Birokratska odiseja (istinit događaj)

Da vas pitam nešto: znate li kako se indukuje velik broj tzv. potrebnih državnih službenika? Tako što uštedite iz budžeta odustajanjem od uvođenja efikasnog informacionog sistema. I vuk sit i ovce spremne da plaćaju taksu…

Nedavno sam bio svedok birokratske zavrzlame prvog reda. Istina, stvar je toliko trivijalna i benigna da je od pokretanja do izvršenja proteklo vreme koje može da se udene između dva obroka, pa nedostaje ona veličanstvena kalendarska težina koja je toliko potrebna da bi se teza o nepravdi učinila dovoljno strašnom. Ali, nema veze – i ovo ima poentu. Verovatno.

Spremiš opremu za penjanje po papirima - i u akciju. Osim što se na kraju pokaže da na taj vrh nisi mislio da se penješ...

Baš da ne imenujem prijatelja iz drugog grada koji je centralna žrtva ovog dešavanja. Imao je potrebu da uzme zapisnik o uviđaju od saobraćajne policije u Kikindi; ticalo se nekog levog prekršaja počinjenog dva meseca ranije. Nemajući dovoljno znanja o tome gde se šta nalazi u mojoj varoši, zamolio me je za pomoć, što mi nije teško palo. No, teško mi ja palo da budem svedokom onog što se dešavalo tog dana kad se moj prijatelj latio teškog i neizvesnog uspona na birokratsku planinu.

Nastavite sa čitanjem… “Birokratska odiseja (istinit događaj)”

Iluzija je moć

Ne bih da komentarišem previše, jer biste u tom slučaju imali ideju da sam zauzeo ovu li onu stranu – a nisam. Jedina činjenica je to da veoma poštujem i priznajem kao umetnost sav taj napor iluzionista da serviraju nešto nesvakidašnje i zapanjujuće. I tu ne vidim ništa neobično niti čudno. A David Copperfield je kralj iluzije.

Nastavite sa čitanjem… “Iluzija je moć”

Prva klasa. PRAVA prva klasa

U nastupu hedonističke gladi, čovek se počastio tretmanom u prvoj klasi na letu od Bangkoka do Hong Konga. Međutim, to nije bilo kakva prva klasa: to je prva klasa u super-džabo avionu Airbus A380 trenutno najprestižnije avio-kompanije na svetu. Reč je o monstruoznoj letelici koja je opremljena… Uh, kako da opišem? Bolje da sami vidite.

Prava muzička podloga bi bila “Šta bi dao da si na mom mjestu” (nema veze što je to plagijat postmodernistička forma).

Rasprava: Maska protiv Duška Dugouška

Čujem da RTS prikazuje Hičkokove filmove. Dobro da su se setili da pokažu mlađim generacijama da filmovi mogu biti napeti i sjajno režirani i bez mnogo tuče, bez krvi i pogotovo bez nebuloznih elemenata akcije koji ničemu ne služe osim da se producenti hvale visinom potrošenog novca. Kvalitet je uvek u modi, što neko onomad reče.

Posebno mi je bilo intrigantno to što koren želje za posmatranjem nasilja (i, nažalost, učestvovanja u njemu) pripada afinitetima razvijanim u najranijoj mladosti – putem crtaća. Zato ovakva parafraza baš i ne čudi. Zapravo, takav je ceo niz kratkih animacija koje sam vam prikazao u poslednje četiri i po nedelje. Obratite pažnju da ovo sad ne dolazi iz Amerike: naon što su elementi kapitalizma preuzeli kormilo u ruskom društvu, to je i cenzura u reklamnim kampanjama štogod popustila. Ode sve u pizdu materinu…

Ko je ovde u pravu?

Rasprava: D’Artanjan protiv Frankenštajnovog čudovišta

(Dužina naslova me je provocirala da napišem “protiv Frankenštajna”, ali neka me đavo odnese ako ikada pobrkam neimenovano čudovište sa imenom njegovog tvorca.)

