Neki što teraju mak na konac reći će “Nije nova televizija, nego nova televizijska stanica”, ali i oni bi pogrešili…
Nas u kući raduje priča da će nemačka televizija otkupiti jednu domaću televizijsku kuću. To je, pretpostavljamo, jedan od silnih sitnih koraka koje moramo da uradimo na putu ka Evropskoj uniji. S tim da sada, naravno, Evropska unija (ili makar jedan njen deo) treba da uđe u nas, u Srbiju.
Raduje nas i to što se dolazak te televizije ipak odvija polagano i pomalo misteriozno, ali ipak sigurno i odlučno. Svima nam je muka od raznih pompeznih najava, otvaranja (objekata) radi otvaranja i puštanja (u rad) radi puštanja. Neka ovaj dolazak bude stabilan i prosperitetan.
Svi mi vrlo dobro znamo da je ova nemačka televizija neslavno prošla kada je RRA pre neku godinu dodeljivala nacionalne frekvencije. Nama u porodici je tada bilo pomalo i krivo, ali nema razloga da sumnjamo u odluku RRA – ipak je na njenom čelu, i u čitavoj njenoj komisiji uopšte, skup učenih ljudi, koji objektivno sagledavaju činjenice. No, od tog neuspelog pokušaja ova televizija je, to se vidi, mnogo unapredila svoj program; i po kvalitetu i po organizaciji, čim joj sad RRA dozvoljava ulazak u naš medijski prostor.
Nas sve u kući unapred raduje to što će se nemačke serije i filmovi emitovati i kod nas. Nadam se da im je jasno da je konkurencija ovde velika i da će morati dobro da zapnu, kako bi parirali konkurenciji. Svi mi vrlo dobro znamo koliko su kvalitetni serijali filmova policijske akademije, Betmena, Robokapa, Indijane Džonsa, pa i filmovi Stivena Sigala, koji se ovde kod nas ovih dana po prvi put premijerno prikazuju. Njihov, nemački urednik će morati dobro da se pomuči, kako bi obezbedio kvalitetniji filmski program.
S druge strane nadamo se da će i neke naše serije i filmovi da se emituju i u Nemačkoj. Evo, i komšije se tome nadaju, ali su zluradi. Kažu da to treba da bude naša osveta Švabama za sve što su nam uradili 1914-e i 194-ikoje godine. Ali se ja ne slažem s tim – naša filmska i televizijska produkcija treba da se vidi u svetu, da se vide naši talenti i među
njihovim masama, a ne samo po festivalima. Nisam ja za taj takozvani “odliv mozgova”, nego da se razmenjuju kulturna iskustva i znanja. Da.
I moju decu ću, u stvari, makar ovo najstarije da nagovorim da se zaposli na televiziji. To je idealno mesto za mlade da uče, da komuniciraju, da rade sa novim tehnologijama, pa i na kraju krajeva u ova krizna vremena je bar tu sigurna plata.

crkvene organizacije i slično s radošću su dočekale ostvarenje sna za koji su se godinama borili. Uverenje da je konzumacija alkohola uzrok bukvalno svog kriminala motivisala je nekoliko gradova da na dan stupanja amandmana prodaju svoje zatvore. U svom poletu, trezvenjaci su angažovali razna piskarala da prilagode razne delove Biblije koji imaju referencu na alkoholna pića, tako da su pali predlozi da je Isus konzumirao sok od grožđa, a stih “
šta li. I sad jedan od njih kao osmisli “Englesku crkvu džedaja” ili kako se već zove i krene da okuplja ljude. I sad pazi foru, lik gdegod da je išao nosio neki ogrtač i kapuljaču. Ali ono stalno. Nije skid’o. Šta? Ma, otkud znam. Kao sad ni u ce-market kad ide, ni svuda, bre. E, al’ u nekom tom
Ovaj most na Adi, koji se baš tako i zove, kao što znate, dragi gledaoci, treba da bude otvoren večeras. Tu smo, dakle, na licu mesta da intervjuišemo prve Beograđane, prve osobe koje će preći ovaj most. Otvaranje samo što nije počelo i skupa željno očekujemo prve korisnike mosta, prve pešake, prve vozače. Ovde smo, znači, sa desne strane reke, desne strane reke Save, jer će most biti otvoren samo sa te strane. S one druge strane je kao što znamo još uvek zatvoren i tako će ostati još neko vreme, dok ga i sa te druge strane ne otvorimo. Naravno, dragi gledaoci, javni servis Srbije će i tada biti na licu mesta da i to isprati.
dimenzije ploča, od 7 do 15 inča, a brzina je varirala od 60 do čitavih 130 obrtaja u minuti (što ste prilagođavali obrtanjem ručice, jel’te), dok se nije ustalila na standard od 78 obrtaja pojavom električnih gramofona, koji je potrajao od dvadesetih, pa sve do kraja četrdesetih godina prošlog veka. Čak ni tada niste bili sigurni da je puštena muzika verna odsviranom originalu, zbog razlike u frekvenciji naizmenične struje koja je napajala gramofone u Americi (60 Hz) i ostatku sveta (50 Hz).