I neka je Sila sa tobom!

Al’ daj makar nekad da bude i uz mene!

E, ima ta neka fora u Engleskoj, po njihovom ustavu šta li, da se prizna neka vera kao prava religija, ali samo ako na popisu bude prijavljen dovoljan broj članova. Ima tu neka granica, kao do tog broja su sekta, a preko tog broja su ono, pravi. I sad, pazi foru, na nekom njihovom popisu, al’ ne na ovom od prošle godine, nego neki, bre, od ranije prijavi se jedno pešest puta više od te granice da su džedaji. Znaš ono Star Vors, i fora mej d fors bi vid ju i slično. I zatraže oni da im se to džedajstvo šta li već prizna kao religija. E, ali fora je da su ih ovi odbili k’o mene svastika, jer kao nemate zvanični program ili tu njihovu bibliju, invisible sithšta li. I sad jedan od njih kao osmisli “Englesku crkvu džedaja” ili kako se već zove i krene da okuplja ljude. I sad pazi foru, lik gdegod da je išao nosio neki ogrtač i kapuljaču. Ali ono stalno. Nije skid’o. Šta? Ma, otkud znam. Kao sad ni u ce-market kad ide, ni svuda, bre. E, al’ u nekom tom sega-mega-marketu mu zabranili da ulazi s tim, kao može ogrtač, al’ ne može kapuljača. On nije ‘teo da skine, zapeo, kao to je njegovo pravo i uhvatio se toga k’o pitbul za dete, kažemti i u kenjoar ide s njom. Došle baje i izbacili ga napolje i on ih sad kao tuži. E, al’ fora je ‘de on kao uz’o advokata i sad poziva se na ustavno pravo, kao kako mogu muslimanke da nose ono čudo preko lica, a njemu ne daju kapuljaču. I još krenuo da sve ostale te džedaje sa popisa poziva da ne idu u njihove sega-mega-markete, ono kao bojkot i slično. E, al’ ovi likovi ga iskulirali, brate, k’o mene za kredit, kao u stilu pravi džedaji ne nose kapuljače, jer ovi Luk Skajvaker, Joda i onaj kako beše Obi Kenobi su bili džedaji, a nisu nosili kapuljače kao ovi što su prešli na Tamnu stranu Dark Vejder i ostali.

Igre bez granica

Pesmičuljci koje zviždućemo dok se krijemo iza dina na obali…

Od jutros kad sam oči otvorio do ovog časa, ne mogu da se otresem: stalno mi na pameti Games with No Frontiers Petera Gabriela. Ko zna kako je počelo i zašto se zalepilo. Pa dobro, kad je tako, prelazim u kontranapad: kažu, ako zaista poslušaš pesmu koja ti zvoni u glavi, prestaće. Nije moralo da prestaje, nego koristim priliku da podelim sa vama tu veličanstvenu pesmu.

Jeste li ikad ušli u tekst te pesme? Trebalo bi. Ne terajte me da je prevodim, pokvariću je.

Nastavite sa čitanjem… “Igre bez granica”

Ne zaboravimo Daglasa Adamsa

Beeeeeeee U selu Virovac pored mesta Vreoci, a u blizini Valjeva, mirno živi deda Žika sa svojom bakom Micom. Vozač kamiona u penziji, sada zemljoradnik. Muke i radosti zemlje su i njegove: suviše kiše, premalo kiše, grad, rani mraz, kasni mraz; loša ili dobra žetva. Deda Žika i baka Mica drže i stoku: krave, ovce, svinje; imaju i kokoške. Brinu o svima njima, hrane ih, daju im imena. Ali najveća radost njihova su, naravno, praunuci: Olga i Dušan. Doživeli ih dok su još u dovoljnoj snazi da mogu da pomognu.

I tako ide život. Jednog dana, stiže vest da je došlo vreme za krštenje praunuka Dušana. Deda Žika je ustreptao, odlazi među ovce, nalazi svoje najlepše jagnje. Miluje ga po glavi, tepa mu. „Kako si lepo, kako si belo“ I završava: „E, tebe će deda Žika da zakolje za kršenje Dušanovo“. Kratko uzdahne, i odlazi dalje, za svojim poslom.

Čudnom igrom slučajnosti, baš u tom trenutku, u Restoranu na kraju Vaseljene

Nastavite sa čitanjem… “Ne zaboravimo Daglasa Adamsa”

Hobit, ali zamalo

Plagijat monumentalnih razmera, sve sa iskrivljenom fabulom i drugačijim krajem. I to iz moje tastature.

E, pa došlo je doba da otkrijem ovo. Ama, ne samo da otkrijem, nego i da podelim sa vama. Najpre jedna priča, bitna je. Štaviše, u njoj se krije kompletan motiv za to što se desilo tog proleća pre nešto manje od četrnaest godina.

