Jedan od prvih muzičara sa kojim sam se identifikovao bio je Armando “Chick” Corea. On je na čudesan način pravio muziku koja je i meni “pevala” u glavi.
I ja imam brata blizanca. ![]()
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Jedan od prvih muzičara sa kojim sam se identifikovao bio je Armando “Chick” Corea. On je na čudesan način pravio muziku koja je i meni “pevala” u glavi.
I ja imam brata blizanca. ![]()
Još onomad sam vam obećao da ću vam ispričati sve. Tako će i biti. Međutim, neće vam se dopasti. Nažalost, nisam ja kriv zbog toga. Da se odmah razumemo: zavidim svakome ko je spreman da ostavi belešku o sjajnom provodu na tom koncertu; i neću se protiviti takvom stavu. No, ja takvo mišljenje ne mogu da iskažem, jer to nije bio sjajan koncert.
Najradije bih da se cela ova priča svede na jedan pasus i da potom zatvorim to poglavlje. Ali, dužan sam da zabeležim, bez obzira na to što bih najradije sve zaboravio. I dužan sam da opstanem pri mišljenju, jer ono se nije promenilo ni za jotu nakon što sam od povratka iz Beča do početka pisanja ovih redova triput prespavao i ponovo dobro razmislio. I nema veze to što će se možda pojaviti neko ko je bio te večeri u Wiener Stadthalle u Beču i ko je odande poneo sasvim drugačiji utisak, tvrdeći da pisanje koje sledi predstavlja samo beskorisni džangrizavi traktat.
Da li je beskorisno, ne znam; to ćete vi znati. Dajem vam reč da džangrizanju nema ni traga: ovo pišem bistre glave, čista srca i mirne savesti.
Biće mi teško da objasnim zašto ovako mislim o tom koncertu. Još će mi teže biti da izbegnem moguću zbrku u glavi čestitog čitaoca zbog nekih stavova koje ću ovde izraziti, a koji će na površini zvučati kontradiktorno. Ne ljutite se na mene, ali sa vama ću biti spreman da raspravljam samo ako umete da prepoznate kontekst koncertnih aktivnosti Vana Morrisona tokom poslednjih četrdeset godina – da vas sad baš ne guram u period pre njegovog prvog zvaničnog živog albuma, It’s Too Late to Stop Now (1974). Jer, u temelju mog nagona da pohodim koncert Vana Morrisona se nalazi sav taj kontekst.
Hajde da pustimo malo muzike, pa da krenem redom. Pred vama je video zapis iz Breše, nekoliko dana ranije. Isto ovako se završio koncert u Beču, uz jednu malu razliku koju ću vam prepričati.
The people laughed till she said, “Burn!”
Ima tome par meseci kako je svetlost… ovaj, tih mrežnih mesta što muziku prodaju, bilo direktno ili kroz pretplatu (jer oba su prodaja, tako li je prodavačice sočiva što zadivljeno dade mi hiljadu mojih dinara jer si “prvi put”, mož’ misliti, otkucala veću cifru u ono sokoćalo za kartice) dočekala nova izmišljotina Dejvida Koverdejla, The Purple Album.
Pa kad je već tako, da čujemo mi ponovo hitčinu (što si gejo, Baboviću, pusti Mistreated? Nemojmo, ljudi, omatorilo se toliko da više ni u studiju ne može da se ispegla koliko se omatorilo):
Džez stalno pominjemo na ovim stranicama, ali se niko od nas ne usuđuje da napiše nešto konkretnije. Razlog je jednostavan: svi smo poštovaoci, ali smo poprilično daleko od tog nepreglednog mora dobra muzike, pogotovo u poslednje vreme. Sve teže plivamo i u ovom našem, jer je pojam rock & roll svakim danom sve rastegljiviji.
No, od nečega mora da se počne.
Neke albume volim još od tinejdžerskih dana, te mi teško pada da pišem o njima. Previše je emocija tu upleteno. Uvek imam osećaj da ću izostaviti nešto što sam mogao da napišem ili da previše hvalim muziku koja samo meni toliko znači.
