Mravinjak kao kalup

Čovek je zamislio da pokaže svetu kako izgleda jedan mravinjak, pa je za tu svrhu izveo sledeći manevar.

Sad ćete vi da se ostrvite na mene kao da sam ja pobio tu koloniju mrava. Mada, ako ćemo iskreno, u komentaru ovog video snimka se tvrdi kako je reč o crvenim mravima, koji su štetočine i sistematski se uništavaju kad god se za tim ukaže prilika.

Don’t shoot the messenger: pošto kupio, po to prodao.

Jedna na dan (3-177): 24. decembar 2013.

Jedna od tradicija u mom društvu je katoličko Badnje veče u domu našeg prijatelja Roberta, gde se često okupi povelika džalorija starih znanaca. Poteče i kapljica, ekipa se razgali i to veče uvek provedemo ugodno, prebirajući sećanja iz mladosti, jer to su lepše teme od dnevne politike…

Tako bi i ove večeri…

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (3-177): 24. decembar 2013.”

Pismo

Kada ste poslednji put napisali pismo? Ne mail, ne SMS, već pismo. Ono pravo, kada pazite na svaku reč i promišljate unapred jer… nema ispravke, ispravljanje svedoči o vašoj aljkavosti i uzbuđenju, nesređenim mislima & emocijama. Mora se ponovo! Ovoga puta bujica reči navire, nešto treba izbaciti, nešto ostaviti… U kantu, ponovo! I opet prazan papir, i opet bujica reči, a reči ponekad ubijaju, zar ne? I opet, sada ću da budem skoncentrisan, reći ću sve što me tišti…

I, tako, u nedogled…

Moja prva prava ljubav nikada mi nije napisala pismo. Dovoljno je da me je volela da pisma nisu bila potrebna… Dok me je volela… Sad smile

Nastavite sa čitanjem… “Pismo”

Jedna na dan (3-176): 23. decembar 2013.

Veče sam proveo sa prijateljima iz OKI “Feniks” na godišnjoj skupštini, upriličenoj u jednom lokalu koji sam prilično nepravedno zapostavljao godinama, toliko da do prošle večeri nikad nisam ušao u njega. Nekad se zvao “Đavo” (stvarno!), odnedavno se zove “Paor”, a najblesavije od svega je to što se od moje kuće do tog lokala pešice stiže za celih sedam minuta.

Malo sam radio posao zbog kojeg odnedavno nosim majicu sa slovom “Ф” na leđima (ja tražio tako Hot smile), a posle sam malo mlatarao po celom lokalu, koji je upriličen kao etno-muzej paorske kuće…

Jedna na dan (3-176), 23. decembar 2013: Šeširi

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (3-176): 23. decembar 2013.”

Идеја за бацање

Много хтео, много започео, па ништа. Боље да не гледате кад сам се први пут огласио на тему идеја у СФу. И све смишљам нешто крупно, кад је већ Зоран Живковић престао да објављује антологије и сажете приказе, ево саћу ја одмах. У наставку те приче се већ више пута спомињу тетка и лек.

Испада да је Грбина теорија исправна – тражиш једно, нађеш нешто десето. Овог пута је тражено бар имало неке везе са нађеним – прочитао сам књигу (“Плава запамћена Земља” или “Плави се сетио Земље” – дипломци школе лошег превода вероватно схватају двоумицу), није ме се дојмила баш нешто, па сам пожелео да видим колико се критичари слажу са мном (прилично, не из истих разлога). И онда негде у буџаку наиђе реклама за филм по “Ендеровој игри”. Хм…

хм, сећам се овог омота, дакле читао са папира... из библиотеке.Џемпер је ту почео да се пара. За Карда сам запамтио да је написао једну реткост, у књизи “Сећање на земљу”, први део “Саге о повратку кући”. Тамо је он врло уверљиво, како он само то уме*, саздао град Базилику (Василику?) који је под влашћу жена, и мушкарци у њему немају својине. Могу око града… и то делује стамено, разрађено, вековима углачано и доведено до трајне равнотеже у ходу. Делује живо, као некаква овећа медитеранска варош.  И таман кад мислиш да ће сад да дође до неког окршаја, да мушкарци миц по миц изборе нека права и да се заврши неком равноправношћу, Кард измишља некаквог мачо ратника, који диже војску и до краја (друге?) књиге растури све то, што испадне да чак није ни било битно, јер Карда то ни не занима, он прати једну породицу која се запутила тамо некуд.

Nastavite sa čitanjem… “Идеја за бацање”

Muzici za ljubav…

…i za šlagvort jurenja sa policijom noću po parkovima.

Pomenuh juče svoju svirku i nekakvo svoje “buđenje”. No, beše faza pre toga, onda kada je l’art pour l’art pristup bio omiljen u jednoj ovećoj gomili, da ne kažem hordi hipika u kojoj je bilo gitara, zvečki, kongi i tarabuka… E, onda smo znali satima da sviramo na neku temu, bez ikakve namere da od toga stvorimo neku prepoznatljivu (ama, ni pamtljivu) strukturu. Prosto, uživali smo što nam se može da sviramo i pevamo, pod uslovom da se to tandrkanje i zavijanje moglo nazivati sviranjem i pevanjem.

Iz naše perspektive, to je zvučalo nalik ovome.

Nastavite sa čitanjem… “Muzici za ljubav…”