Volite li književnost XIX veka? “Tri musketara“, primerak iz biblioteke, bila je verovatno najsmrdljivija knjiga koju sam u životu pročitao. Gde ju je i kako uhvatila plesan, ne bih znao reći, ali nekako sam izdržao onu beskorisnu skribomaniju Aleksandra Dime (oca): imao sam trinaest godina i čitao sam brzinom kojom bih sam sebe danas postideo. A čuveni roman Meri Šeli, nažalost, nisam nikad ni pokušao da pročitam.

Što se mene tiče, aktuelan je Pračet. Vreme je za nastavak čitanja serijala o Disksvetu.

Ko je ovde u pravu?

Rasprava: Duke Nukem protiv Majka Tajsona

U ravnopravnoj tuči nema pobednika. Da, možete ubiti od batina onog drugog, ali time ćete samo izgubiti deo sebe i tako potrošiti onu vred…

Ne, ne vredi: ova adolescentska NVO demagogija mi nikako ne ide. Krećem ispočetka.

Možete imati utisak da živite u vreme civilizacijske tekovine u kojoj fizička sila nije ključni faktor opstanka. Možete verovati da se problemi u stvarnom životu rešavaju razgovorom, dogovorom i ostalim tehnikama komunikacije. Što pre shvatite da nije tako, to bolje po vas.

Ko je ovde u pravu?

Rasprava: Obeliks protiv Petra Pana

Muka je to kad neko ima nevaspitanu decu. A još veća muka je kad taj neko podržava takvo ponašanje, jer tad trpe svi u dohvatu kretanja i glasa te dece. Imam primer u komšiluku, posmatram i pitam se gde je granica. Trend je takav da će mali do polaska u školu psovati na glas sve živo; na stranu što već prepoznajem fraze koje njegov jednako nevaspitan otac ispaljuje u svojoj kući i van nje; mali ne ume da pripazi, pa se izlaje. A dok završi osnovnu školu, taj će nas tući sve redom. Šta će biti posle, videćemo.

I tako, dok nas Bubuleja teroriše iz dana u dan svojom drekom koja prevazilazi glasnoću nervoznog majmuna, hvatam sebe da se zapravo plašim za to dete. Istina je, plašim se za njega kao da je moje rođeno dete. Hoće li ga udariti neki auto? Video sam ga bezbroj puta kako izleće svojim malim biciklom. Hoće li ga neko tuđ istući? Ljudi koji tuku tuđu decu skloni su preterivanju; mogao bi neko da ga obogalji. Najzad, šta će biti kad natrči na luđeg od sebe, pa ovaj nasrne na njega? Nema više viteštva u kafanskim tučama: danas svaki golja izvadi bombu kašikaru, aktivira je, pa uz protivnika usput ubije još petoro. Koliko su ti ljudi neobazrivi i glupi, pokazuje i to što se sve češće desi da taj sa bombom povredi i ubije čak i samog sebe.

Da li je Petar Pan bio maloletni vitez ili bitanga koja zavređuje boravak u popravnom domu, pitanje je sad.

Ko je ovde u pravu?

Rasprava: Alf protiv Mačka u čizmama

Ko drugome jamu kopa, široko mu polje. Kućica u gorici, nego golub na grani. Ko visoko leti, sam u nju pada. Bolje vrabac u ruci na jednoj nožici.

Sve te narodne mudrosti su iskovane tako što je pasivni posmatrač video onog što pokušava da ne uspeva, pa mu naspelo da udara kajle čestitom čoveku. Trudbenik je sve to čuo, ali je oćutao, osim jedan jedini put kada je naglas rekao poslovicu koja nije odmah ostala zabeležena u Vukovim zapisima: Lasno je tuđim kurcem gloginje mlatiti. Onaj što je pokušavao, na kraju je uspeo. a onaj što je sedeo i podjebavao, ostao je do dana današnjeg tamo, osim možda što je kamen ispred kućnog praga na kome je sedeo zamenio udobnom stolicom u hladovini nekog kafića, gde mu je servirano hladno pivo za novac koji nije sam zaradio.

Muka je gledati kako oni koji rade bivaju vređani dok oni koji žive kao paraziti idu gore. Trideset i kusur godina ih gledam, pizda li im materina lopovska, i znam da im nikad neće biti dosta.

Ko je ovde u pravu?