Dušku Radoviću nije dovoljno reći Hvala, ali se samo toliko može.
Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink čita novine. Pogled mu pada na oglas za posao. Oglas, veoma neobičan, čita Jan Vennegoor of Hesselink više puta, i ne veruje svojim očima:
Poziv
Poštovana deco! Ova divni, ovaj strašni brod zove se SANGLBANGLTINGLTANGLROD! Kapetan mu je Hristiforijusa Kolumbusa unuk ili neki malo dalji rod.
Ministarstvo mornarice naredilo je: Za mornara na taj divan brod mogu da prime samo onog ko mu brzo izgovori ime.
I onda taj može da se penje na katarku, Da plovi smelo za Afriku žarku: može da puši lulu koliko hoće, da jede banane i drugo havajsko voće i da se pravi važan kao neki kapetan Kuk!
Nije dobro kad se mladom čoveku ispuni životni san. Onda nema motiva da kvalitetno “potroši” ostatak života…
Za potrebe ove priče Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson je morao da ostane kući i smišlja kako da provede ostatak života. Ili bar ostatak dana, za početak. Gledanje televizije nije dolazilo u obzir. Em ništa pametno ne bi našao na programima, em nema televizor. Sa radijom je malo bolja situacija, jer ima radio-prijemnik; ali nema struju. Razmišljao je da posle toliko vremena najzad malo surfuje Internetom, ionako to redovno plaća, al’ onda se setio da nema računar; a ionako nema struje. A da ipak, pomisli Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson, pročita neku knjigu. Odavno mu niko nijednu nije preporučio, a dovoljno je izgradio ukus da ne može da čita baš svaku koja mu padne šaka. Nije voleo one u kojima ima ubistava, one sa patetičnim ljubavima ili hepiendom, one pune loših političkih trilera,… Evo, mogao bi da počne da čita ovu sa žutim koricama. Dan je tek počeo i za vreme dnevnog svetla bi mogao skoro celu da je pročita (nije voleo čitanje uz lampu). Zavalio se u dvosed i otvorio je knjigu. Već na prvoj strani je ugledao dlaku. Na trenutak se zapitao čija bi mogla biti, a onda je zatvorio knjigu i odbacio je od sebe. Kao da je samo to i čekala, doletela je misao sklopljena u četiri reči – simpozijum čitalaca između redova! Knjiga sa žutim koricama je ostala na dvosedu.
Don’t you know there ain’t no devil, there’s just god when he’s drunk.
-Tom Waits
Za potrebe ove priče Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets razmišlja. Želi da bude pravičan i mudar. Ne mora baš kao Solomon, ali možda kao sova; to je već prihvatljivo. Na dobrom je putu, noću ne spava, a ne spava ni danju. Pokušava da uhvati misli koje su stare kao vetar.
Pred Jinom je put. Na simpozijum čitalaca između redova, a Jin nikada nije bio na takvom putu iako je obišao i boravio na mnogim putevima. I uvek se vraćao kući, koja je u raznim vremenima bila na različitim mestima. Jin je u intermecu:
A onda je Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets shvatio – pronaći će svoje srodnike, između redova ili na nekom drugom mestu, svejedno je. Znao je šta može da se desi i pošao srećan i mudar da savlada još jedan put.
Započinjao je tri-četiri puta, jako mu se piškilo i ovoliko je falilo da dođe do nepojmljive katastrofe koja bi ga obeležila za ceo život – ili barem do kraja boravka u tom vrtiću, još godinu i po dana.
Jon Vegge Knoor from Hasselblad nije mogao da veruje svojim ušima.
– Ponovite to što ste upravo rekli, molim vas.
Đurađ Talašević, koordinator programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala, napravio je grimasu zadovoljstva. Otprilike kao debeli mačak koji je olizao šlag sa torte, pa ga gazdarica uhvatila na delu, a on zna da će mu ona oprostiti čim on kaže “Prrrr!”.
– Uredili smo da dobijete pozivnicu na simpozijum čitalaca između redova, koji se održava ove subote, tačnije sutra, u 1200 sati po griniču, u 1300 sati po lokalnom vremenu, u krčmi „Kod vesele grudvice“, u kanjonu između dva balona, na Planini Zvezdočataca – ponovi Talašević radosno.
– A prikrivanje zaštićenih svedoka i tako to? Ona vaša histerija od pre desetak dana kad sam otišao u Makiš da fotografišem? Šta ćemo s tim?
