Usamljenost je čudna stvar. Budi u ljudima neke čudne ideje. To ih, pak, ne čini manje podložnim romantičnom raspoloženju.
Gde su sad oni što obično pitaju “a šta je bilo posle”?
Posle se desio život.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Usamljenost je čudna stvar. Budi u ljudima neke čudne ideje. To ih, pak, ne čini manje podložnim romantičnom raspoloženju.
Gde su sad oni što obično pitaju “a šta je bilo posle”?
Posle se desio život.
Šta sve čovek neće doživeti zbog naglog prosvetljenja kada ugleda Onu Pravu.
Ili možda ta nije bila Ona Prava? Ili možda…
Uh.
Ovaj animirani film će vas dotaći. A možda i pomeriti s mesta. Neke će oduvati. Mene jeste.
Najgrđe mi je bilo kad sam primetio koliko je fabula slična postizbornim koalicijama… Šta? Niste primetili? Hajde, pogledajte sad ponovo i pratite priču kao četvorogodišnji mandat vlade neke slobodno odabrane balkanske državice.
A? Strašno? Naravno da je strašno.
Uvek se nađe neka romantična duša među đacima. Ali ovaj se baš zatelebao.
Dobar komad.
Na priču sam mislio.
Jedna od karakteristika genija Čarlija Čaplina jeste i u tome što je znao svoje mesto u kinematografiji. Bio je prva superzvezda nemog filma; taj karakteristični kreativni izraz je bio njegovo osnovno svojstvo kao glumca i kreatora. Zvučni film je bio medij koji nije dozvoljavao alternative – osim kada je bila reč o Čaplinu. Čak, bilo je očekivanja i nadanja da će Čaplin nastaviti da se bavi burleskama na način kako je to radio petnaest godina pre prvog zvučnog filma…
Postoji jako malo scena praćenih zvukom Čaplinovog glasa koje smo upamtili zauvek. Međutim, ova scena iz “Velikog diktatora” je i nešto mnogo više.
Sad, kad ste pogledali scenu, podsetio bih vas na neke činjenice.
Nastavite sa čitanjem… “Čarli Čaplin: Govor na kraju “Velikog diktatora””
Sećate li se legendarne scene?
Ova minijatura je odraz čistog majstorstva. Pruža dokaz da i u umetnosti važi pravilo da su genijalne stvari uglavnom jednostavne po svojoj prirodi.
Klasično majstorstvo gega u nemom filmu. Ovo je klasik.
Romantična vremena…
Troslovni je jutros polagao vožnju. Mnogi su pali.
Neverovatno je kako se kompletan poznati svet i život promeni za manje od 24 sata. Sinoć je, na primer, bio nervozan k’o pašče, jutros iznerviran i razočaran, po podne prilično tužan, a zatim i malodušan. Sada samo umoran. I ravnodušan, ali to je posledica umora, jer nije
imao snage za bilo kakvu jaču emociju.
Mogao bi konačno da se pokupi sa ovog starog, ali finog troseda i da pođe kući. Štrumpfetica je ili divna devojka ili teški mazohista, čim ga ovoliko trpi sa svim tim naglim promenama raspoloženja.
Evo, sad bi mogao da krene. Samo da joj… kaže… Dobro, nek završi… taj razgovor… sa sestrom. Dok je tonuo u san na tom starom, ali finom trosedu ugledao je svima prepoznatljiv lik i setio se izjave koju nikad neće zaboraviti “Life is a tragedy when seen in close-up, but a comedy in long-shot”. A onda je tako naglo skočio da je uplašio i sebe i sve okolo prisutne:
– Čarli Čaplin se ženio četiri puta!
Da li ste znali za ovaj film? Pošteno, ja nisam.
Sto čuda!… Ovom ni Aca Lukas nije ravan.
Za potrebe ove priče Jen je odlučio da se napije.
Jen Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftenson je bojažljivo otvorio vrata obližnje kafane. Ovde bi neko mogao da zameri na pridevu “obližnje”, jer ova kafana se nije nalazila blizu mesta stanovanja Jena Von Hasankkåt de fon d’Addarioriönshaftensona. No, s druge strane svakako je bila blizu nekome ili nečemu drugome, pa se odista mogla opisati kao obližnja.
Tek, Jen je ušao u ovu kafanu i prišao šanku. To što je odlučio da se napije bio je samo prvi korak. Sad je trebalo odlučiti se za piće.