CeSID forever!

Tokom pisanja ovog teksta nijedan član RIK nije povređen… fizički. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima upravo željena, pre svih Marku Blagojeviću

U Belimarkovićevoj 9 11000 Beograd (broj telefona 011/2851 825) Zoran Lučić (zoran.lucic@cesid.rs), Marko Blagojević (marko.blagojevic@cesid.rs), Đorđe Vuković (djordje.vukovic@cesid.rs), Bojan Klačar (bojan.klacar@cesid.rs) i Ivo Čolović (ivo.colovic@cesid.rs) čekaju rezultate izbora. Počinje nervoza, već je 21:30. Marku zvoni telefon: „Da, draga. Jeste, dete treba da spava. Pa nisam ja kriv što vozaju kutije sa Kosova ravnog po Srbiji zemlji da prevrnu i da druga postanu brojanja. Ne, draga, nisam rad kavzi, nemoj tako, nit’ je rada odlazeća vlada, znaš da sam uvek bio pozitivan, no su radi OEBS posmatrači od dosade što ne znaju šta bi pa se nama na vrat okačili. Znam, znam, dete hoće da mu ja čitam strip o Mikiju Mausu. Hajde, pusti je još 15 minuta da gleda Nodija, onu epizodu kad Lukavi i Gobo pecaju korpe sa slatkišima. Ta je dobra. Hajde, ljubim vas, ćao!“ Slična situacija i kod ostalih. Nekako se rešavaju bede. „Ljudi, ja sam mrtav umoran. Nikad nisam bio van kuće posle 22h“, žali se Zoran, preuzimajući na sebe da kaže šta ostali misle. Svi klimaju glavom, dremovno, više nizbrdo nego uzbrdo. Baš tada, iz računara se čuju alarmi. Svi skaču, prilaze serveru. Mašina krcka pristigle podatke iz jedine CeSID-ove tajne, reprezentativnog uzorka, statističkom metodom Partial Parallel Vote Tabulation. „OK, gotovo. Odoh ja na konferenciju, vi palite kući“, kaže Marko petnaest sekundi kasnije.

Nastavite sa čitanjem… “CeSID forever!”

U ruci milosti

Samo nam milost može pomoći, mada nema milosti za one koji žele da i dalje dangube politikom. Danas slušamo čudnu i fenomenalnu numeru “Mercy’s Hand” koju je Eric Burdon snimio da zatvori svoj živi album “Athens Traffice Live“; naime, on ima manir da svoje žive albume poklopi nekim iznenađenjem poput ovog.

Čudna, čudna stvar. Dobro spakovana i maestralno izvedena. Sve sa električnom violinom koja kao da je iz pakla doneta… Vašoj pažnji preporučujem ceo ovaj album. Meni mnogo znači jer me podseća na onaj furiozni koncert u Domu sindikata 2006. godine…

Jedna na dan (37): 7. maj 2012.

Odrasli ljudi pa se igraju kornjačama, bože me sakloni, šta još neću videti…

Desilo se dvaput u razmaku od samo nedelju dana… Dok smo se Jasna i ja verali preko brda do vratnjanskih kapija, njeni roditelji su nas čekali u hladu pokraj polaznog mesta. Kad smo se vratili, videli smo kako se igraju nekom malenom kornjačom koja je prolazila tuda… Slikao sam je na dlanu, pa su je pustili. U nedelju smo otišli na okupljanje povodom slave kod poZZdravljača, kad njegova gospođa reče “Imamo novog žuću!” i donese da pokaže:

Jedna na dan, 7. maj 2012: kornjača

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (37): 7. maj 2012.”

All that Jazz (uvod)

Dijalog je deo muzike i ljudi to osećaju.
Herbi Henkok (Herbie Hancock)

Posle tehničkih peripetija, evo i odocnelog teksta koji je trebalo da bude objavljen 30. aprila 2012. godine, kada se prvi put obeležava međunarodni dan džeza. Tada je ovaj post i napisan, ali nije mogao da bude objavljen. Znate već, Marfi nikada ne spava.

