Samo na sekund

“Znate li šta mi najviše nedostaje?”, pitala je Katy, koja se već dve godine bori protiv najopakije bolesti. “Osećaj bezbrižnosti”, reče.

Dvadeset pacijenata obolelih od raka pozvano je u foto-studio. Zamoljeni su da žmure dok traje šminkanje. Postavljeni su pred poluprozirno ogledalo, a sa druge strane je čekao fotograf spreman da snimi trenutak kada ti ljudi najzad ugledaju sebe u ogledalu.

Fotografija može da bude važna. Najvažnija fotografija je ona koja ima misiju. I misija ima raznih. Najveće poštovanje zaslužuju one koje su zasnovane na ideji poboljšavanja života čoveka. Pa makar samo i na sekund.

Pokloniti jedan sekund bezbrižnosti nekome ko se možda već pomirio da nema više vremena: veličanstveno.

Fascinantno

Verujem da ste već bili u prilici da vidite montaže raznih kratkih detalja iz milion filmova ili epizoda raznih TV serija, gde se neka replika ponavlja do besvesti. Ja sam ih video mnogo, sve češće prekidajući pre kraja. Poput video-zapisa mačića i kučića, bila je to tema koju sam izbegavao da ostavljam na ovom mestu, međutim ovog puta sam odustao od tog principa, jer ovo je…

…jer ovo je fascinantno. Hot smile

Blade Runner u akvarelu!

Ima već tri dana otkad sam otkrio ovo čudo, ali i dalje ne znam šta da mislim o tome. Da li čovek oseća kompulsivni nagon za radom ili je genije, ja ovog časa ne mogu da kažem.

Evo o čemu je reč.

Da, dobro vidite: polučasovna verzija filma Blade Runner (1982), jednog od najznačajnijih u žanru naučne fantastike, rekonstruisana posredstvom 12.597 minijaturnih akvarela složenih u niz koji čini animirani zapis.

Presudite sami.

Elem: ne čini online (…) ono što ne činiš uživo (…)

Gde sam ono stao? Ah, da: svako je kovač svoje sreće. Nije ti kriv niko drugi, jer prilika ti je data još kad si bio mali. Ako si se na putu za WC usrao, nije to bilo zato što je WC daleko, nego zato što nisi krenuo na vreme.

Temu smo načeli pogledom na onaj kvazi-eksperiment od pre dan-dva. I tada smo uspostavili dva pitanja o iskušenjima privatnosti u virtuelnom prostoru:

Postoji li mera? Znate li tu meru?

Pitanja nisu samo retorička, jer se odnose na posledice dostignutog saznanja o sebi na društvenim mrežama (u prvom redu, na fejZbuku kao najmalignijem od svih). Jer, možda ste primetili: kada saznaju mnogo o vama, neki ljudi se ponašaju kao da poznaju vas. A tada vam nema spasa, jer će vas čak spopadati na ulici, kao što se nekima već desilo.

Ako se primenjena tehnologija smatra željenim artefaktom civilizacijskog napretka, kako to da smo njenim prihvatanjem dozvolili sebi da postanemo baš toliko glupi?Dobro de, neki od nas su i dalje imuni na društvene mreže. Ali, društveni okvir se menja u retrogradnom smeru online ophođenja (i ophodnje? hm…) i zato društvene mreže postaju nužnost u slučaju da želite da ostanete u kontaktu sa nekim ljudima.

Koja je to mera izlaganja sopstvene privatnosti, tog poslednjeg krhkog bastiona čovečnosti u modernom svetu potrošakčih iluzija? Jesmo li se doista odrekli privatnosti zarad udobnosti koju nam tehnologije donose? A kao posledica, rađa se još jedno suvislo pitanje: kako to da smo prihvatanjem tehnološkog napretka dozvolili sebi da postanemo baš toliko glupi?

Nastavite sa čitanjem… “Elem: ne čini online (…) ono što ne činiš uživo (…)”

Ne čini u životu (sebi i drugima) ono što činiš online (sebi i drugima)

Hajde da ispratimo mali eksperiment: napravljena je video-skica kako bi to bilo kada bi se neko ponašao onako kako se ponaša tipični (da ne kažemo “prosečni”, jer ko voli da je prosečan!) predstavnik vrste Homo Sapiens na fejZbuku.

Aha, šta sad velite?

Postoji li mera? Znate li tu meru? Pozabavićemo se tim pitanjem kroz dan-dva na Suštini pasijansa.

Ahilova peta čovečanstva

“Ja volim fotografiju, ali zapravo nisam zainteresovan za sliku. Postoji razlika između slika nečega i slika o nečemu. Ja želim da pravim slike o nečemu”, kaže Donald Weber.

Nakon što je, u više navrata, dugo vremena proveo istražujući fotoaparatom posledice katastrofe u Černobilju, marta 2011. godine je osetio veliki nagon da ode u Fukušimu nakon jedine nuklearne katastrofe koja se obimom, strahotom i posledicama približila onome što se desilo u Ukrajini 25 godina ranije (pride, ozračivanje je bilo tek “šlag na tortu” posle strahovite prirodne katastrofe – snažan zemljotres praćen cunamijem). Čak, rekao je sebi: “istražićeš ovo ili ćeš prestati da se baviš fotografijom”.

Pogledajte razgovor praćen slikama koje je Donald Weber napravio pričajući o katastrofi i pokušavajući da nađe odgovor na pitanje: da li je nauka Ahilova peta čovečanstva?

Potresno.

Volvo špaga

Ajde-de: znamo da ta četvorica – Žan, Klod, Van i Dam – umeju da naprave špagu, te da su tako stekli prolaz za štancovanje četr filma godišnje. Ali trebalo bi računati da nije svaka špaga ista. Ova nije ista ni sa jednom koju je ŽKvD napravio u karijeri.

Nastavite sa čitanjem… “Volvo špaga”

Kako upropastiti film strave i užasa

Za nepoznavaoce termina “film strave i užasa” – dozvolite da prevedem  na staroslovenski: misli se na horor filmove.

Dakle, jeste li primetili šablon? Tinejdžer u prolazu čuje vrisak iz neke sablasne kuće za koju je mislio da je napuštena. Umesto da pozove policiju, ulazi da izvidi stvar… Klinac od deset godina se vozi biciklom po šumi. Čuje poziv iz šupljeg drveta i, naravno, uvlači se u tu šupljinu… Mladić iz velegrada se naseljava u ribarskom selu, kupuje brod iako nema iskustva, isplovljava na pučinu i pored upozorenja na nailazak bure… Bakica od sto pedeset godina sprema večeru čukununucima, začuje neko čegrtanje u podrumu, uzima iz vitrine protivavionski mitraljez koji joj je još Rambo III ostavio posle one scene sa helikopterom, žustro otvara vrata podruma i kaže “Pacovi, sad ću milosne majke da vam se…” i ne završi rečenicu, nego se skrndelja niz stepenice i prikoči čelom na ekser dužine 20 cm. U zadnjem planu vidimo nekog kako je šmugnuo pored prozora od podruma…

Čekaj malo: da li su svi stanovnici američkih gradova manjih od milion stanovnika baš toliki idioti? A da probamo ovako? Pazi sad:

Elem, kako da upropastite savršeno besprekorni scenario horor filma?

Nastavite sa čitanjem… “Kako upropastiti film strave i užasa”