Šta jedan lud zamrsi…

Citat dana dolazi iz usta ispod najpoznatijih brkova u ikonografiji nauke dvadesetog veka, od čiče koga bismo psovali da nije bio tako umiljat, onog ko je Nobelovu nagradu dobio Propagirao jednostavnost, a zapetljao sve što se zapetljati dalo. Istina, bio je u pravu...zbog onog što je posle dovelo do solarnih panela, a ne zbog onog svođenja modela za klađenje na konjskim trkama na sfernog konja u devetodimenzionalnom obrascu “prostor-vreme-finansije”.

 

Ne možemo rešavati svoje probleme
istim razmišljanjem koje je
do tih problema i dovelo.
Albert Ajnštajn

 

Alberte, Alberte! Znamo da te je Mileva naučila staroj srpskoj poslovici “šta jedan lud zamrsi, stotinu pametnih ne mogu odmrsiti”. Na šta je konkretno mislila kad je to rekla naglas, sad možemo da raspravljamo, mada je možda bolje da ne znamo… Ali to sad nije bitno, nego hoću da kažem: dala se ta poslovica prevesti i doslovno, a da ne izgubi ništa od svoje moći. A to da istu stvar kažeš sasvim drugim rečima tako da ispadne originalno… Trebalo je to da prepustiš političarima, to je njihov posao.

Upoznavanje sveta, godina CXXIV (3)

Časopis uokviren žutim je jedinstvena enciklopedija
najveće i najuzbudljivije avanture – života

"Katkadnik" je skoro deceniju bolovao od dečjih bolesti, da bi postao jedan od najdugovečnijih mesečnika.

U prethodna dva teksta, ovde i ovde, mogli ste da saznate kako je osnovano Društvo i da naslutite o čemu će dalje biti reči. Naravno, među svim medijskim platformama nastalim pod krovom Društva National Geographic, časopis kao zvanično glasilo se izdvaja.

Skoro čitavu deceniju od izlaska prvog broja, u oktobru 1888. godine, časopis je bio “katkadnik”, izlazeći neredovno, sa čestim promenama urednika, odnosno članova Društva koji su se sa manje ili više uspeha prihvatali vođenja magazina.

Najznačajniji trenutak za budući život časopisa dogodio se kada je Aleksander Bel zaposlio Gilberta Grovenora, svog budućeg zeta, kao prvog stalnog urednika, kojeg mnogi doživljavaju kao oca foto-žurnalizma. Grovenor (Grosvenor se piše, ali se u izgovoru ne čuje “s”, uverio sam se lično, na izvoru Smile ). Tada je i časopis stekao svoj profil po kome je i danas poznat.

O značaju i istoriji fotografije u National Geographicu nekom drugom prilikom, nadam se uskoro.

Nastaviće se…

Fotografija dana, 8. februar 2012

Granulo sunce. Krenulo da se topi. Kuku nama.

Sneg je stao, a sad ide ono najgore: naizmenično će da slede delimično topljenje snega i zaleđivanje. Biće polomljenih ruku, nogu i kukova, a biće i ledenica… Pre par dana, ledenica je ubila ženu u Beogradu. Mene neće ubiti, nadam se, dok slikam par ledenica koje vise s oluka na prozoru koji gleda iz mog predsoblja u dvorište.

Fotografija dana za 8. februar 2012.

Jednog lepog dana u nekoj neizvesno dalekoj budućnosti, ovakvu fotku ću moći da dobijem bez veštačkog zamućivanja pozadine. Znam i sad kako, ali nemam čime. Zasad na mišiće: mišn akomplišd. Thinking smile

Hladno mi je dok gledam sliku, bez obzira na bistro nebo i sunce u pozadini. Preko dana je bilo -14°C. Sad je -22°C (subjektivni osećaj -27°C) i pada. Do jutra će biti -26°C, izvesno. Kad počnu restrikcije, jebali smo čvorka. Freezing

Ča-ča-ča with me

Šta se dešava sa bendom kada jedan bitan jedan član krene u školu plesa…

Gremlin se već sedmi ili osmi put poklanjao publici. Laza se okrenuo prema Munji i nešto mu dobacivao, a ovaj se iživljavao je ritmički završavao pesmu, kada je Troslovni prišao unezverenom Gremlinu. Klimnuo je glavom prema Munji:

T: Znaš da je krenuo u školu plesa?

