.

Nastavite sa čitanjem… “Годишњи од три дана (7): фолклор”

In memoriam: Mira Stupica (1923-2016)

Suština pasijansa se sa iskrenom tugom i velikim poštovanjem oprašta od Mire Stupice, velike glumice i čoveka kakav se retko nalazi.

In memoriam: Mira Stupica (1923-2016)

Jedno njeno “dosta je bilo” u glumačkoj karijeri je veći glumački gest nego što su nečije cele karijere. Ona je svoju sopstvenu ličnost podredila umetnosti. Može li se više od toga?

Neka ti je slava, Glumice.

In memoriam: Keith Emerson (1944-2016)

Opet talas.

Suština pasijansa se sa tugom i velikim poštovanjem oprašta od jednog od najvećih muzičara dvadesetog veka, vizionara elektronske muzike koji je najpre uspostavio granice žanra simfo-roka, a potom ih neprestano pomerao, instrumentaliste koji je ispunio obećanje da ćemo iz njegovih sintisajzera čuti nešto što ranije nismo čuli i, najzad, jednog od prvih koji su pred fariseje izbacili materijalni dokaz da rock muzika nije bezvredna gomila buke.

Keith Emerson

Ostaje muzika koju vreme neće pregaziti.

In memoriam: Dragan Nikolić (1943-2016)

Suština pasijansa se sa tugom oprašta od sjajnog glumca i velikog šmekera, jednog od junaka našeg detinjstva i čoveka koji je bio ikona velikog i malog ekrana.

flojd

A jednog dana, tek sad kad je on otišao na Neko bolje Mesto, možda nam dođe k pameti razumevanje koliko veličanstven karakterni glumac je bio taj čovek. A mi ga doživljavali kao komedijanta. Ostaju pokretne slike koje će pokazati kako je zaista bilo.