Ovde treba da ide neki tekst… koji bi trebalo da govori o tome kako su Kinezi preplavili svet… tekst koji bi mogao da dobije i nostalgične tonove… o vremenu kada su igračke bile retke, i vredne, i kvalitetne… kvalitetne, možda to pre svega.
Ali sve to nema realnu svrhu. Umesto nje, prilaže krajnji rezultat. Ako nikada niste videli vrh ledenog brega sada je prilika:
Ne znam za sebe, ali što se Kineza tiče nemam sumnje: mišn akonplišt.
Oknov je čitav dan koračao oneraspoložen i čak nije hteo ni sa kim da razgovara.
– * –
Lovci
U lov su pošla šestorica, a vratila su se samo četvorica.
Dvojica se nisu vratila.
Oknov, Kozlov, Strjučkov i Motiljkov se srećno vratiše kući, a Širokov i Kablukov poginuše u lovu.
Oknov je čitav dan koračao oneraspoložen i čak nije hteo ni s kim da razgovara. Kozlov je uporno pratio u stopu Oknova i dosađivao mu je raznim pitanjima, čime je Oknova i izveo iz takta.
Kozlov: Hoćeš li da zapališ?
Oknov: Ne.
Kozlov: Hoćeš li da ti donesem, eno, onu tamo stvar?
Oknov: Ne.
Kozlov: Možda hoćeš da ti ispričam nešto smešno?
Oknov: Ne.
Kozlov: Pa, hoćeš li da piješ? Eto, imam ovde čaj sa konjakom.
Svest je postala tako jasna, da je Markov mogao napamet da rešava algebarske zadatke i jednačine sa dve nepoznate.
– * –
San čoveku ne da mira
Markov je skinuo čizme i, uzdahnuvši, legao na divan.
On je želeo da spava, ali, čim je sklopio oči, želja za snom smesta je minula. Markov je otvorio oči i posegnuo za knjigom. Ali san ga je opet obuzeo, i, ne dosegnuvši knjigu, Markov je legao i opet sklopio oči. Ali samo što su se oči sklopile, san je opet odleteo, i svest je postala tako jasna, da je Markov mogao napamet da rešava algebarske zadatke i jednačine sa dve nepoznate.
Dugo se Markov mučio, ne znajući šta da radi: da spava ili da bdi? Napokon, izmučivši se i omrznuvši samoga sebe i svoju sobu, Markov je obukao kaput, stavio šešir, uzeo u ruku štap i izašao na ulicu. Sveži vetrić je umirio Markova, stalo mu je veselije u duši, i zaželeo je da se vrati nazad u sobu.
Ulazeći u sobu, osetio je u telu ugodan zamor i zaželeo je da spava. Ali, samo što je legao na divan i sklopio oči, san je smesta nestao.
S besom je Makarov skočio s divana i, bez kape i kaputa, pojurio je u pravcu Tavričeskog vrta.
Nemam pojma ko je ovaj lik. Ako sam dobro razumeo, reč je o najnovijem televizijskom majmunu na tamo nekom kanalu u Americi. Boli me uvo, neću ga gledati kao što nisam gledao ni njegove prethodnike… Lažem, gledao sam Dika Kaveta kad sam bio klinac, ali to sad nije bitno. Nego je bitno drugo: zamalo da se primim na ovo.
I znate šta? Jeste, besmisleno je. Međutim, i u toj besmislenosti ima više smisla od 90% kompletne holivudske produkcije.
King Kong je jedna od najpoznatijih filmskih arhetipa. Danas je 79 godina od prve premijere filma…
Film “King Kong” je prvi put prikazan 2. marta 1933, u dvorani Radio City Music Hall u Njujorku. Momentalno uspešan, film se poigrava sa starom paradigmom “lepotica i zver”, u prilično benastoj, ali nekako naivno zavodljivoj priči kojoj ne možete odoleti.
Uvek ću se pitati o čemu su razmišljali autori spektakla u kome je uhvaćeni Kong glavna atrakcija. Taj detalj u priči je toliko naivan da nemam reči. A opet, ovo dođe nešto kao filmovi o Džejmsu Bondu – znaš da je glupo k’o noć, ali i dalje gledaš i opet ti lepo. Bar znaš da je foliranje, a ne budalaština pod maskom remek-dela, poput onog sirotog Hari-Poter-Harija.
Nije istina – govori Tikakejev – bio sam odsutan svega dvadeset i pet minuta.
– * –
Šta sada prodaju u radnjama
Koratigin dođe do Tikakejeva i ne zateče ga kod kuće.
A Tikakejev je u to vreme bio u radnji i kupovao šećer, meso i krastavce.
Koratigin se neko vreme muvao pokraj Tikakejevljevih vrata i spremio se već da mu napiše poruku, kad odjednom gle, ide lično Tikakejev i nosi u rukama ceger.
Koratigin ugleda Tikakejeva i viče mu:
– A ja vas čekam već čitav sat!