Rutina živog nastupa je dozvoljavala da se na bini pokreću i teme koje (naizgled) nemaju veze sa nastupom.

G: Znam. I Laza je, ali ćuti o tome.

T: Je l’? Nije ga valjda blam?

G: Ne’am pojma. Znaš da je… drugačiji od njih dvojce.

Troslovni je Lazu i Munju pogledao sa blagim odobravanjem. Odavno je znao da su on i Gremlin uradili pravu stvar izabravši “blizance” za bend.

G: Imam jedno iznenađenje za njih. (okrenuo se prema “blizancima” i uzviknuo) Beniking! Beniking…

Ovu pesmu su izvodili samo na probama. I to sa originalnim tekstom, a ovo…

Hobit, deveta i poslednja scena: Mi nismo lopovi i nismo neprijatelji

Dolaze ljudi, Torin ih otera. Bilbo iznosi Svetokamen. Torin ostaje sam. Tužni rastanak prijatelja.

Lica: Torin, Balin, Bard, Vilinkralj, Bilbo, Gandalf, Dain, ostali patuljci

(Patuljci se razmileli svuda po riznici. Torin stoji u sredini i naređuje.)

TORIN: Ostavite sada zlato! Pronađite mi Svetokamen, Srce planine, najlepši dragulj! Ni planina zlata ne vredi koliko ta svetinja mog doma!

Ostavite sada zlato! Pronađite mi Svetokamen, Srce planine, najlepši dragulj! Ni planina zlata ne vredi koliko ta svetinja mog doma!

BALIN (dotrčava sa straže): Stigli su! Ljudi sa jezera i vilenjaci zajedno! Mnogo ih je! Na hiljade! Izaslanici dolaze na naš prag!

(Pojavljuju se Bard i Vilinkralj. Na sceni, osim njih, ostaje samo Torin, koji stoji na suprotnoj strani.)

BARD: Zdravo, Torine Hrastoštite! Zašto si se zagradio kao lopov u svojoj jazbini? Mi još nismo neprijatelji.

Zdravo, Torine Hrastoštite! Zašto si se zagradio kao lopov u svojoj jazbini? Mi još nismo neprijatelji.

TORIN: Ko ste vi? Zašto dolazite naoružani za rat pred kapije Torina, sina Trainovog, kralja pod Planinom?

BARD: Ja sam Bard, zapovednik ljudi od Jezergrada! Moja strela je ubila zmaja! Prošle noći zmaj Šmaug je razorio Jezergrad, a mnogo ljudi je palo braneći porodice i domove. U vašoj riznici ima mnogo blaga ljudi i ja sam došao da ga tražim od tebe u njihovo ime. Dužni ste nam: pomislite na jad i nesreću koja nas je snašla zato što ste vi razljutili zmaja!

Nastavite sa čitanjem… “Hobit, deveta i poslednja scena: Mi nismo lopovi i nismo neprijatelji”

Fotografija dana, 7. februar 2012

Varijacija na staru temu. Duga sesija. Išlo je teško.

Uhvatio me neki zimski san, pa ne pušta. Nisam ti ja za ovo vreme debelog snega, priznajem. Nakon što smo očistili pistu ispred garaže, iskoristili smo priliku, pa isterali auto iz garaže i trk u nabavku. A onda sam se zaglavio na parkingu prodavnice najčuvenijeg belgijskog trgovačkog lanca u Srbiji, pa mi nije bilo do slikanja snežne situacije u gradu.

Dok sam predveče dremuckao ispred televizora, pade mi pogled na knjigu sa notnim zapisima svih autorskih pesama u opusu Bitlsa, prisetih se jednog postupka od ranije, pa se latih posla… Rezultat sesije mi je baš po volji:

Fotografija dana za 7. februar 2012.

