Hajde da se prisetimo nekih davnih kultnih filmova. Nećemo to činiti zato što su oni nekad bili bolji od ovih danas, već zato što su ovi danas gori od onih nekad.
Ne, dragi moji: to nije isto.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Hajde da se prisetimo nekih davnih kultnih filmova. Nećemo to činiti zato što su oni nekad bili bolji od ovih danas, već zato što su ovi danas gori od onih nekad.
Ne, dragi moji: to nije isto.
Mali filmski omaž nedavnom pomračenju Meseca, uz poznatu temu.
Hajde da bacimo pogled na jedan kratki isečak iz skoro-pa-zaboravljenog remek-dela Andreja Tarkovskog (hm: bolje ovde ili ovde; mi Srbi ne volimo genije).
Iskreno, nisam baš nešto srećan zbog tog naslova, ali stade mi mozak totalno – ne mogu da smislim ništa bolje osim prevoda originalnog naziva ovog kratkog filma – a nisam hteo da u naslovu ulazim u kliše objašnjavanja kako je ovo postignuto da bi ličilo na dioramu.
Svejedno: ostajem opsednut ovim rezultatom i opčinjen ovom tehnikom izvedbe. I uzdišem, jer ja ovo nikad neću moći da napravim… Osim što nemam strpljenja da pronađem mesta gde bih mogao da izvedem takve kadrove, obaška sam siguran da nikad ne bih imao snage da potrošim velike pare na tilt-shift objektiv…
Suština pasijansa se oprašta od omiljenog pisca.

…Nevolja je bila u tome što je kiša sve sluđivala, remetila i nagrizala, tako da bi među zupcima najjalovijih mašina izraslo cveće ako ne bi bilo podmazivano svaka tri dana, oksidirali bi konci brokata i buđ bi se zapatila na mokrom rublju. Vazduh je bio toliko vlažan da su ribe ploveći mogle da uđu kroz vrata i iziđu kroz prozor.
Sto godina samoće (1967)
A sad malo velemajstorske akrobacije, od one vrste koja najpre oduzima dah idejom, a tek onda veštinom.
Čoveče, kakva ideja!
Valja ponekad videti i ovakve stvari. Ako ni zbog čega drugog, a ono da se prisetimo kako je jednostavnost jedna od suštinskih osobina genijalnosti.
(Ma, ko je ta Arjin?)
Dve Japanke pomeraju granice baleta. Kada one to čine, onda je to multimedijalna predstava.
U istoriji filmske umetnosti, omnibusom se naziva film koji se sastoji iz više posebnih priča (najčešće tri) koje povezuje neki zajednički motiv (predmet, mesto, ideja ili nešto tome slično). Evo jednog malog, ali apsolutno efektnog ominubusa.
E, tako se to radi.
A vi onda vidite šta ćete sa otpacima koje sejete po ulicama.
A sad nešto raskošno. Praznik za oko i dušu: remek-delo filmskog jezika.
Molim vas, pronađite 35 slobodnih minuta i tek onda pogledajte ovaj film.
Film Le Ballon Rouge (1956) je dobitnik Oskara za originalni scenario (jedini kratki film koji je osvojio Oskara tog ranga!) i Zlatne palme ukategoriji kratkog filma na Filmskom festivalu u Kanu 1956. Osvojio je i druge brojne nagrade, kojekuda po svetu.
I moje srce zauvek, još od davnih dana…