Možda ću sutra pronaći način da se vratim

Ma kako se iznutra osećali, važno da neprestano pokušavamo da pronađemo novi izvor radosti i sreće.

Svima nama se dešava da “padnemo” i uhvati nas depresivno stanje. Život nije lak, naročito ovde gde jesmo, ma koliko nas mediji ubeđivali da nam je mnogo lepše no što zaista možemo da osetimo. Lekari nas ubeđuju da se ne treba preterano sekirati oko svega toga, jer svakome može da se desi “da iskoči iz šina”. A koliko je težak, bolan i dugotrajan oporavak od ovakvih problema, mogu samo da posvedoče oni koji su prošli kroz svo to mrcvarenje.

Ovakva stanja su neiscrpan izvor inspiracije među muzičarima. I oni su, na kraju krajeva, obični ljudi.

Nastavite sa čitanjem… “Možda ću sutra pronaći način da se vratim”

Prečnik kruga

Težina današnjeg priloga je tolika da bi trebalo da vam je dovoljno bar do kraja nedelje.

Anegdota kaže kako je, tamo negde 1971, jedan fan Led Zeppelina uspeo nekako da se probije iza scene posle koncerta, pa čak i da dopre do Jimmyja Pagea. U pokušaju da pokaže svoju posvećenost, brže-bolje je izjavio kako je gitarski rif u “Black Dog” nešto najbolje što je ikad čuo. Jimmy je zamišljeno povukao dug dim iz svoje cigarete, pa samo rekao:

– Meni je očigledno da ti nikad nisi čuo “The Width of a Circle“.

Nije nikakva tajna koliko poštovanje je Mick Ronson uživao među kolegama.

Nastavite sa čitanjem… “Prečnik kruga”

Čudna brada

Autori poput njega su retki, dragoceni i najčešće nepoznati široj publici.

Chris Judge Smith je jedan od onih ekscentričnih muzičara čije je delovanje nemoguće prepričati. Oni sa dužim pamćenjem setiće se da su on i Peter Hammil daleke 1967. godine osnovali Van der Graaf Generator, čudnu i uticajnu grupu koja zauzima važno mesto u svim muzičkim enciklopedijama. U njoj je Smith svirao bubnjeve i pevao, a dolaskom profesionalnog bubnjara, njegova uloga je postala beznačajna (svodila se na pevanje pratećih vokala) jer je Hammil preuzeo stvari u svoje ruke.

Rastali su se prijateljski.

Nastavite sa čitanjem… “Čudna brada”

Derivati logike pereca

Ko ne primećuje koliko ovi ljudi uživaju svirajući na sceni, ja mu ne mogu pomoći.

Češće nego što bih voleo, upadam u spinove preopterećenja na poslu. Za nekog ko voli da bude lenj, ali ne sme zato što voli da jede i treba mu malo struje za razne kućne aparate, to je prilično nezgodna situacija. A onda sviram freelancer blues: ne postižem da se bavim čime bih voleo, vreme neumitno klizi kao pesak između prstiju i ja se na kraju nađem u benastoj situaciji da nikom ništa nisam dužan, ali sam svega željan.

Kada izađem iz gužve, obično ostavim sve skrupule po strani, okanem se čistunstva po kojem se muzika ne može slušati ako nije bar u 96 kHz i svira na zvučnicima povezanim posrebrenim drotovima, a dokumentarni program o tužnoj sudbini malih žabama istočne Amazonije se ne može gledati ako nije emitovan na televizoru dijagonale dva metra, barem u 4K rezoluciji.

Ma, ja idem i dalje: slušam derivate nedodirljive muzike. Časna reč! Evo:

Čistunci su slobodni da mi pljunu pod prozor.

Nastavite sa čitanjem… “Derivati logike pereca”

Dobro veče, gospodine Valdhajm

Ako je bio spreman da rečima povređuje prijatelje, zamislite šta je ovaj čovek tek bio spreman da uradi ljudima koje otvoreno mrzi.

Kada sam bio mali, puno sam slušao o grupi The Velvet Underground. Stariji pametni i knjiški ljudi sa kojima sam u to vreme stolovao u kafani su ispredali zanimljive priče o njihovom stvaralaštvu. Uspeo sam da se dokopam i njihovog dvostrukog vinila koji je predstavljao presek njihove karijere i… Ništa se nije desilo. Niti mi je u to vreme prijao zvuk same grupe, niti pevanje koje je više bilo nalik recitovanju, niti sam mogao na tada slabom engleskom da prokužim reference i jezičke vratolomije u pesmama koje je Lou Reed ispaljivao.