– Nije istina – govori Tikakejev – bio sam odsutan svega dvadeset i pet minuta.
Ne zaboravimo da su crnci studirali ETF u Beogradu u isto ono vreme kada su neki drugi crnci tražili pravo da se voze gradskim prevozom
Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink pokušava da dobije francusko državljanstvo. „Teško je“, objašnjava zabrinutom novinaru Radio Ajndhovena 1, „objasniti sputanost koju osećam. Moji unutrašnji alarmi nepotrebnog se suviše često pale. Vidite i sami, Kori Udovički puzi ka mestu premijera. Previše je, zaista.“
„Dobar dan, sedite“, kaže Komisija za dodelu francuskog državljanstva Janu Vennegooru of Hesselinku koji se zbunjeno premešta sa noge na nogu dok rukama gužva kapu, francusku dakako. Da li se Komisija osmehnula ili nije, da li je bila ljubazna ili ne, zapravo nije bitno – Francuska je nosilac Evropske Unije, pa i više od toga, Francuska jeste Evropska Unija. „Da počnemo: primili smo vašu molbu za prijem u francusko državljanstvo, koja sadrži formalnu prijavu, Curriculum Vitae, esej do 300 reči, i položeni test iz poljupca. Sada sve to bacamo u korpu, jer je nebitno. Bitno je da se vaše ime piše Jan Vennegoor of Hesselink. To je odista sjajno, i daje vam velike šanse za uspeh. Recite nam: kako se izgovara vaše ime?“
Pri svakom udarcu, s nosa Olge Petrovne spadne cviker. Jevdokim Osipovič sedi u fotelji i puši.
– * –
Tok!
Leto. Pisaći sto. Desno su vrata. Na zidu slika. Na slici nacrtan konj, a u konjskim zubima Ciganin. Olga Petrovna cepa drva. Pri svakom udarcu, s nosa Olge Petrovne spadne cviker. Jevdokim Osipovič sedi u fotelji i puši.
Olga Petrovna (udara sekirčinom po cepanici, koja, međutim, neće nimalo da se rascepi).
Jevdokim Osipovič: Tok!
Olga Petrovna (nameštajući cvikere, udara po cepanici).
Jevdokim Osipovič: Tok!
Olga Petrovna (nameštajući cvikere, udara po cepanici).
Ovo je interaktivna priča. Hoću reći, možete da pišete po njoj, kao što neki ljudi podvlače crvenom olovkom feljtone Dobrice Ćosića. Kada kažem neki ljudi, mislim na sebe. Probajte, dobro je za živce. Mislim – da interagujete, ne da čitate feljtone Dobrice Ćosića.
Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink snima film. I drugi deo filma. I seriju, dakako. Naslov svima poznat: Johanesburg, šio mi ga hirurg. Novac obezbeđuje Javni servis Holandije, Vaše pravo da vidite sve vaša je obaveza da ne mislite ništa. Glumačka ekipa svima poznata, tu je čak i legendarni Vrijheid Neuker. Jan Vennegoor of Hesselink je pametan momak, znamo to već, a to nam ponovo dokazuje jer razmišlja: vidiš, vidiš. Narod koji ovako komplikovano piše reč Sloboda očigledno nije morao slobodom previše da se bavi.
Potrudio se Jan Vennegoor of Hesselink, i na snimanju pokazao sve ono što čini fudbal. Ne možemo, ipak, izbeći istinu: zaista je Jan Vennegoor of Hesselink prvo pokazao nešto što se nekada zvalo dribling. Režiser neiskusan, ali lukav kao stenica, odmah prekida snimanje: “Stoj! Šta je to?” “Ovaj… dribling…” “Čuj”, reče režiser strpljivo, kao detetu da objašnjava kako se piše broj šest, “nemoj više. Mi ovde snimamo film, i drugi deo filma, i seriju dakako, o fudbalu.” Jan Vennegoor of Hesselink je pametan momak, znamo to već: odmah su usledili sprintevi, uklizavanja, remplovanje, pljuvanje, odugovlačenje, laktanje, držanje za organe, onaj pogled Aleksandra Vučića, sto i jedan način da se protivnički dres slučajno nađe u šaci.
Na premijeru ga nisu zvali. Ime mu na špicu nisu stavili. Rekoše, tehnički razlozi su u pitanju. Dik, njegov Advokat, sugeriše da se ne isplati da ih tuži. Nijedan sud neće presuditi da ime Jan Vennegoor of Hesselink može da stane u televizor prosečnog Holanđanina. Kad bolje razmislim, ni nadprosečnog, dodao je.
Jan Vennegoor of Hesselink je pametan momak, znamo to već. Film, i drugi deo filma, i serija dakako, nisu tek oborili sve rekorde: oni jesu rekordi, reče Jan Vennegoor of Hesselink samom sebi, ugasi televizor i ode da razmatra uzimanje francuskog državljanstva.