Noć kojota

Ne mogu da izdržim: nije uspelo ni kad sam preslušao pesmu triput. Naime, ja tu pesmu mogu da slušam ceo dan. Možda će ovo pomoći?…

Znate li za onaj slučaj kad neka pesma krene da vam zvoni u glavi, pa ne možete da je se otarasite? Šta god da radite ili mislite, pesma se uvek vrati kao neki mentalni čičak… Kažu da pomogne ako baš zaista i preslušate pesmu ponovo.

U mom slučaju, poslednjih tridesetak sati me progoni pesma koju jako volim još od vremena kad sam je prvi put čuo, a klinac sam bio… Čuo sam je u nedelju prepodne na Radio Paradise i od onda ne prestajem da mislim na nju: Coyote od Joni Mitchell, sjajna uvodna numera sa albuma Hejira (1976). Taj album je još jedno remek-delo u dugom nizu besprekornih muzičkih dela koja je ova fenomenalna umetnica poređala tokom svoje duge i plodne karijere. Situacija je htela da baš Coyote bude moj prvi susret sa Joni Mitchell – i to ona verzija koja je odsvirana na koncertu The Last Waltz (pogledajte je i poslušajte ovde). Međutim, ona prava i najbolja verzija je originalna, sa matičnog albuma:

 

Dvoje genija u akcijiAh, Jaco Pastorius… Namerio se junak na junaka. Kakav rad, jebote… Kakav rad!…

Ne znam kako vi doživljavate ovu muziku. Za mene, ovako ogoljene forme su dokaz genijalnosti. Forma je prosta, ali zato je kompleksna mreža koja ne dozvoljava površni pristup. Pa nije ni čudo da me je obuzelo već trideset sati…

Ne zaboravimo ni fenomenalan tekst. Pomalo bitnik u duši, Joni Mitchell je često pevala o putovanjima.

Nastavite sa čitanjem… “Noć kojota”

Kako je sve relativno

Neću danas da filozofiram. Ispostavljam vam jednu digresiju. Biće korisno da se prisetite, a ako neko prepozna zašto sam ovo postavio na SP, to je samo bonus.

Piše između redova. Samo treba da pogledate bolje.

– * –

Duško Radović

Bio jednom jedan lav

Mani se mlaćenja mišem. Čitaj pesmu.Bio jednom jedan lav…
Kakav lav?
Strašan lav,
narogušen i ljut sav!

Strašno, strašno!

Išao je na tri noge,
gledao je na tri oka,
slušao je na tri uva…

Strašno, strašno!

Ne pitajte šta je jeo.
Taj je jeo šta je hteo
– tramvaj ceo
i oblaka jedan deo!

Strašno, strašno!

Zubi oštri, pogled zao,
on za milost nije znao!

Strašno, strašno!

Dok ga Brana
jednog dana
nije gumom izbrisao.

Strašno, strašno!

– * –

Eto, vidite kako je sve relativno. Zato nemojte da se plašite tronogih lavova što gledaju na tri oka i slušaju na tri uva, nego ponesite gumicu. Za brisanje.

Edgar Alan Po – Gavran (6)

 

Kad u sobu ja se vratih, celom dušom tad zaplamtih:
Jači nešto malo više, udarci se ponoviše.
“Sigurno”, tad rekoh, “to je na prozoru sobe moje;
Pogledaću časom ko je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce, da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Vetar to je, ništa više.

(nastaviće se)

To je na prozoru sobe moje. Pogledaću časom ko je.

 

Nastavite sa čitanjem… “Edgar Alan Po – Gavran (6)”

Dopingovanje istorije

“Kako te nije sramota”, reče Lasica, “da diraš u istoriju”. Nije me sramota dok god to nazivate istorijom. Diraću u to dok god se servirana istina ne povuče pred činjenicama.

Recite nam koliko ih je bilo. Ne da bismo merili smrt, nego da bismo najzad mogli da čujemo SVA NJIHOVA IMENA.Danas je dan kad se sećamo strašnog pokolja u Kragujevcu 1941. godine. Ali, jako me žulja to što istina nikako ne izlazi na videlo. Baš zbog svake od 7000 5000 2800 2500 2300 nepoznato mnogo žrtava koje su streljane tog dana, a zatim zbog prekrajanja istorije ispalo zgodno da se svi ubijeni u toku tog rata stave u isti koš. I to onaj prvi…

Meni je strašno sve to što se dešava danas u metežu podataka kojima se barata, izvučenih iz raznih izvora i izrečenih sa raznim namerama. Strašno mi je što vlada nered u istoriji: istoričari se povukoše pred mitomanima raznih provenijencija i ćute. Strašno je to.

Ali… Najpre digresija.

– * –

Ima tome više godina… Umro je moj stric Nikola i Lasica je došao da mom ocu pročita spremljeni govor i “dobije odobrenje”. Moj Rade je bio nabusit čovek, ali dobar diplomata kad treba; pozvao je mene da čujem to, sluteći šta može da bude i znajući da ću ja reći ono što on ne sme.

I krene Lasica da čita svojim epskim akcentom; zalet je bio očigledno valjano procenjen, jer on je bio dežuran mnogima. Možda i poslat, ko će ga znati. Uglavnom, čekalo nas je čitanje dve strane sitnog rukopisa. Prekinuo sam ga već u petoj rečenici. Zajebite to sa Partijom, rekoh mu. Čitate slovo čoveku nad grobom, a ne držite mu političku oraciju.

Tu facu ne umem da prepričam.

Nastavite sa čitanjem… “Dopingovanje istorije”

Audio dopisivanje dvojice starih asova

Jeste li čuli za Theme Time Radio Hour? Ja jesam čuo za tu radio emisiju, ali nisam upriličio nijedno slušanje. Inserti koje sam čuo bi mogli da promene taj stav: baš ću da se potrudim…

zbob-dylanBob Dylan je neko na koga gledamo kao na poslednjeg bitnika ili kao na zabludelog folkera koji je kompletnu muzičku scenu te provenijencije okrenuo naglavačke kad se opasao Stratocasterom (“Judas!“), a potom se elegantno sklonio u stranu da prođu i drugi. Čovek je promenio neke stvari u poimanju popularne muzike i to je suva činjenica.

Manje je znano belom svetu da je Dylan eklektik u duši i da se iza njega kriju mnogi drugi projekti mimo pesničkih i muzičkih. Recimo, da li vam je poznato: Mr Zimmerman se okušao i kao radijski voditelj. U stotinu jednočasovnih epizoda radio serijala Theme Time Radio Hour koje je vodio od maja 2006. do aprila 2009 na satelitskom radiju Sirius XM, Dylan je opisivao neki opšti pojam muzikom, pričom, poezijom, kontaktima sa drugima. Ti pojmovi su bili različiti, poput “brojevi”, “boje”, “novac”, “vreme”, “ptice”… A pričama nikad kraja.

Nastavite sa čitanjem… “Audio dopisivanje dvojice starih asova”