Kako stvari stoje, kupovina novina na kiosku mi sasvim dobro ide. Nisam to radio godinama.
Razgledao sam poštansko sanduče koje propisuju Pošte Srbije. Ne znam šta misle o tome da se svi oblačimo jednako, kao Kinezi u vreme Mao Ce Tunga, da možda svi isto mislimo kao u Orvelovoj distopiji ili da stojimo mirno u 15:05 četvrtog maja, kao što smo i radili jedno pet-šest godina, ali ovo sa poštanskim sandučićima im neće proći. Reč je o plehanom đubretu koje treba montirati sa spoljne strane kapije tako da se u njega pošiljke mogu ubacivati iz prednjeg i gornjeg, poklopljenog proreza. Taj prorez je taman toliko širok da National Geographic jedva prođe, i to tek ako namontiram sanduče dovoljno nisko da Njegovo Veličanstvo ne mora da se previše pruža sa svog bicikla. Oni formati na koje sam davao i po 160 € godišnje ne mogu da prođu u to sanduče. A vratanca? Pa meni su Čovekoliki odneli i celo namontirano bežično zvonce, pa me još jebavali sledeće noći iz mraka, dok još nisam znao za krađu. Od novog sandučeta bi napravili smederevac u roku od pet minuta. Gledao sam niz ulicu poslednjih dana. Indikativno: niko u četrdesetak kuća nije stavio to sanduče…
Eh, kakve perverzne misli ja gajim u svojoj glavi! To su misli o svetu u kojem se ja pretplaćujem na nekoliko časopisa, a oni stižu neoštećeni na moju adresu u sanduče koje se nalazi sa unutrašnje strane kapije. Samo što nema takvog sandučeta…
Kiosk je udaljen od moje kuće nedovoljno daleko: prođem kroz zadnju kapiju bolnice, pa kroz dvorište do glavne kapije, i tamo je. Mogao bih zimi bez jakne i kape da odem i vratim se pre nego što mi se uši ohlade. Ovog utorka je bilo prijatno prepodne kad sam kupio martovski broj National Geographica. Puštam Radio Paradise u uši i krećem sa prelistavanjem.
(…Boktemazo! Betovenova “Mesečeva sonata” na rock’n’roll radiju!…)
Nastavite sa čitanjem… “Prelistavam martovski National Geographic”
Ovo je teško da se objasni, ali pokušaću.
U vreme kada je osnovano Društvo National Geographic čovečanstvo je pravilo prve korake u novu eru pronalazaka i otkrića. Na “pragu života” je bio Edisonov
Mnogi su delili tu nadu i veru u nauku, a Društvo National Geographic postalo je propovednikom i predvodnikom “odanosti nauci”. Tako su postavljeni temelji za ono što danas Društvo čini jednom od najvećih i najuticajnijih naučno-obrazovnih institucija na globalnom nivou.
Znate već, poštari su se pretvorili u Morloke, a ja sam jadni mali Eloi i ne smem da izađem na ulicu da me Morloci ne bi pojeli. A oni sve čine da me namame napolje: poslednja dva puta namerno nisu oštetili pristigle primerke National Geographica samo da bi me prevarili da se opet pretplatim. Kao, pronikli su u moj plan da neko vreme kupujem primerke na kiosku i tako napravim bar jednu neprekinutu seriju nepocepanih primeraka u kolekciji. Šta da radim?…
Na današnji dan, 13. januara 1888. godine, a i tada je bio 
Ali to mi je daleko manji problem u ovom času. Ove redove pišem u drugom satu petnaestog decembra, nakon tačno četiri odlaganja pisanja. A sintagma “prelistavam novi NG” je postala pomalo groteskna u mom sopstvenom rečniku jer, verovali vi meni ili ne, proteklo je dvanaest dana (!) od pristizanja novog broja do vremena da čestito prelistam broj i pročitam ponešto.

Kreten se vratio. Onaj isti koji savija National Geographic popreko, pa slomi riknu. Ovo je