Nova televizija

Neki što teraju mak na konac reći će “Nije nova televizija, nego nova televizijska stanica”, ali i oni bi pogrešili…

Nas u kući raduje priča da će nemačka televizija otkupiti jednu domaću televizijsku kuću. To je, pretpostavljamo, jedan od silnih sitnih koraka koje moramo da uradimo na putu ka Evropskoj uniji. S tim da sada, naravno, Evropska unija (ili makar jedan njen deo) treba da uđe u nas, u Srbiju.

Raduje nas i to što se dolazak te televizije ipak odvija polagano i pomalo misteriozno, ali ipak sigurno i odlučno. Svima nam je muka od raznih pompeznih najava, otvaranja (objekata) radi otvaranja i puštanja (u rad) radi puštanja. Neka ovaj dolazak bude stabilan i prosperitetan.

RRA (Rock River Arms) – podjednako ubojitaSvi mi vrlo dobro znamo da je ova nemačka televizija neslavno prošla kada je RRA pre neku godinu dodeljivala nacionalne frekvencije. Nama u porodici je tada bilo pomalo i krivo, ali nema razloga da sumnjamo u odluku RRA – ipak je na njenom čelu, i u čitavoj njenoj komisiji uopšte, skup učenih ljudi, koji objektivno sagledavaju činjenice. No, od tog neuspelog pokušaja ova televizija je, to se vidi, mnogo unapredila svoj program; i po kvalitetu i po organizaciji, čim joj sad RRA dozvoljava ulazak u naš medijski prostor.

Nas sve u kući unapred raduje to što će se nemačke serije i filmovi emitovati i kod nas. Nadam se da im je jasno da je konkurencija ovde velika i da će morati dobro da zapnu, kako bi parirali konkurenciji. Svi mi vrlo dobro znamo koliko su kvalitetni serijali filmova policijske akademije, Betmena, Robokapa, Indijane Džonsa, pa i filmovi Stivena Sigala, koji se ovde kod nas ovih dana po prvi put premijerno prikazuju. Njihov, nemački urednik će morati dobro da se pomuči, kako bi obezbedio kvalitetniji filmski program.

S druge strane nadamo se da će i neke naše serije i filmovi da se emituju i u Nemačkoj. Evo, i komšije se tome nadaju, ali su zluradi. Kažu da to treba da bude naša osveta Švabama za sve što su nam uradili 1914-e i 194-ikoje godine. Ali se ja ne slažem s tim – naša filmska i televizijska produkcija treba da se vidi u svetu, da se vide naši talenti i među plata na televizijinjihovim masama, a ne samo po festivalima. Nisam ja za taj takozvani “odliv mozgova”, nego da se razmenjuju kulturna iskustva i znanja. Da.

I moju decu ću, u stvari, makar ovo najstarije da nagovorim da se zaposli na televiziji. To je idealno mesto za mlade da uče, da komuniciraju, da rade sa novim tehnologijama, pa i na kraju krajeva u ova krizna vremena je bar tu sigurna plata.

Čistija planeta

Pre neku nedelju smo razbucali stari živin toplomer. Razbio se na sve četiri strane sveta. Kuglice žive su se razigrale po parketu. Majkumu, kuda sad s njom…

Pre godinu i po dana, kada je Aleksa “zaglavio” u bolnici došli smo u ozbiljniji kontakt sa digitalnim toplomerom. Odlična stvar za ono za šta treba – za minut-dva se dobije informacija o temperaturi. Ranije smo ga viđali na slikama i skupljim policama u apoteci, ali smo posle ovog finog iskustva odlučili da nabavimo jedan. Tad smo od apotekarke saznali da će uskoro živini biti povučeni iz upotrebe. Sve je jasno, pozdravljam inicijativu, a i mi ćemo taman na vreme da se “prešaltujemo”.

Nastavite sa čitanjem… “Čistija planeta”

Nisam ja rođen za fotografa

Znam da nije bitan samo objekat, nego i objektiv, ali…

Volem dobru fotografiju, al’ ne umem da je napravim. Omakne se prst po okidaču, pa i ćora-koka ponekad ubode zrno. Kapiram da bih bio bolji, kad bih više vežbao; kao i svi mi u svemu (u)ostalom. Al’, eto… Eye rolling smile

Al’ jasno mi je kad moj prijatelj kaže da je teško slikati hranu. Za početak postaviš je u tanjir, pa bi da pripremiš scenu, a ona (hrana) doziva i doziva. Smile with tongue out Evo, prilažem dokaz.

Svetlo je bilo ambijetalno (štedljive sijalice s plafona, 2700K), još jedna štedljiva s aspiratora (refleksija se ogleda u žutoj nijansi na radnoj površini u levoj strani fotke) i blic. Škljoc! Camera

Na bližem tanjiru je “ledena kocka”, a u daljini je “plazma torta” čiju sam gornju površinu malo zamutio da se ne vidi broj godina na njoj (odma’ bi stigle pritužbe da sam neozbiljan za svoje godine). Ruka jeste malo zadrhtala prilikom slikanja, jer je žurila ka objektima slikanja. Plate

Vino točim, a vino ne pijem…

Na današnji dan, pre 93 godine, ratifikovanjem Osamnaestog amandmana na Ustav Sjedinjenih Država ozakonjena je prohibicija.