Ipak, zgodno se namestilo, s obzirom na to da se već neko vreme pripremam da ovde započnem “feljton” o džezu, odnosno istoriji džeza. I evo, uprkos visprenoj opasci i tačnoj konstataciji domaćina ovog mesta, Znam da ti je vreme najskuplji resurs, potrudiću se da ovaj ambiciozni komad odsviram kako treba, uz, naravno, podrazumevano sinkopiranje i improvizaciju. Uz priznanje da sam kao dečak pohađao muzičku školu u Somboru i učio da sviram trubu (podstaknut Gilespijevim muziciranjem, a ne razumevajući značaj časova solfeđa, zbog čega i danas žalim) pozivam vas na zanimljivo muzičko putovanje, bez obzira na to da li vam je džez blizak ili ne.

 

Meni se dopala konstatacija, ustvari iskreno u to verujem, da je džez snaga pozitivnih društvenih promena u čitavoj svojoj istoriji. Od svojih ropskih korena džez je moćan glas protiv bilo koje vrste ugnjetavanja, a danas je prisutan u svim kulturama. Sasvim dovoljan razlog da Unesko proglasi 30. april za Međunarodni dan džeza.

Nastaviće se…

Demokratija

Sledeće godine će biti dvadeseta godišnjica kako sam doneo jednu od važnih životnih odluka: da pratim politiku, da imam stav o državi, strankama i svemu ostalom, sa utopističkom idejom – da me više nikada ne iznenade.

Gornje priznanje o meni govori i više nego što bih želeo. Ne kajem se zbog te odluke, i ne odustajem od nje. Pošto sam zainteresovan jedino za demokratiju kao način uređenja države, logično je da me zanimaju demokratski izbori, kao vreme tokom koga se demokratija uživo izvodi.

Demokratija, ali stvarno Demokratija je uređenje države u kome žitelji države svojim glasovima, prelomljenim kroz prizmu statistike koja na velikom uzorku poprima snagu Arhimedove poluge za pomeranje Zemlje, rešavaju kritičan civilizacijski problem: kome dozvoliti da upravlja resursima. Kratko rečeno, demokratija je tranfuzija glasova upravljačima države. Demokratija je, naravno, i više od toga, ali ovo je potpuno ogoljena suština, jer se ostatak priče svodi na mehanizme koji sprečavaju da se jednom dati glasovi odmetnu od davalaca. Suštinski nema razlike između demokratije i demokratskih izbora.

Nastavite sa čitanjem… “Demokratija”

Od svega po ništa, ponovo

Ako smo se i nadali nečemu, što nismo, to je prošlo i očekivanja nisu ispunjena.

Ako smo hteli nešto više, što je nezreo zahtev, probudili smo se u istom u čemu smo zaspali.

Ako smo gledali da sačuvamo svoje mišljenje za sebe, što je protiv očekivanog egzibicionizma,  makar smo pokazali doslednost.

A ako smo išta naučili, što naivni svet od nas očekuje, tada smo pokazali da nam pouke ne znače ništa.

Nema smeška. Otišao u Honduras.

Od svega po ništa: to su dobici za nas ostale.

Jedna na dan (36): 6. maj 2012.

Od svog ludila u spoljnom krugu pakla, ja sam tokom Đurđevdana imao bogat foto dan. U inat svima.

Malo sam mlatarao okolo, malo slikao oblake, malo kaktuse, malo Kaću koja mi je pozirala veštinom kao da je išla na kurs za manekene… A beše i materijala za arhivu za blisko društvo, jer smo stigli i do poZZdravljača, koji je okupio društvo povodom slave, kako on to sam voli da kaže. Nije da nije, iz sve četiri sesije iz prethodnog dana imam fotke vredne objavljivanja u projektu “jedna na dan”, a to uobičajeno znači da sam ja sad na slatkim mukama…

Da ne bih izigravao Buridanovog magarca, trudim se ovog puta da izdvojim prvu fotku koja je “pozirana” i u kojoj sam imao jasan cilj da izolujem prednji plan od pozadine. Elem, prošlo je već dovoljno vremena otkad imam DSRL u rukama i takav zahtev bi morao da mi pređe u rutinu. Upućen sam da u dvorištu imamo tek procvetali kaktus i to je bilo dovoljno.

Jedna na dan, 6. maj 2012: procvetali kaktus

(pogledaj veću fotografiju)

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (36): 6. maj 2012.”