Школа лошег превода (5)

Доста је било ленчарења, прелазимо на нешто озбиљније. Данас преводимо пословицу. А пословице су пословично тешке за превод (само немојте да ми тражите ту пословицу о пословицама, док не нађете ону о пословично добро снабдевеној продавници).

Реченица за данас гласи

when there’s a will, there’s a way

  • све се може кад се хоће
    …је пристојан, уобичајен превод, пословица за пословицу, право из пословнице, нема проблема, осим што је сувише добро. Да видимо шта ће нам дати мало буквалистичког превода.
  • кад има воље, има и начина
    …е, ово је већ мало горе, бар смо две именице превели као да не знамо да је оно пословица, али ни ово није довољно лоше, јер смо “there’s a” превели као “има” са генитивом множине, што је и даље сувише добро. Пошто се ни TANSTAAFL не преводи као “нема џабе ручка” него “не постоји ствар која је као бесплатан ручак”, онда у следећој и(с)терацији имамо
  • кад постоји воља, постоји и начин
    што је кококетирање са егзистенцијализмом, а већ звучи довољно енгрпски да би било у складу са савременошћу. Наравно, лош превод увек може још да се дотера, те долазимо до
  • кад је тамо тестамент, тамо је и друм
    … јер зна се шта чека ожалошћена породица, да се прочита то писаније и окачи нова слика у дућан, и зна се да за све постоји један друм.

Ето. Ко уме горе, широко му поље.

Gore-dole

Prvog avgusta prošle godine stigao mi je mail koji je počinjao sa: „Debeli, imam predlog: da razjebemo gov*PEEP* i gotova stvar…“. Zvučalo je primamljivo, jer u tom momentu nisam znao da me na kraju tog puta čeka moderna srpska mitologija, raspomamljene više sestre i pocepani karteri po šumama i gorama.

Pomenutu rečenicu u tastaturu je izgovorio gazda ovdašnji, pokušavajuću da me navuče na Obeležili ljudi, da ne omašite slučajnomalo istraživanje koje bi demistifikovalo famu oko jednog od mnogih čudesa kojima obiluje mila nam domovina. Reč je o jednoj uzbrdici u okolini Kuršumlije, na Radan planini, „gde voda teče uzbrdo, a automobili se sami kreću“. Navodno, ako na toj lokaciji auto ostavite u leru, počeće sam da se kreće uzbrdo – pojava koju narod objašnjava kako postojanjem jakih magnetnih ruda, tako i uticajem neposredne blizine za-malo-pa-sveCkog-čuda-prirode, Đavolje varoši. Fama je dodatno potpirena prilogom RTS-a gde je, u zlatnom duhu srpskog istraživačkog novinarstva ekipa otišla da ispita pomenutu stvar tako što je ispitala meštane kako oni tumače tu pojavu, i na osnovu toga se složila s njima (u pozadini se čuje zveckanje čokanjčića dok se voditelj časti brljom koju dosipa neki od domaćina).

Kao čovek čija ga religiozna ubeđenja teraju da ne veruje u čuda koja se ne mogu opisati formulom iz svetog trojstva fizika/hemija/matematika, Grba je razmotrio nekoliko mogućih objašnjenja, i došao do zaključka da je reč o pojavi zvanoj „gravitaciona brda“, odavno poznatoj širom sveta. No, rešio je da to i dokaže, a za pomenuto mu je trebala asistencija nekog sa takođe pomalo ludom crtom u karakteru…

Nastavite sa čitanjem… “Gore-dole”

Зен чује гласове

Зен де Кок ван дер Берг Бренкелен Брандлихт је приметио да је почео да чује гласове. Ништа страшно, помислио је. То се свима догађа, нарочито кад разговарају. И кад не разговарају, у ствари, довољно је да су у домету туђег разговора.

Али, ја чујем гласове које нико други не чује, помисли Зен. Што у ствари и није никакво чудо. То је само логичан исход низа претходних догађаја и није нимало неочекивано.

Знао је шта га чека, и био је спреман. Једино је морао да пази на јачину сопственог гласа, да се не би надвикивао са гласовима док разговара са неким. Навикао се на нове околности за неколико минута и чак дозволио себи да почне да ужива у њима.

Што није дуго трајало. Није честито ни закорачио у трећу недељу оваквог живота кад су гласови престали, изнебуха, ненајављено и неопозиво.

“Изеш кинеско ђубре” помисли Зен и заврљачи слушалице у канту за отпатке.

Srećan rođendan, gospodine Willy!

Ukoliko obavezno po prvom učitavanju igrice otkucate MERGE “”, možete se ubrojate u odabranu programersku grupu poznatu kao ‘hakeri’

Danas se suočavamo za godišnjicom objavljivanja igre Manic Miner, odnosno formalnim rođenjem minera Vilija. O čemu se radi? Vili radi u rudniku, i na početku se nalazi 20 nivoa ispod zemlje. Naš zadatak je da mu pomognemo da obavi svoj rudarski posao (sakupljanje svetlucavih džidžabidža) i stigne do izlaza, a sve to dok količina vazduha ne padne na nulu. Problem su pre svega podzemne karakondžule, zatim mesta na kojima se tlo pod nogama odronjava, kao i Vilijeva (veoma ljudska) sposobnost poginuća pri padu sa veće visine. Na početku imate tri života. Ako ih sve izgubite, počinjete sve iz početka. Jasno? Naravno. E pa, izvolite:

Nastavite sa čitanjem… “Srećan rođendan, gospodine Willy!”

Jedan veoma pristojan automobilski točak

U žaru borbe tokom automobilske trke, sa jednog vozila je otpao točak. U takvim trenucima, postoji ozbiljan rizik da druga vozila budu ugrožena. Ali ne i ovog puta.

Prilično simbolična stvar. Podseća me na uređenje nekih država. Dabome, u zemljici Srbiji bi slučaj izgledao rigidnije: otpala bi tri točka sa troja kola koja bi se odmah slupala, vozači bi izašli iz slupanih vozila i zapodeli opštu tuču; ostali vozači bi ignorisali upozorenja sudija i trka bi na kraju bila poništena.

Pričam gluposti, jel’ da? U Srbiji do trke ne bi ni došlo. Baš da i ne kažem zašto tako mislim.

Hodanje po vodi

Pazi sad: novi sport!

Preduslovi: 1) nešto malo uobičajene opreme; 2) štogod dobre kondicije u zoni impulsivne snage; 3) nedostatak sklonosti ka racionalnom rasuđivanju. A onda, trening:

Kad je neko lud, onda tu nema pomoći. Mada, postoji realna šansa da posle petsto-šesto hiljada pokušaja pretrčite celo jezero.

Ili da pokušaju u januaru…