Fotografija dana, 21. jun 2011

Večeras me je jedan mladi čovek podsetio šta je to prava strast. Toliko mu zavidim da mi je teško da izrazim rečima. Ali neka…

Luki je rođendan, a za tu priliku smo dugo sondirali šta želi. Znate kako: dovesti njega u stanje ushićenja uopšte nije lako. Kada neko sa pet godina starosti raspravlja o Golfskoj struji na globusu, a sa sedam godina ume da rukuje mikroskopom, onda nema govora o trivijalnom pristupu rešavanju “problema” novogodišnjeg ili rođendanskog poklona. Ispipavao sam ga dva meseca dok nisam utvrdio: biće to neki od Lego kompleta za konstruisanje.

Trebalo je videti tu facu pri otvaranju paketa… A u deset uveče, trebalo je videti kako se očajnički borio da ostane budan, jer mu je bilo ostalo možda još sat vremena da završi konstrukciju krana. Štrikao sam fotoaparatom oko Luke svakih desetak minuta, dokumentujući sklapanje. Sa kojim žarom je sklapao prilično složenu strukturu, tek to je trebalo videti; to je bila prava strast…

Za fotku dana biram jednu sa samog početka montaže, dok je još proučavao uputstvo i ključne elemente.

Taj blesavi tepih je otežao scenu, na ovako maloj fotki je skoro nemoguće prepoznati sitne delove kojih ima datebogsačuva. Mislio sam da nešto izbledim boje na tom delu, ali to bi se verovatno pokazalo besmislenim; šarenilo makar uveseljava prigodu. Hot smile Plan za danas je bio da nađem dobru reportersku fotku, a reporterske se ne edituju mimo trivijalnih ispravki. Mišn akomplišd.

Fejsbučenje dobre muzike

Poludeo narod: ako, ako. Pridružiću se.

Ala se utrefilo: najeo sam se dobre prasetine kod kuma, a kumić napravio OVOLIKE oči kad je video šta je dobio za rođendan od nas. Dođem kući i doživim raspad sistema na fejsbuku: nekoliko prijatelja je u razmaku od samo dva sata ostavilo muziku koja izuva. Mislim – svako ponaosob. Sve zajedno: od toga može da se rikne. Proglašavam džuboks sat i prenosim tačno sve te numere odande. Red će biti hronološki, od novije zakačenog do starijeg. Dakle, jedina veza između numera koje slede je taj da su ih okačili moji fb frendovi.

Društvo, alal vera!

Nastavite sa čitanjem… “Fejsbučenje dobre muzike”

Seksi devojkama je lakše

Mali eksperiment, izveden u prvom licu… A vi, kako se ophodite prema devojkama? Odlučujete li prema njihovom seksipilu? Ne lažite.

U ovom eksperimentu, Kerolajn je pokušavala da izvuče razne usluge na javnim mestima bez plaćanja, ponašajući se jednako, ali izgledajući različito. Kako je prolazila, pogledajte u ovom video klipu.

 
Bolje da ništa ne izjavljujete, napravićete samo još gore. Ovakvo ponašanje je ugrađeno u muški rod pre milion godina i tu se ništa ne može.

Glava 31: Orehovo-Zujevo – Kruto.

(Isečak)

Moskva - PetuškiPosle zalaska sunca, selo Čerkasovo je proglašeno za prestonicu, tamo je sproveden zarobljenik, tamo je improvizovan miting pobednika. Svi govornici su bili trešteni pijani, svi ponavljali isto: Maksimilijan Robespjer, Oliver Kromvel, Sonja Perovska, Vera Lasulič, kaznena ekspedicija iz Petuški, rat za Norvešku, i ponovo Sonja Perovska i Vera Lasulič…

Iz gomile su vikali: “A gde je tu Norveška?…” “Ko zna! – odgovarali su drugi – Bogu za leđima!” “Bilo gde da je, – čuo sam glasove – bez intervencije nećemo proći. Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban građanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova…” “Potrebni su beli Poljaci!” vikao je razroki Tihonov. “O, idiote – prekidao sam ga ja – kenjaš gurabije! Vadime, ti si blistav teoretičar, tvoje teze smo prikucali na naša srca, ali kad treba raditi, ti si smrdljivo govno! A šta će ti, budalo, beli Poljaci?…” “A zar se ja bunim – predavao se Tihonov. – Kao da su meni potrebniji nego vama! Norveška je ipak Norveška…”

U brzini i žurbi svi su nekako zaboravili da je ona već dvadeset godina članica NATO-a, a Vladik C-ski je već jurio u larionovsku poštu sa smotkom pisama i razglednica. Jedno pismo, sa objavom rata, bilo je upućeno kralju Norveške Olafu; ono je bilo sa povratnicom. Drugo pismo, tačnije – nije pismo nego čist list zapečaćen u kovertu, upućeno je generalu Franku: neka u tome vidi preteći prst, oficirčina, neka pobeli kao taj list, senilni razjebani kaudiljo!… Od premijera Velike Britanije Harolda Vilsona tražili smo sitnicu: skloni, premijeru, svoju glupu topovnjaču iz zaliva Akabe, a posle radi šta ti je drago… I, na kraju, četvrto pismo Vladislavu Gomulki: imaš puno i neotuđivo pravo na Poljski Koridor, a Jozef Cirankijevič nema na njega nikakvo pravo…

Poslali smo i četiri razglednice: Aba Ebanu, Moše Dajanu, generalu Suhartu i Aleksandru Dubčeku. Sve četiri su bile jako lepe, sa vinjetama i žirovima. Nek se raduju deca, možda će nas ti šmrkavci priznati za subjekte međunarodnog prava…

Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban građanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Fotografija dana, 20. jun 2011

Kad nosiš fotoaparat(+) sa sobom tamo-amo, fotku dana je lako uhvatiti.