– * –

U proleće 1998. godine, dolazi mi u kancelariju, u firmi u kojoj sam tada radio, jedna gospođa koju sam znao iz viđenja. Ljilja, nekakav aktivista po nekim lokalnim NVO sranjima. Moja koleginica iz kancelarije, njena dalja drugarica i veza u tom susretu, nije mi najavila da će ova doći da me potraži, a kamoli zašto.

Zamislite ludaka. Čak sam znao da ponovim gde, kad, kako i zašto su prvi put pomenute žene Patuljaka u LOTR... U knjizi, ne u filmu.– Čujem da držiš Tolkina u malom prstu. Je li istina da si pročitao „Gospodara prstenova“ triput?

– Nije istina. Pročitao sam pet puta.

– Aha. A roman „Hobit“ poznaješ?

– (zeeeeev!)

Nastavite sa čitanjem… “Hobit, ali zamalo”

Jan je ushićen

Sudar snova i realnosti oslobađa energiju koja stvara novu realnost i hrani nove snove

Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink prvi put izlazi na izbore. Kritičan je trenutak, Holandija treba da krene putem Evropske Unije. “Mi smo prilično ravna zemlja, iznad koje je more“, objašnjava premijer zapanjenim Holanđanima, zatečenim ovakvim naletom iskrenosti. „Zato moramo da uđemo u Evropsku Uniju horizontalno, ne vertikalno. To jest, da se uvučemo, ne da uletimo. To jest, da se tako dobro maskiramo u Evropsku Uniju da ni Evropska Unija ne može da prepozna razliku. A prvi korak na tom putu su novi adresni kodovi“, spuštao je glas premijer do nivoa šaputanja tako da se poslednja rečenica nije ni čula.

Par dana kasnije, Jan Vennegoor of Hesselink dolazi na glasačko mesto. Uredno predaje ličnu kartu. Službenica gleda, gleda, gleda. „Vi niste upisani u birački spisak“, kaže Službenica odlučno, kao što očekuje njena partija, ali i ljubazno, na čemu posebno insistira uvek zabrinuta javnost. Jan Vennegoor of Hesselink se upušta u borbu, jer ako na izbore mogu izaći i nepismeni, što se ne bi nalazili i sa prave strane stola: „Nemoguće. Lično sam se upisao“. „Žao mi je. Evo pogledajte sami“. Jan Vennegoor of Hesselink gleda spisak, i nalazi stavku „Johannes Vennegoor of Hes“. „Taj sam!“, kaže Jan Vennegoor of Hesselink slavodobitno. „Ma nije valjda“, kaže Službenica i zove obezbeđenje.

Čudnom igrom slučajnosti, baš u tom trenutku osmogodišnji Uroš Gordić, budući programer holandskog Ministarstva za Izbore i pisac nagrađivanog rada „Prevazilaženje ograničenja od 25 karaktera po koloni u biračkim spiskovima grada Ajndhovena“, sanjari o golu iz slobodnjaka na Old Trafordu u pobedi Partizana nad Mančester Junajtedom.

Vosak u… kući

Gospođa S. je divna supruga, koja zna za koga se udala.

Gospođa S. je stigla kući tužna. Za nju je bilo ponižavajuće da kući donese to što su joj u pošti predali kao penziju. Da je imala volje, mentalno bi se pobunila i protiv logike koja je banku nazivala poštom, ali nije imala volje. Najviše što je mogla da uradi sa tim, i tako makar malo sebi podigne moral, jeste da “za sve pare” kupi gaudu. Dolazi slava, pa je treba obeležiti (kad se već ne može proslaviti). Od rodbine “sa ranča” su već pokupili nešto za mezu, a za sarmu će se snaći. Kad je bal, nek je na vodi.

Nastavite sa čitanjem… “Vosak u… kući”

Jan je osvetoljubiv

Postoje mesta koja ne moramo obići da bismo znali kakva su

Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink pamti. Još kao sasvim mali je primetio da se nešto čudno događa prilikom upoznavanja sa ljudima. „Sine, kada se rukuješ, blago se osmehni, nemoj jako da stežeš pruženu ruku i reci svoje ime“, seća se Jan Vennegoor of Hesselink reči svoje mame, blagih očiju punih ljubavi koje bdiju u noćima visoke temperature. „Da probamo.“ Jan Vennegoor of Hesselink je dobar sin; pažljivo prihvata maminu ruku, blago se osmehne, izgovara svoje ime. „Ne valja, predugo traje. Hajde ponovo.“ Jan Vennegoor of Hesselink je dobar sin; trudi se iz sve snage da opravda mamino poverenje. Još pažljivije prihvata maminu ruku, blago se osmehne, izgovara svoje ime. „Užas, zamalo sam se onesvestila. Šta je sa tobom?“, bubnjaju u sećanju Jana Vennegoora of Hesselinka reči pobesnele majke, koja iz sveske cepa stranice sa loše napisanim kosim tankim i uspravnim debelim linijama.

