Šah, ljudi i računari (I)

Računari su bezopasni. Šah će preživeti samo ako preživi one što dišu dok ga igraju…

Trenutno, u Londonu, traje moj omiljeni način dobijanja imena čoveka koji će igrati meč za titulu protiv planetarnog šahovskog šampiona, takozvani turnir kandidata. Nekada su takvi turniri bili monumentalnog karaktera: 1953. godine u Cirihu, recimo, igralo je 15 igrača svako sa svakim dva puta. 1959. na Bledu, i 1962. u Kirakau je osam igrača igralo David Jonovič Brojnštajn, možda i najneobuzdaniji duh koga je šah ikada imaosvako sa svakim četiri puta. To znači da je svako igrao 28 partija. Od turnirskog formata se posle 1962. godine i odustalo, jer je masovno prisustvo igrača iz Sovjetskog Saveza dovodilo regularnost takmičenja u pitanje (Sve su to Rusi, govorio je svojevremeno Fišer), iako baš na tom, poslednjem turniru kandidata, nisu igrala dva fantastična i maštovita (i disidentska, koliko se tada moglo) igrača, Leonid Štajn i David Jonovič Bronštajn, upravo zbog limita broja igrača iz jedne države. Prešlo se na sistem mečeva, kao u tenisu ili svetskom prvenstvu u fudbalu (kada se prođe grupna faza). Baš kao u pomenutim sportovima, loša strana mečeva je upravo to što svi ne igraju sa svima, pa neko neugodnog protivnika (jer skoro svako takvog ima) može izbeći, a neko na takvog, kao kosa na kamen, baš naleteti.

Nastavite sa čitanjem… “Šah, ljudi i računari (I)”

Kako najbolje skrcati milion evra

Mudri ljudi investiraju milion evra kada ih steknu ili ih barem daju na neki lagani rast kamate. Međutim, kako biste najradije potrošili milion evra?

Neko uloži u neku nepovratnu glupost. Neko napravi kuću šestog stepena ružnoće. Nekome je do putovanja oko sveta, i to po hotelima sa bar pet zvezdica. A neko kupi Ferrari Enzo. Pogotovo je efektno da takav auto kupi neki individualni poljoprivredni proizvođač kako bi mogao da krene u obilazak svog imanja, te ga obavi za kratko vreme, ali ne zato što je imanje malo, nego zato što je vozilo efikasno. Evo, ovako.

Ovo je dobra prilika da primetimo razliku između seljaka i seljačine.

Ovom liku nije potrebna ona pilula.

Moj prvi intervju

Otkud ja ovde?

Višegodišnje pisanje na Suštini Pasijansa nije u mojoj okolini prošlo nezapaženo. Mama je srećna kada me vidi, kao i tata. Sestra takođe. Tašta brine da ne budem gladan. Gospoja me često gleda nekako sanjivo, posebno rano ujutru. Prestolonaslednik mi ne dozvoljava da priđem računaru, što je očiti znak ljubomore. Ali, posebno me oštro posmatra bradati ćoroskop dok stojim pred ogledalom.

Jeste, poznat sam. VIP, zapravo. Imam blog koji nije moj, korisnički nalog i lozinku, ceo rad. Šta ću ja sad tu, živim sa tim. A vidim, to bradatom sporosedućem smeta. Tom običnom čoveku koji voli da jede burek sa šunkom sam trn u oku. Njemu, koji čita više novina subotom, nije pravo. On, koji voli da ne ustaje iz kreveta prvog januara, gleda me ispod oka.

Ali, ne i danas. Ničim izazvano, dok sam brojao sede i u celini bio zadovoljan dinamikom (procenjujući potpunu predaju za bezbedno nedočekabilnu 2091. godinu) kaže mi bradati sumnjičavac: “Hej, poznata faco! ‘Oš intervju?” “U svako doba”, kažem, svestan težine koju VIP status nosi.

Nastavite sa čitanjem… “Moj prvi intervju”

Rešenje: pilula za trajno snižavanje IQ

Da li ste se ikad zapitali kako izgleda biti manjina? Zar niste i vi neka vrsta manjine? Drugim rečima: šta tražite ovde, na Suštini pasijansa? Zašto niste otišli na Srbovanje ili Vukajliju? Znate li da oni imaju sto puta veću posećenost od ovog mesta? Pride, tamo ne traže od vas da mislite svojom glavom – zar to nije udobnije?

Postoji lek za taj problem.

Ovo zvuči kao da su mene pitali da napišem scenario.

Nastavite sa čitanjem… “Rešenje: pilula za trajno snižavanje IQ”