– Ma ne, dragi Jone Vegge Knoore from Hasselblade! Ne! To je stvar prošlosti! Naše ekipe za analizu obaveštajnih podataka su nepobitno utvrdile da to vaše redovno kretanje predstavlja savršenu mimikriju! Vi zapravo doprinosite svom skrivanju svojim kretanjem! Nešto kao vaše ime, koje niko ko nije završio specijalnu obuku program za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala ne može da upamti. E, pa tako isto: kad se krećete po mestima zanimljivim za fotografisanje, po knjižarama, pozorištima, simpozijumima, po onim vašim galerijama, muzejima, božemeprosti gde to sve idete, vi činite tako dobru i tako prirodnu masku da ni mi, koji smo specijalisti za te stvari, ne možemo da za vas nađemo bolju! I zato smo vam uredili pozivnicu za simpozijum… Naravno, troškove ćete sami snositi…
– Znao sam da ima neki zajeb.
– Pa dobro, za ekspoze ćete se snaći već nekako…
– Šta, ne razumem… Kakav ekspoze? Šta bulaznite, čoveče božiji?
Teško je u ovom trenutku biti dovoljno slep da se ne vidi mogućnost horoskopa prvog dana posle (najpopularnijeg) smaka sveta.
Sozercirajući cinizam proslave najlicemernijeg svetskog praznika, ekipa Suštine pasijansa je iznenađeno odskočila pola metra u vis, iako je dotle čvrsto sedela na šarenom sagu, ispijala domaće crveno vino i jela punomasni sir istog porekla. Činjenica je opšte poznata da svet ovakav kakav je zaslužuje jedan hitni smak sveta, ali ono što nas je iznenadilo – i naterali da odskočimo – jeste postojanje horoskopa za prvi dan posle smaka sveta.
Njegov odnos sa dolarom, evrom ili bilo kojom drugom monetarnom valutom, bio je… ambivalentan.
– Pogledao sam Vaš si-vi i Vaše radove, što je mnogo bitnije.
– Da, pa…
– Tako da ste ušli u uži krug, pa sam Vas pozvao da porazgovaramo. Gledam ove Vaše fotografije, i ne samo Vaše, pa posmatram, okrećem, ima tu interesantnih radova, mada, moram da priznam, neke ove Vaše fotografije ne razumem.
– Pa,…
– Doduše mnoge fotografije ovde ja ne razumem. Ne samo Vaše da se odmah razumemo. Mislim, šta ja znam. Ja sam ovde kao neki vražiji šef razvoja i investicija. Mannh, čovek za sve u stvari u ovoj glupavoj firmi. I onda me postavili za predsednika komisije za ovaj konkurs. Hmmm… Očigledno jednočlane komisije. Ti se u to razumeš, rekli mi, ti to znaš. Pa znam ja i da jedem i pijem na tim vašim poslovnim ručkovima, pa me ne zovete na njih. Znam gde je najbolje crveno vino, i gde još uvek prave bozu, pravu bozu, i gde ima kotlić gulaša od kojeg se prolupa i kako ja sad da znam da li je neka Vaša fotografija bolje od neke druge. Bilo Vaše bilo nekog drugog.
Jin je čuo kako neki roditelji kažu svojoj deci “videćeš ti svoga boga!”
i brže-bolje pošao da nađe neko dete kojem to roditelji govore.
Za potrebe ove priče Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets je pokušao da zna. Željan znanja, nabavio je laptop i obezbedio stabilnu internet vezu. Čuo je Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets još ranije kako se čovečanstvo nalazi u informatičkoj eri i da je saznavanje mnogo lakše nego kada se učilo u manastirskim bibliotekama, pod svetlošću sveća.
Međutim, usled urođene radoznalosti, Jin nije mogao da se odluči šta želi prvo da zna. Proveo je dan u odlučnosti da zna, ali u neodlučnosti šta da zna. Onda se setio da je čuo negde, od nekoga, da bog zna sve. Nije Jin hteo da postane kao bog, mada mu je Erih From to svojevremeno obećao, nego se nadao da će biti barem manje neodlučan. Ali, avaj, da nevolja bude veća, Jin nije znao ni ko je bog ni kako izgleda.
A onda, proviđenje! Ili sjajna ideja! Eureka! Jin je čuo kako neki roditelji kažu svojoj deci “videćeš ti svoga boga!” i brže-bolje pošao da nađe neko dete kojem to roditelji govore.
Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets veruje deci i veruje u njihovu dobru prirodu. Bio je siguran da će mu pomoći. Međutim, šipak. Pao natalitet, kasno je već, mrkli je mrak, dece nigde.
Svašta, pomisli Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets, nisam ni znao da postoji pogrešna strana ulice.
Za potrebe ove priče Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets je provirio kroz ključaonicu, jer špijunku nije imao. Preko puta njegovog stana živeo je Jon Vegge Knoor from Hasselblad, koji za sebe kaže da je zaboravio više nego što su neki ikada znali, koji se upravo raspravljao sa nekim čovekom, Balaševićem, Talaševićem, tako nekako.
Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets nije mogao da odoli svojoj radoznalosti, ako volite tako – znatiželji, iako mu je špijuniranje komšiluka bila poslednja stvar koju bi poželeo da uradi. Ali voleo je da svrati do komšije Jona jer ga je komšijino prezime podsećalo na dedu i dedin Hasselblad foto-aparat.
Prošlo je tek nekoliko dana od Jinovog virkanja, skoro da je i zaboravio na to. Sve je bilo mirno i tiho u zgradi, baba sa sprata ispod se više nije žalila, babin unuk je valjda u ‘apsu, decu su skolili ovi virusi što haraju čim otopli, kučiće su kastrirali… Uglavnom, bilo je tiho, baš kao što Jin voli.
Ali, sit gladnom ne veruje, a Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets je hteo da svako svakom veruje, pa je pošao u obližnju prodavnicu po neki bakaluk. A bio je gladan. Veoma gladan.
– Stanite, stanite! U ime zakona, stanite! – povikao je neki čovek trčeći prema Jinu.
– Ja sam Đurađ Talašević, koordinator programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala – reče čovek i izvadi legitimaciju, gledajući Jina pravo pod obrve.
– Jeste li vi Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets? – upita Talašević.
-Ja? Ne, ja sam komšija – hladnokrvno odgovori Jin, paleći cigaretu, tu na ulici, iako je svakog časa iz zasede mogla da iskoči patrola komunalne policije.
(Phishing… Eh, ovo radim prvi put.)
Nećeš ti meni zapovedati, reče Jon, uze fotoaparat u ruke i ode da sačini seriju HDR fotografija o beogradskim obalama, ovog puta na potezu od Ade Ciganlije do Umke.
– Nesmotreno. To je bilo nesmotreno s vaše strane – reče Jon Vegge Knoor from Hasselblad inspektoru Đurađu Talaševiću, koordinatoru programa za zaštitu svedoka u specijalnim procesima protiv nosilaca organizovanog kriminala. – Manje-više za mene, nego moja porodica… Ajde što ste me smestili u Višbaden i što sad više ne smem da idem u Makiš da fotografišem, nego toliko ime, molim vas…
– Ali, zovete se Jon, to i nije tako retko rumunsko ime…
– Jon! Jon? Kakvo je to ime? Rumunsko? A prezime? Vegge Knoor from Hasselblad! Kao da sam neki grof iz Lihtenštajna ili fudbaler iz Belgije, bože me sakloni! Mogli ste da otvorite bilo koju stranicu u telefonskom imeniku gde su Petrovići, Markovići, Jovanovići, Mihajlovići, šta ja znam, pa da tamo nabodete neko ime žmureći!
– Varate se, dragi Jone Vegge Knoor from Hasselblade! Vaše novo ime, dokazano je naučno, nije moguće zapamtiti osim ako ne prođete specijalni jednonedeljni kurs u okviru programa za zaštitu svedoka. A kad nema pamćenja imena, nema ni rizika da će vas neko provaliti! Istina, ljudi su sad prilično progledali otkad smo kandidat za ulazak u Evropu, gledao sam na televiziji, rekao naš predsednik u dnevniku, ali opet će biti teško da registruju i upamte ime “Jon Vegge Knoor from Hasselblad”. Naučno dokazano, kad vam kažem!
E, pazi, juče baš žvagu u busu samo tako. Tu sam negde staj’o kod prednjih vrata, jedva se držim. A čamuga neki sedi, nabio neke uške, trešti mu mjuza. E, al’ pazi, pravi čamuga, ono crn skroz, nema kod njega tehnika i slično. I sad fora na nekoj stanici tu kao uđu neki, neki izađu i sad tu ušla i neka riba, vidi se trudnjača, ono stomak do zuba. I čamuga ‘ladno skine uške i na srpskom doziva ovu ribu da sedne. E, al’ fora riba kucala onaj busplus i za to vreme neka baba uletela tu gde je čamavi ustao. I zabole babu. E, a fora je što je baba ružna, čovek čašu o čelo da joj ne razbije, bre. I tu sad čamuga vidi ono džabe ustao, ova trudnjača i dalje stoji, baba se udomila k’o Šotra na RTS-u i kaže na srpskom babi da je ustao da bi sela ova trudna riba, a ne matora lujka. E, a baba ga iskulira kao sine vrati se ti u to tvoje pleme, ovde u gradu se ustaje starima, a ne mladima. A fora čamuga joj kaže ono kao u mom plemenu se ustaje trudnjačama, a matore babe jedemo za večeru.