Kako sam došao u posed albuma Twelve Dreams of Dr. Sardonicus (1970), zaista se više ne sećam. Bio je to jedan od mojih prvih “originala”. A takvi se ne zaboravljaju.
Pišući tekst o novom albumu Davyja O’Lista nisam pomenuo sitnicu iz njegove biografije koja mi se neprestano motala po glavi.
Bolje da se ispravim na vreme, nego da me Šef kritikuje zbog nemara. ![]()
Tell me ’bout the ocean moving in slow motion
I see it glitter in the sun
Then it’s freezing in the moonlight
Never look back, never look back, never look away
Slušali smo njihove hitove osamdesetih, čekali dvadeset godina kako bismo ih prvi put čuli uživo 2006. godine u Sava Centru i od tada su se sporadično pojavljivali još par puta u ovim krajevima. Možda frontmen Jim Kerr više nije u najboljoj formi, pesme pomalo sve liče jedna na drugu, ali treba odati poštovanje čoveku koji je oženio i Chrissie Hynde i Patsy Kensit.
Let my inspiration flow in token lines suggesting rhythm
that will not forsake me till my tale is told and done
While the firelight’s aglow strange shadows in the flames will grow
till things we’ve never seen will seem familiar
Pretpostavljam da nikad ne bih mogao da budem Deadhead. Ne mislim pritom na ludake koji su verno pratili Grateful Dead na celim panameričkim turnejama i pritom interaktivno pisali almanahe grupe do u detalj (verovatno nijedna druga grupa nema tačan spisak svih odsviranih koncerata sa svim setlistama – tokom cele karijere!). Ne mislim ni na one koji imaju strpljenja da gnjuraju po serijama “zvaničnih butlega”, koje danas u zbiru čine više od 250 audio CD-ova krcatih muzikom, pri čemu sadržaji iz arhiva i dalje uredno pristižu dinamikom od najmanje 10-15 CD-ova godišnje. Ne, reč je o mom pristupu zvaničnom opusu grupe: ja Grateful Dead volim na način koji bi svaki Deadhead koji drži do sebe iskoristio da me zajebava do Meseca i nazad.
Elem, moj omiljeni album grupe je onaj koji svako kršten smatra njihovim ubedljivo mršavim studijskim izdanjem. Pa dobro: ako im smeta studijski pristup, zavirićemo u živi snimak. Meni ne smeta da se sami uverite kako tu stvari stoje. Brate Jerry, mikrofon je tvoj. A vi, bratijo, strpite se prva dva minuta: tako je to išlo za vakta brata Jerryja.
Turci sviraju tango? Ili mi se pričinjava? Javlja mi se da znam odnekud ovu pesmu…
Trebalo se samo prisetiti.
Tražilica ne pomaže mnogo kada se u nju ukuca Irit Dekel & Eldad Zitin. Omanuo sam i da su Turci, ali sam bio blizu – Izraelci.
Rastrgla me velika gužva
ništa nije k’o što kažu u školi
pretukli su me ni krivog ni dužnog
U istoriji YU rocka ima jako malo istinski veličanstvenih pesama. Na prste da ih prebrojiš. Međutim, to što sam se setio izvesno najboljeg momenta u združenom opusu braće Stefanovski (tekstopisac Goran i kompozitor Vlatko) ovog puta nije predmet moje iskrene naklonosti ka progresivnim formama muzike iz onih godina kada su rečitost, muzikalnost, ideja, veština i teatralnost činili celinu koja je proizvodila ovakvu muziku.
Ne: ovog puta sam se samo na trenutak obazro oko sebe, zavirio u aktuelne vesti, opsovao tako da sam se uplašio sopstvenog glasa, uhvatio se za glavu i u poslednji čas sprečio sebe da ne urliknem od besa i nemoći. Nemojte da vam objašnjavam zašto.
I tada sam se, o jebem ti život, spontano setio “Žive rane”.