Fotografija dana, 30. oktobar 2011

Sunčani dan na pijaci: ludilo od broja prilika za fotografisanje…

Nikako da se uvedem u red kad se nađem na pijaci. Teško mi da handlujem svoje tekuće obaveze (tj. pletenu korpu i ceger) i fotoaparat. Zato, zapravo, retko i malo slikam na pijaci, i to baš kad ne mogu da odolim. Tako beše u danu za mnom: sunčano vreme, dobri uglovi i sjajna prilika dok je Jasna uvaljivala piljarki punu šaku sitnog novca koji smo pokupili sa tri gomile u kući. Rezultat:

Fotografija dana za 30. oktobar 2011.

Ovo nije nikakav čudni kamen, nego brokoli. Smile with tongue out Toliko sam ga gledao da je Jasna pitala “hoćeš li ga za ručak” – ali za ručak sam već imao pečurke, nisam hteo da kvarim. Winking smile

Ono  pozadini je, dakako, karfiol. Baš je taj zadnji plan presudio da ne napravim isečak iz slike veličine 100%, da bi se lepše videli detalji cvasti. A sa karfiolom ili bez, ulov na pijaci jeste bio mali, ali uspešan. Mišn akomplišd.

Edgar Alan Po – Gavran (14)

 

Zrak tad k’o da gušćim stade, na me neki miris pade
K’o da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij taj nektar da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”
Rače Gavran: “Nikad više”.

(nastaviće se)

Zrak tad k'o da gušćim stade, na me neki miris pade, k'o da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (14)”

Bizarna godišnjica: Carska bomba

Danas je tačno pola veka kako je tresnula najveća eksplozivna naprava u istoriji. Ne ponovilo se.

Pečurka Carske bombe je dostigla visinu od 64 kmDana 30. oktobra 1961, neki minut pre podneva po lokalnom vremenu, negde na ostrvu Nova Zemlja u Severnom ledenom okeanu, Sovjetski Savez je detonirao termonuklearnu bombu jačine 50 megatona, što je najjača detonacija u istoriji ljudskog roda.

Vatrena lopta je dostigla prečnik od 8 km. Udarni talas je izazvao naprsline u prozorskim oknima u naseljima udaljenim 900 km i stigao do Norveške, a pečurka je bila visoka preko 64 km.

Ova bomba je danas poznata po nadimku “Carska bomba” (ruski: Царь-бомба). Prilično odgovarajuće ime, pošto je procenjeno da bi bomba ove jačina izazvala potpuno uništenje svega u krugu od 35 km, što bi bilo dovoljno da se uništi grad veličine Pariza.

Groteska je u tome što je ta bomba bila oslabljena na oko polovine projektovane snage, pošto su se Rusi plašili da bi posledice mogle imati uticaja na naseljena područja “u blizini”.

Bilo je to doba eskalacije ludila tokom Hladnog rata. Još uvek nije bilo ničega sofisticiranog u tom nadmetanju: demonstracija sirove snage je činila svoje. Berlinski zid je upravo bio podignut, Hruščov je pomagao Kastra, Ajzenhauer je pomagao južnom Vijetnamu, nervoza je bila velika i nuklearne probe su bile glavni pojavni oblik zveckanja oružjem, bez obzira na moratorijume koje su države čak i same proglašavale. Proglašavale, pa kršile – upravo to se desilo kada je organizovana proba vodonične bombe koju su nazvali carskom.

U post-blokovskom svetu gde nije baš najjasnije ko je realno najjači kao vojna sila, razmišljanje o ultimativnim oružjima ima smisla. Recimo, pretiče pitanje čime sve danas raspolažu nuklearne sile. Imaju li ovakve bombe? Ako ih imaju – zašto? No, sama mogućnost da ovakva bomba bude načinjena pre 50 godina znači da je sad moguće aranžirati daleko jaču.

Onespokojavajuća misao.

Neupadljivost: uzrok ili posledica?

DescartesCitat dana dolazi od onog ko nije znao da će 350 godina posle njega izmenjena parola glasiti “Imam televizor, dakle ne postojim”.

 

Da bi se dobro živelo, mora se živeti neupadljivo.
Rene Dekart, 1634. godine

 

Hm! Imam amandman!