Bilo mi je potrebno vreme da odrastem.

Nastavite sa čitanjem… “Dobro veče, gospodine Valdhajm”

Kitty se vratila kući

Jedna muzički izrazito nadarena porodica razgovarala je preko muzike, jer drugog načina za dijalog više nije bilo.

Kate & Annu McGarrigle mi je otkrio Vule. Od trenutka kada je dobavio njihov debitantski album iz 1975. gdine, ja sam se zaljubio u njihovu muziku i ta ljubav traje do današnjih dana. Imao sam valjane razloge: pesme koje su sestre pevale bile su savršene, a muzičari koji su ih pratili na snimanjima ulivali su strahopoštovanje. Na delu je bila čista muzička magija. Zbog toga nije ni malo slučajno što sam svaki naredni album željno iščekivao, a onda ga preslušavao do besvesti i analizirao do u sitna crevca.

I živeo u ubeđenju da o njima sve znam.

Nastavite sa čitanjem… “Kitty se vratila kući”

Zeleni đavo za kojim svi jure

Mogao je da bude jedan od najvećih, to se i očekivalo. Nažalost, postao je jedna od najtužnijih priča u rock & rollu.

Na samom kraju šezdesetih Fleetwood Mac su bili jedna od najvećih muzičkih senzacija. I to sa jakim razlogom. Iza sebe su imali tri snimljena albuma (dva vrhunska i jedan osrednji), koncerti su im bili rasprodati, probili su se i na američko tržište, a vanserijski gitarista Peter Green, ključna kreativna snaga, izbacivao je neobične pesme punom parom. U tom trenutku niko nije mogao da pretpostavi šta će se desiti u bliskoj budućnosti.

Za par meseci cela priča o prvoj postavi Fleetwood Maca će se okrenuti naglavačke.

Nastavite sa čitanjem… “Zeleni đavo za kojim svi jure”

Kako izdržati muziku za koju ste mislili da ne postoji

Ukoliko uopšte osećate potrebu da muziku nekako kategorišete i svrstavate, činite to do mile volje, ali koristite pritom isključivo održive kriterijume.

Ne znam zašto bi iko ikada poželeo da vodi jalove i besciljne diskusije o bilo kojoj temi, ali znam za barem jednu takvu temu koja se prečesto poteže u mojoj okolini: to je ona o navodnoj premoći kvaliteta nekadašnje muzike spram nedostatka jednako kvalitetne muzike u današnje vreme. Poslednji koji se nadao mojoj podršci u održavanju te idiotske teze nije se dobro proveo: ispostavilo se da taj uopšte nije ni pokušao da se informiše o zbivanjima na aktuelnoj sceni, a od desetak imena koja sam pomenuo po sasvim slučajnom izboru, on nije znao ni za jedno.

Ljute me takve situacije. Pogotovo me ljute ljudi koji od mene traže da im za tri minuta saopštim sve što znam o muzici koju istražujem poslednjih trideset godina.

E, pa neće to tako moći.

Nastavite sa čitanjem… “Kako izdržati muziku za koju ste mislili da ne postoji”

Život je ono što učiniš od njega

In memoriam: Mark Hollis (1955–2019)

Pre dva dana me je zatekla agencijska vest da je umro Mark Hollis. Većini ljudi ovo će da promakne jer ne znaju ko je, zapravo, u pitanju. Ali, ako vas podsetim da je on bio onaj lako prepoznatljivi glas, glavni autor pesama i spiritus movens grupe Talk Talk, verujem da će stvari odmah da dođu na svoje mesto.

Oko njegovog delovanja i ostavštine isto mišljenje dele kako kritika, tako i publika.

Nastavite sa čitanjem… “Život je ono što učiniš od njega”

Tragovi

Nisam se njima bavio kad su osvojili scenu, a posle nisu imali čime da privuku moju pažnju. I zamalo da mi promaknu.

Većina nas koji smo stasali tokom sedamdesetih/osamdesetih u to doba nije mogla ni da zamisli šta nas sve čeka u budućnosti. Devedesete su nam donele “nepravedne i ničim izazvane sankcije”, hiperinflaciju i raspad države u kojoj smo rođeni. Iza svega je ostala samo gorčina u ustima koju bismo kolektivno želeli da zaboravimo, a “prijatelji” su nas ubeđivali da će nam biti mnogo bolje čim se budemo “oslobodili tiranije”.

U međuvremenu smo se ”oslobodili” i nikada nam nije bilo gore. Barem većini.

Nastavite sa čitanjem… “Tragovi”