Razni skupovi trezvenjaka, kao što su American Temperence Society, udruženja žena, Ma ja vas ne bih ljubio ni pijan...crkvene organizacije i slično s radošću su dočekale ostvarenje sna za koji su se godinama borili. Uverenje da je konzumacija alkohola uzrok bukvalno svog kriminala motivisala je nekoliko gradova da na dan stupanja amandmana prodaju svoje zatvore. U svom poletu, trezvenjaci su angažovali razna piskarala da prilagode razne delove Biblije koji imaju referencu na alkoholna pića, tako da su pali predlozi da je Isus konzumirao sok od grožđa, a stih “uzmi malo vina zarad dobrobiti utrobe ti…” tumačen je da vernici treba da utrljaju malo medicinskog alkohola na abdomen.

Istu radost, samo iz drugih razloga, ispoljile su distilerije u Kanadi, Meksiku i na Karibima, koje su drastično povećale proizvodnju, što zbog posetilaca koji su išli tamo na vikend opijanja (kao što narod iz zapadne Srbije uskače u Bosnu da natoči gorivo), što zbog ilegalnog izvoza za SAD.

Nastavite sa čitanjem… “Vino točim, a vino ne pijem…”

I neka je Sila sa tobom!

Al’ daj makar nekad da bude i uz mene!

E, ima ta neka fora u Engleskoj, po njihovom ustavu šta li, da se prizna neka vera kao prava religija, ali samo ako na popisu bude prijavljen dovoljan broj članova. Ima tu neka granica, kao do tog broja su sekta, a preko tog broja su ono, pravi. I sad, pazi foru, na nekom njihovom popisu, al’ ne na ovom od prošle godine, nego neki, bre, od ranije prijavi se jedno pešest puta više od te granice da su džedaji. Znaš ono Star Vors, i fora mej d fors bi vid ju i slično. I zatraže oni da im se to džedajstvo šta li već prizna kao religija. E, ali fora je da su ih ovi odbili k’o mene svastika, jer kao nemate zvanični program ili tu njihovu bibliju, invisible sithšta li. I sad jedan od njih kao osmisli “Englesku crkvu džedaja” ili kako se već zove i krene da okuplja ljude. I sad pazi foru, lik gdegod da je išao nosio neki ogrtač i kapuljaču. Ali ono stalno. Nije skid’o. Šta? Ma, otkud znam. Kao sad ni u ce-market kad ide, ni svuda, bre. E, al’ u nekom tom sega-mega-marketu mu zabranili da ulazi s tim, kao može ogrtač, al’ ne može kapuljača. On nije ‘teo da skine, zapeo, kao to je njegovo pravo i uhvatio se toga k’o pitbul za dete, kažemti i u kenjoar ide s njom. Došle baje i izbacili ga napolje i on ih sad kao tuži. E, al’ fora je ‘de on kao uz’o advokata i sad poziva se na ustavno pravo, kao kako mogu muslimanke da nose ono čudo preko lica, a njemu ne daju kapuljaču. I još krenuo da sve ostale te džedaje sa popisa poziva da ne idu u njihove sega-mega-markete, ono kao bojkot i slično. E, al’ ovi likovi ga iskulirali, brate, k’o mene za kredit, kao u stilu pravi džedaji ne nose kapuljače, jer ovi Luk Skajvaker, Joda i onaj kako beše Obi Kenobi su bili džedaji, a nisu nosili kapuljače kao ovi što su prešli na Tamnu stranu Dark Vejder i ostali.

U prolazu

Tek kasnije sam primetio. A u stvari baš zbog toga je utisak i jači…

Juče sam u žurbi (i u “špicu”) tabanskim galopom prošao od Beograđanke do Doma omladine. Osvetljeni izlozi. Svetleće reklame. Novogodišnja rasveta ulica. Ljudi. Pešaci. Pored svih njih sam prolazio kao i da nisu tu.

Tako su mi i promakli. Više i ne znam kada su mi se vratili u misao. Rekao bih da su vršnjaci mojih roditelja. Fino ubundani.

I drže se za ruke.

U sedmoj deceniji života…

Zimski raspust bez snega…

… u evropskom velegradu.

Primetan je pad vozila koji saobraćaju u Beogradu. Takovskom ulicom, na primer, sa kojom imam skoro svakodnevni kontakt, i u jutarnjem “špicu” se glatko prolazi.