Živeći u eri kokakole i potrošačkog pogleda na svet, polako dolazim do zaključka da je mojoj generaciji moguće samo da dođe do šanse, a generaciji naše dece jedina izlazna perspektiva, tako što će kupiti neupadljivost. I to je merilo pravog i potpunog materijalnog bogatstva: da ne znaju ništa o tebi. Živeti ispod radara danas je privilegija. Kad si sirotinja, baviš se drugima i drugi se bave tobom jer nema druge zabave. Kad nešto stekneš, drugi se bave tobom kao da trošiš njihove, a ne svoje pare. Kad imaš mnogo, onda se tobom bave i mediji, jer šta bi moglo da bude zanimljivije… Moraš dobro da platiš da bi bio imun na to ili, idealno, da se ne bi bavili tobom.

Zato je jasno da uzrok i posledica imaju obrnut smer. Zato parola danas mora da glasi drugačije: da bi se živelo neupadljivo, mora se živeti dobro.

Nikad mira.

A Rene Dekart? Trudio se čovek da objasni mnogo toga. Čak je zbog toga morao da osmisli koordinatni sistem. Jedino je loše procenio čovekovu želju za razmišljanjem. “Mislim, dakle postojim” – rekoh i nestadoh.

(Tnx Bane)

Fotografija dana, 29. oktobar 2011

Meračio sam dugo, ali sam zaboravio da napunim baterije za blic…

Po Aninoj najavi, večeras je trebalo da padne Veliko Šminkanje, što znači da ja imam šta da lovim fotoaparatom. U nekom lokalnom klubu se održavao maskenbal povodom još jednog američkog ikonografskog obeležja (Halloween), a dvoje iz Anine ekipe je došlo da ih ona našminka…

Nastala je nekakva gužva, verovatno zbog poslovičnog kašnjenja, pa sam jedva savatao ekipu, i to parcijalno, da ih uslikam. Fotka koju sam izvadio kao odabranu je ispala kako je ispala, moglo je i bolje. Ali šta da radim kad je u maloj prostoriji bilo još troje ljudi koji nisu bili od pomoći u foto sesiji. Baš šteta, jer ova deca baš umeju da poziraju.

Fotografija dana za 29. oktobar 2011.

Tjah. Mišn not akomplišd. Moralo je to bolje.

Edgar Alan Po – Gavran (13)

 

Sedih tražeć smis’o toga, ne govoreći ni sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, po kom svetlo senke piše,
Naslonit se na taj baršun, po kom svetlo senke piše,
Ona neće nikad više.

(nastaviće se)

Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone i u baršun da mi tone.

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (13)”

IDENTIFIKEJŠN DIVIŽN: Ćijukalica

A, pa tako to ide: kad jednom kapituliraš kao mlad, to ti se vrati kao bumerang. Moji memoari, čije pisanje ću uz malo veštine i božjeg proviđenja ipak uspeti da izbegnem kad baš-baš prolupam, imaće poglavlje pod naslovom “Od programiranja u COBOL-u do arlaukanja na Ćijukalici”.

Ko je koristio COBOL, ni pakao mu neće teško pasti. Trik je u tome što COBOL programeri brzo steknu vaučer za raj. Ja  do sada još nisam izgubio taj bonus koji sam sticao od studentskih dana pa zaključno do napunjene četiri godine staža na mastodontu.

Hoću da kažem: sad je prilika da se kompromitujem baš-baš. Who me?

Suština pasijansa se od sad oglašava (i) na Ćijukalici.

Elem, od danas možete da pratite dešavanja na Suštini pasijansa i putem Ćijukalice°. Eno, pri vrhu desne šlajfne, od sad nadalje, naći ćete prikladni link koji će vas povezati sa mojim profilom tamo. Profil ću koristiti da objavljujem sve postove na Suštini pasijansa čim se pojave.

Za sve je kriv moj stari kolega i prijatelj, jedan od najboljih saradnika koje sam u životu imao – Stevan Majstorović, dasa koji je izašao iz Mečke od 2000 kubika i ušao u legendu veb razvoja na ovim prostorima, frajer koji zna šta se poručuje Bogu u onako rano jutro i specijalista za uveravanje drugih da urade pravu stvar, koliko god oni to ne voleli. I tako, jednog subotnjeg ranog popodneva, moj se drug Steva obruši na mene, uhvati me za uvo, onako vaspitački, i izvede me na Ćijukalicu na pravdi onog istog što mu ga otpisaše u onako rano jutro. Šta ću, na Stevu ne mogu da se naljutim pa ne znam šta da mi uradi, rešim da ga poslušam.