Talas lošeg vremena je trajao kratko. U kratkim periodima svežine kad sunce već udari, na nebu u ravnici se uobičajeno pojavljuju beli stratokumulusi. Ja ih nazivam “Simpsoni”, pogodite zašto. Winking smile Najpre sam mislio da izađem iz grada i uhvatim jedan total neba koji nije ometen krošnjama i žicama, ali onda pomislih – šta fali da zakačim i delić ulice?… I onda ispade ovako:

Fotografija dana za 20. jun 2011.

Mogao sam da iskloniram to granje desno. Štaviše, mogao sam da napravim tih osam koraka da bih izbegao ulazak granja u kadar. Problemom razloga zašto sam to ostavio će se već pozabaviti neko drugi. Smile with tongue out Neka ostane ovako, ima tome razloga.

Krajnje je vreme da izađem u polje i uslikam neko žito.

(+) Da, znam da novo izdanje Pravopisa nalaže da se piše “foto-aparat” umesto “fotoaparat”, a znam i objašnjenje za tu promenu. E, pa mene nećete videti da poštujem Pravopis u tom detalju. Šipak, doktore Šipka.

Glava 30: Orehovo-Zujevo

(Isečak)

Moskva - PetuškiViši kontrolor Semjonič, zainteresovan po hiljadu prvi put, poluživ, razgolićen, izleteo je na peron i glavom je lupio u ogradu… Trenutak, dva ili tri je još stajao, njihao se kao zamišljeni prutić, a zatim je pod noge putnika koji su izlazili pljunuo, i sve kazne za vožnju bez karte šiknule su iz njegove utrobe i razlile se po peronu…

Sve sam to video svojim očima i o tome svedočim svetu. A sve ostalo već nisam video, o tome ne mogu pričati. Krajičkom svesti, najmanjim krajičkom, sećam se kako se lavina putnika koji su silazili u Orehovu zaplitala o mene i usisavala me da bi me sakupila i kao pljuvačku ispljunula na orehovski peron. Ali to joj nije uspevalo jer su oni koji su ulazili zapušavali vrata onima koji su izlazili. Vrteo sam se kao govno u klozetskoj šolji.

I ako me tamo Gospod bude pitao: “Zar je moguće, Venja, da se više ničega ne sećaš? Zar je moguće da si najednom zaronio u onaj san od kojeg počinju sve tvoje nesreće?…”, reći ću mu: “Ne, Gospode, ne najednom…”

A zatim je pod noge putnika koji su izlazili pljunuo, i sve kazne za vožnju bez karte šiknule su iz njegove utrobe i razlile se po peronu...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Fotografija dana, 19. jun 2011

Celog dana slikam tamo-amo i svašta je moglo da se uzme kao fotka dana. Ali, prava se desila tek kad sam kasno pogledao kroz prozor…

Valja se setiti da će i letnji solsticij kroz koji dan: dani su dugi, a sumrak se pruža sporo i često ima čudne kombinacije boja. To je vredno foto-lova.

Kad smo kod čudnih kombinacija boja, baš to se desilo večeras. Doduše, to je kombinacija prirodnog i veštačkog svetla, u kombinaciji koju ne bih obukao. Hot smile Na ulici se nalazi svetiljka sa onom groznom žutom sijalicom, a na severnom nebu se prelivala neka neobično oštra plava boja. To sam morao da uhvatim – i uspeo sam.

Fotografija dana za 19. jun 2011.

Istina, malčice sam dopingovao dinamiku, namerno zatamnivši siluetu zgrade bolnice. Napatio sam se dok sam isklonirao jednu žicu, jer baš tu blizu se zatekla jedna od one dve plave trake na nebu (ona uz desni gornji ugao zgrade), a to sam po svak ucenu hteo da sačuvam. Boje su malčice iskočile kad sam pojačao kontrast, ali su tačno te koje sam i uhvatio. Kroz oba svetla prozora na najvišem spratu prodirala je neka grozna limun-žuta boja i to sam stišao, jer je privlačilo pažnju.

Sačekao sam da vidim koliko dugo će se ta plava boja zadržati. Izgubila se u pravcu nekog sivila kroz manje od pet minuta.

Scena je incident, pa tako nemam osobit komentar, ali ‘ajde: mišn akomplišd – zamalo. Dodatna beleška: sledeći put ću to morati da upotrebim puni tronožac i da odložim okidanje da ne bih ugrozio sporu ekspoziciju. Nije mrdanje uzrok tome što je vrh zgrade van fokusa, nego je to jedna od poznatih mana svih non-DSLR modela Canona pre pet godina (pa i kasnije): kad nema dovoljno svetla, fokus neće moći da se izvede kako treba. Nadao sam se da se to neće desiti (problem mi je odavno poznat), ali nisam uspeo ništa bolje, čak ni sa ručnim fokusiranjem u tačku beskonačnosti. Rešenje je poznato i košta toliko da ne smem da kažem, jer će me Jasna staviti u top ako sazna. Angel