Trideset godina kasnije – gde su sad?

Recesija i globalizacija su pogodili svakog ko je mislio da se može živeti od stare slave.

Ponekad je najbolje ne čačkati po prošlosti. Sećanja, pa makar bila i iskrivljena, teže da budu bolji izbor od prepoznavanja i suočavanja sa onima koji su vam nekad značili nešto.

Kad je, braćo, reklama, nek’ je reklama…

…pa taman film bio đubre.

Nisam baš neki ljubitelj tih hrčak-sajtova na kojima se ideje pakuju u celofan i prodaju pod plaštom dobre analize. Ali, kako sam sa tim načisto, uhvatim ponekad sebe da dan dangubim gledajući deset naj-ovih i dvadeset naj-onih. Šta ćeš: nisam imun na sranja.

Ovom nisam mogao da odolim – ali ne zbog top-liste na temu “deset trejlera koji su bolji od filmova koje reklamiraju”, već iz drugog razloga.

Nastavite sa čitanjem… “Kad je, braćo, reklama, nek’ je reklama…”

Ne pokušavajte ovo: u svojoj ulici, na putu, na poligonu, u kontrolisanim uslovima ni u tuđem snu

Možemo razumeti da je nekim ljudima dosadno, možemo verovati i u visoku fizičku spremnost nekih pojedinaca, nadasve možemo da verujemo da neki ljudi raspolažu prevelikom količinom slobodnog vremena, ali teško je poverovati zašto neki ljudi daju sve od sebe da ispadnu budale, a onda ispadnu heroji ako ne uspeju u tome.

Ovaj je čak i trenirao da bi preskočio Lamboghini koji ide 130 km/h. Sad kad je uspeo, dopamin čini svoje: on sada želi da preskoči dva automobila…

Nešto nam govori da će ovog puta uspeti da se skrši.