Sledeću pesmu posvećujem vozaču autobusa GSP-a koji je višekratno uspevao da podigne sve putnike-starosedeoce sa sedišta galopirajući niz Takovsku. U popodnevnom špicu…

Iz žablje perspektive…

Samo za one koji redovno plaćaju RTV pretplatu…

– Poštovani gledaoci, samo za vas koji redovno izmirujete svoje zakonske obaveze prema javnom servisu, nalazimo se na mostu na Adi. Kao što znate, a i ako ne znate za večeras je najavljeno otvaranje mosta. Doduše, otvaranje je bilo i pre tri-četiri meseca, ali ovo je prvo pravo otvaranje mosta za korisnike, za pešake i za vozila i za sve one koji žele da pređu s jedne na drugu stranu i obratno.

zbog velikog interesovanja organizovaćemo još neko otvaranje ovog mostaOvaj most na Adi, koji se baš tako i zove, kao što znate, dragi gledaoci, treba da bude otvoren večeras. Tu smo, dakle, na licu mesta da intervjuišemo prve Beograđane, prve osobe koje će preći ovaj most. Otvaranje samo što nije počelo i skupa željno očekujemo prve korisnike mosta, prve pešake, prve vozače. Ovde smo, znači, sa desne strane reke, desne strane reke Save, jer će most biti otvoren samo sa te strane. S one druge strane je kao što znamo još uvek zatvoren i tako će ostati još neko vreme, dok ga i sa te druge strane ne otvorimo. Naravno, dragi gledaoci, javni servis Srbije će i tada biti na licu mesta da i to isprati.

Nastavite sa čitanjem… “Iz žablje perspektive…”

Analogni antiradar sistem

Na današnji dan, pre 63 godine, RCA je svetu prezentovala 7-inčnu gramofonsku ploču od 45 obrtaja – popularnu “singlicu”.

Priča o nastanku singlice je vrlo zanimljiva. Naime, ranije su se koristile raznovrsne The Cure - The Caterpillardimenzije ploča, od 7 do 15 inča, a brzina je varirala od 60 do čitavih 130 obrtaja u minuti (što ste prilagođavali obrtanjem ručice, jel’te), dok se nije ustalila na standard od 78 obrtaja pojavom električnih gramofona, koji je potrajao od dvadesetih, pa sve do kraja četrdesetih godina prošlog veka. Čak ni tada niste bili sigurni da je puštena muzika verna odsviranom originalu, zbog razlike u frekvenciji naizmenične struje koja je napajala gramofone u Americi (60 Hz) i ostatku sveta (50 Hz).

Uglavnom, isterija modernih ploča počinje 21. juna 1948. godine, kada je Columbia Records na konferenciji za medije predstavila longplejku i definitivno utemeljila vinil kao medij. Dvanaest inča u prečniku, brzina obrtaja 33⅓, kapacitet od 20 minuta po strani. Legenda kaže da je njihov glavni inženjer kurtoazno pozvao glavnog konkurenta, kompaniju RCA Victor, u posetu laboratorije pre same konferencije, kako bi ih upoznao s novom tehnologijom. Tadašnji glavešina RCA, David Sarnoff,  zahvalio se po obilasku, a onda je pohitao u svoju laboratoriju kako bi naložio ekipi da smesta revitalizuju projekat koji je bio dobro čuvana industrijska tajna punih 10 godina.

Nastavite sa čitanjem… “Analogni antiradar sistem”

Jan je ushićen

Sudar snova i realnosti oslobađa energiju koja stvara novu realnost i hrani nove snove

Za potrebe ove priče Jan Vennegoor of Hesselink prvi put izlazi na izbore. Kritičan je trenutak, Holandija treba da krene putem Evropske Unije. “Mi smo prilično ravna zemlja, iznad koje je more“, objašnjava premijer zapanjenim Holanđanima, zatečenim ovakvim naletom iskrenosti. „Zato moramo da uđemo u Evropsku Uniju horizontalno, ne vertikalno. To jest, da se uvučemo, ne da uletimo. To jest, da se tako dobro maskiramo u Evropsku Uniju da ni Evropska Unija ne može da prepozna razliku. A prvi korak na tom putu su novi adresni kodovi“, spuštao je glas premijer do nivoa šaputanja tako da se poslednja rečenica nije ni čula.

Par dana kasnije, Jan Vennegoor of Hesselink dolazi na glasačko mesto. Uredno predaje ličnu kartu. Službenica gleda, gleda, gleda. „Vi niste upisani u birački spisak“, kaže Službenica odlučno, kao što očekuje njena partija, ali i ljubazno, na čemu posebno insistira uvek zabrinuta javnost. Jan Vennegoor of Hesselink se upušta u borbu, jer ako na izbore mogu izaći i nepismeni, što se ne bi nalazili i sa prave strane stola: „Nemoguće. Lično sam se upisao“. „Žao mi je. Evo pogledajte sami“. Jan Vennegoor of Hesselink gleda spisak, i nalazi stavku „Johannes Vennegoor of Hes“. „Taj sam!“, kaže Jan Vennegoor of Hesselink slavodobitno. „Ma nije valjda“, kaže Službenica i zove obezbeđenje.

Čudnom igrom slučajnosti, baš u tom trenutku osmogodišnji Uroš Gordić, budući programer holandskog Ministarstva za Izbore i pisac nagrađivanog rada „Prevazilaženje ograničenja od 25 karaktera po koloni u biračkim spiskovima grada Ajndhovena“, sanjari o golu iz slobodnjaka na Old Trafordu u pobedi Partizana nad Mančester Junajtedom.