Eh… Sve sam predvideo kad sam pokrenuo Suštinu pasijansa. Sve osim kačenja sve više i više vagona na začelje… A kad vagoni vuku lokomotivu, plaču i vagoni i lokomotiva….

I tako… Eto. Dobro dođili na Ćijukalicu. Moj user je, gle čuda, @drgrba. A ako hoćete da pripomognete ćijukanju informacija istim putem, zamoliću da koristite zaperak raskalašne dužine: #sustinapasijansa, hvala unapred. Jeste, 17 znakova, mada su to ovisnici o Ćijukalici već i sami prebrojali pre prelaska na ovu rečenicu.

________
° A, ne. Od mene nećete čuti puno ime tog servisa. Zato. Ako mi se omakne, iskoristite priliku da me zajebavate onom klasičnom tehnikom novinara B92: “A ti si rekao, a ti si rekao, rek’o si, jesi, u-ta-ta, rek’o!…”

Pat Metheny u Beogradu, 27. oktobar 2011

Moj drugar i saradnik Miloš Babović je pohodio izuzetno zanimljiv koncert: Pat Metheny Trio, preksinoć u centru Sava. Zamolio sam ga da napiše kratki izveštaj i podeli ga sa Suštinom pasijansa. Odgovor je pred vama.

Poruka lične prirode. Odeš na biletarnicu, kupiš karte za deveti red po sredini, istreseš 2000 dinara po komadu… i zatekneš miksetu između sebe i bine. Barabe nezasite.

Festival. Koncert Peta Metinija je održan u okviru turneje njegovog trija, kao prvi koncert Beogradskog jazz festivala. Na svečanom otvaranju publici se obratila Njegova Ekselencija Ambasador Portugala Luis de Almeida Sampajo. Portugalski jezik je zanimljiv po tome što je odnosna frekvencija pojavljivanja samoglasnika i suglasnika veoma slična srpskom – ali to nije uticalo na Njegovu Ekselenciju, koji je posle posle sjajnog početka („Dobar dan“ u 19:34) nastavio na engleskom, usput odajući ogromne potencijale Njegove Ekselencije na polju ruskog jezika.

Pat Metheny

Trač. Kakav bi to koncert bio da iz dobro obaveštenih izvora nije stigla informacija o velikom besu zvezde spram organizatora koncerta (novouređeni Dom Omladine) do nivoa isterivanja iz sobe i odbijanja prevoza uz ritualne reči „Odlazite, moram da vežbam!“. Napomenimo ovde da je Pat Metheny muzičar koji energično zahteva da koncert počne onda kada je zakazan, što nastavku priče daje posebnu dramatičnost.

Bubiša. Mikrofon je preuzeo (nakon vojvodoserdarske najave „Beogradskom jazz festivalu je čast da ga otvori…“) proslavljeni Vojislav Bubiša Simić. Takva legenda ima šta da kaže, pa je to i učinio. Petnaest minuta je Bubiša frazirao (zli jezici bi rekli guslao) o Dizzyju Gillespieju, ponoćnim jam sessions, divnoj beogradskoj publici i sličnim stvarima, ubedljivo dokazujući da mu treba dati kolumnu u Politici. Tokom govora publika je uživala u zamišljanju Methenya koji cupka, i organizatora koji likuje.

Koncert. Pet Metheny je izašao na binu, praćen ovacijama obukao Ibanez PM 1000, razoružavajuće se osmehnuo, rekao bezglasni „Thank you“ i prizvao basistu, Larryja Grenadiera. Počelo je lagano, dok je sedokosi čovek za miksetom strpljivo izvlačio iz akustike Sava centra šta se može. Duo je odsvirao tri pesme, posle čega im se pridružio bubnjar Bill Stewart, čija su sola prijatno razbijana na segmente.

Nastavite sa čitanjem… “Pat Metheny u Beogradu, 27. oktobar 2011”