Nastavite sa čitanjem… “Jan je osvetoljubiv”

Onamo, ‘namo…

 Valexova isplata govori istinu, ali ne baš celu…

Novi Beograd Dan preseljenja na Novi Beograd se bližio, te rešavam da par sati odvojim za upoznavanje sa bratskim Zemunom. Imam i formalni razlog: rečeno mi je da u Zemunu postoji roletnar, u Bežanijskoj ulici. Naoružan fotografskim pamćenjem PlanPlus mape (iste one u koju još uvek nije ucrtan legendarni most na Adi, arhitektonsko čudo što zasija u Novoj Godini), krećem u potragu. Željena ulica je jednosmerna, pa u nju moram da uđem iz Zemuna, i to iz ulice Glavne, ili Glavne ulice, ili glavne ulice (poučno ime, koje dovoljno govori o Zemunu i zainteresovanosti njegovih žitelja za aktivan suživot sa ostatkom sveta). Uspevam nekako da se uguram u pravi smer, parkiram se i krećem u pešačku potragu. Roletnara ni od korova. “E da, bila je tu jedna roletnarska radnja, ali sada je tu apoteka”, kaže simpatična gospođa iz krojačke radnje. “Pa niste valjda očekivali da nađete roletnara u nekoj radnji?”, pita me čovek koji sedi za pisaćom mašinom, u knjigovezačkoj radnji. Ne izdržavam, pa šaljem istinu u nos: “Jutros kada sam seo u kola nisam očekivao ni da ću videti olovna slova.” Dižem ruke, sedam u kola. Startujem automobil i tada shvatam da nemam fotografsko pamćenje, i da je zapravo to bio razlog što sam nekada imao štampač.

Nastavite sa čitanjem… “Onamo, ‘namo…”

Konju top

laufer u žitu

He, šašavi su ti Rusi.

Ima taj neki ruski šahista, stari, bre, neki, ono pre Karpova i Kasparova. Ne znam neki Mihail Botvini ili Huan Antonio Kapablanka ili tako neki. I sad fora je što je taj Botvolini posle onog sveckog rata putov’o železnicom preko Sibira, gde li. I sedi sad tako u kupeu sa nekim drugim Rusom. E, ali fora je što se oni ne znaju. Mis’im, ovaj lik ne zna da je ovaj drugi Butovini, ono najbolji ruski šahista i to. E, i sad se tu oni kao smorili, svako za sebe već pročit’o po jednu Anu Karenjinu, to ti je od onog Tolstojevskog i više ne znaju šta će. Smorili se k’o krtice u saksiji. I fora sad ovaj lik predloži da odigraju partiju šaha, on kao ono ima kod sebe tablu i figure. A ovaj Buvolini prihvati, šta će, ionako se smorio. Poređa ovaj lik figure, a Bovulini skloni sa table jednog svog topa. I sad fora lik se naljuti u stilu kakav je to način, tamo-‘vamo, kako vas nije sramota, dajete mi topa fore, a ne znate kako ja igram, čak me i ne poznajete. A Bovini ga iskulira sa “Brate, sve kojima ne mogu da dam topa fore ja lično poznajem!”.

Jan je pun saosećanja

Shvatamo ozbiljno samo svoj posao, svi ostali služe za sprdnju.

Ne ide pa ne ide, kaže sebi Jan Vennegoor of Hesselink. Vrc levo, vrc desno, samo problemi. Dođavola porodični ponos, dođavola Ursula LeGuin i njene zemljomorske tirade, dođavola psihološka trabunjanja o posebnosti. Sve što imam od života je debljanje bankovnog računa mog reumatologa. Dosta je bilo, rešavam problem sada i odmah! „Da, da, ovde možete promeniti ime“, kaže Institucija namrgođeno, pošto uvek zabrinuta javnost ne očekuje od sebe da brine za stvari koje je ne brinu. „Kako se zovete?“ „Jan Vennegoor of Hesselink“, kaže Jan Vennegoor of Hesselink, glasom punim nade. Stigao je na mesto gde ljudi razumeju teret koji nosi; život poprima boje baš kao pri izlasku sunca posle neprospavane noći. Ovako se dakle, razmišlja Jan Vennegoor of Hesselink , osećao Atlas kada je naterao Herkula da pridrži Nebo. „A ne! Tu igru nećemo da igramo! Dosta je bilo! Ti kažeš neko glupo ime eto baš kao što si sada rekao, ja padnem u nesvest pun saosećanja, pitam kako bi želeo da se zoveš, ti kažeš Wim Vennegoor of Hesselink, a ja izvisim. Ne, gospodine, samo jedan od nas dvojice je budala. Napolje!“. Ovako se dakle, pomisli Jan Vennegoor of Hesselink, osećao Atlas kada ga je Herkul prevario, i odšeta niz sivu ajndhovensku ulicu.