Beše i varijacija sa cvikerima, ali manje zakrčena scena se na kraju pokazala boljom. A ko je tu stavio taj kliker, nemam pojma. Smile with tongue out Ama, ništa posebno: ovakve fotke sad dobijam rutinski. Mišn akomplišd. Just kidding

Blizanci… Al’ zamalo!

Laza i Munja su bili blizanci za sve, osim za roditelje… hmmm… za majku. Dobro, de, i za prirodu. Ipak ih je delilo petnaest meseci.

Za svu rodbinu, bližu i dalju, oni su bili identični. Ili u najmanju ruku neverovatno slični. I po izgledu i po karakteru.

Sportacus – Magnús Scheving

Naravno, njih dvojica su vrlo dobro znali ko je stariji (makar biološki/hronološki). Znali su ko je drčniji, a ko je u stilu “govori tiho i vodi Lazu sa sobom”. Znali su ko se ne snalazi sa tehnikom, a koga će da “udari struja”. Znali su i ko kome “drži strah” kod zubara, a ko kome kad se vadi krv. Znali ko je vredniji, a ko je u stilu “Munja će to da uradi”.

Znali su ko je “lud za automobilima”, kao i da to nije onaj koji obožava rusku salatu. Ali to je baš onaj koji je “slab na plavuše”, ali ne voli “onu ribu s pravnog”. Samo su oni znali ko od njih dvojice više voli kompjuterske igrice, a da Laza više voli “papirni” sudoku. I ko se brije aparatom, a da Munja ne može ni očima da podnese žilet. Robbie Rotten – Stefán Karl StefánssonKo je ljubitelj basketa, a ko zlatnih retrivera. Znali su i da onaj stariji (hronološki) više voli bilijar, a manje šećer u kocki. Nasuprot tome mlađi (biološki) je lud za dobrim komedijama, ali je zato slab prema havajskim košuljama.

Znali su ko od njih dvojice ima bolji sluh, a u stvari to nije onaj koji je “mladi, talentovani profesor” na muzičkoj akademiji. Znali su i da je jedan od njih dvojice završio srednju muzičku za kontrabas, a da je onaj drugi svirao bas u bendu.

Čak su Troslovnog i Gremlina nekoliko puta uspešno prešli tako što se na probama benda zamenili za bubnjevima…

U čemu je to problem sa svetom?

Ovo boli kao prstom u oko.

Bertrand Arthur William Russell (1872 - 1970)

Citat dana dolazi od mislioca, matematičara, istoričara, kritičara društvenih pojava (sve to kroz vizuru nekog ko se gadi na idealizam), autora nad čijom knjigom “ABC teorije relativiteta” sam proveo celo jedno leto kad sam imao nepunih jedanaest (a da nisam ličio na onog malog iz crtaća o petlu Sofroniju), kritičara sa kičmom koji je imao hrabrosti da kaže i ono što njegovi sunarodnici nisu smeli.

Problem sa svetom je u tome
što su budale i fanatici uvek sigurni u sebe,
dok su mudri ljudi tako puni sumnje.
Bertrand Russell

Možda bismo sad mogli da lamentiramo nad sudbinom sveta, jer suma inteligencije na planeti je konstantana, a broj stanovnika rapidno raste. Možda bi se neko setio da zli nisu glupi, a s obzirom na to da zlo dominira, to znači da ipak pametni vladaju. Problem je, pak, u tome što nam budale kroje atmosferu svakodnevice, što dvojica takvih mogu da nadglasaju stotinu drugih i što od njihovog terora naš životni prostor vremenom postaje sve uži.

Primere ćete naći svakodnevno. Mnogo ih je i izazivaju tugu. Imam puno primera i rekao bih da je bolje da vas ne podsećam na njih; ali onda će ispasti da ne znam o čemu to pričam. Pa dobro. Evo tri primera samouverenih budala: prvi, drugi, treći (treći je blokiran, prim. Grba 28.2.2012.). Predlažem da ih ne proverite, ali referenca je slobodna.

Dovoljno, zar ne? Ma, i previše.