Izvesna budućnost?
Da li moć upotrebe informacija plaćamo odricanjem od slobode? Gde je granica?
Zanimljiv koncept u filmu. Gluma je očajna, ali svejedno vredi pogledati.
(Tnx Bane)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Izvesna budućnost?
Da li moć upotrebe informacija plaćamo odricanjem od slobode? Gde je granica?
Zanimljiv koncept u filmu. Gluma je očajna, ali svejedno vredi pogledati.
(Tnx Bane)
Sezona utakmica sedeće odbojke je u punom jeku. Ali kao za inat, u subotu uveče nisam mogao da prisustvujem utakmici u Kikindi od početka. No, utakmica se razvukla na pet setova, pa sam dobio svoj deo (nećetedameprevarite); i vredelo je, utakmica je bila sjajna. A i Marinku laknulo kad sam se vratio i preuzeo fotoaparat od njega; on je bio dostojna zamena za mog odsustva.
Sala u kojoj je igrana utakmica između OKI “Feniks” i IOK “Borac” iz Banja Luke nije velika, ali je makar čestito osvetljena, pa se lako slika (ako znaš kako). Iz svog dela korpusa fotki sa utakmice, izabrao sam jednu i odlučio da je napravim da izgleda kao da je skenirana iz starih novina:

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (219): 4. novembar 2012.”
Na prste možeš da izbrojiš dešavanja u muzici koja su pomerila nešto više od trivijalnih pojava, poput stanja na top-listama. Danas slušamo naslovnu numeru albuma koji je realno predstavljao veliki potres, ne samo na sceni. elem, pred nama je pesma prvog muzičara tamne kože koji se usudio da vikne “car je go”, da opstane u pitanju šta se to dešava u društvu u kojem parole ne odražavaju realno stanje.
Novembar: ciljna ravnina godine. Bemti, kad pre 47…
I tako, dok se problemi oko nas gomilaju, mi smo gledali predstavu prirodne katastrofe koja je zadesila istočnu obalu Amerike. Čujem neki su mislili da je to nova američka serija, dok su neki čak verovali da je reč o nekom novom i do sada ne viđenom reality show programu. Nisam se time mnogo bavio, tek sam prevrnuo špil fotografija na portalu lista The Telegraph i to je bilo sve.

Nego mi je upalo u oči to da su pre prolaska uragan procenili štetu na jednu do dve milijardi dolara, a nakon prolaska su ocenili da je šteta oko 50 milijardi. Da li su oni to nesposobni da procene štetu ili su im stigli konsultanti sa iskustvom iz tenderskih komisija po Srbiji, ne bih znao da vam kažem.
Danas u pola devet uveče, u centru Sava se održava premijera filma “Valter”. Ako sam dobro razumeo suštinu, reč je o dve paralelne priče. Jedna o Vladimiru Periću Valteru, čoveku o kome svet zna manje nego što je uobičajeno za heroje. Druga priča je o Bati Živojinoviću, čoveku kojeg je cela jedna dalekoistočna nacija pretvorila u mit zbog uloge u filmu “Valter brani Sarajevo”, koji je u toj zemlji najpopularnije kinematografsko štivo već četrdeset godina.
Ne pitajte me kako znam… Bata je u razgovoru tokom snimanja odvalio epsku izjavu:
– Ne poznajem nijednog heroja. Prema tome, ne poznajem ni sam sebe.
Kakva legenda! ![]()
Ovo nije prvi put da mi se zalomi fotografija za koju bih tako rado rekao da sam baš hteo da ispadne tako i da sam do nje došao kontrolisanim radom. Ama, ni blizu: fotka koja je pred vama je rezultat čiste nehotične greške i nešto malo preterivanja sa klizačima u Develop modulu u Lightroomu.

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (218): 3. novembar 2012.”
Uostalom, ni Betoven danas ne diriguje na izvođenjima Pete simfonije, osim možda u Jagodini…
Kada me je Grba pre skoro dva meseca počeo nagovarati da idemo na koncert benda koji
izvodi Pink Floyd, prvo sam bio skeptičan. U redu, svi se mi po klubovima veselimo kada neka lokalna grupa praši stvar omiljenog nam benda – štaviše, više puta sam uzimao mikrofon u bendu kolege mi Igora kada zasviraju prvi taktovi “Another Brick In The Wall Part 1” (ne, to nije “vidontnidnoeđukejšn“), ali to je daleko od prave stvari. A onda sam posetio YT, odgledao neke snimke Brit Floyda sa prethodnih koncerata, nazvao Grbu i rekao mu gornju rečenicu iz uvoda.
Danas razmišljamo o prijateljstvu, devalviranoj kategoriji. Za tako nešto, potrebna nam je muzička zavesa.
Boga mi, James Taylor ima prijatelja o kakvom bi pesme mogle da se spevaju. A ko može biti prijatelj veći onog iz priče koja sledi, prosudićete sami.
Norveška, dvajes’ prvi vek. Moraju da prođu preko planine, pa to ti je.
Jeza. Kao da sam bio za volanom. A nije da nije, jednom sam bio u sličnoj situaciji. I to kad je serpentina bila zaleđena. Ne želim da se sećam detalja, već sam bio potisnuo to iz glave. I sve se vratilo kad sam video ovaj snimak. Dođavola.
Ukratko: Bwa-ha-haha!
Iza mene je dan ludaka, krunisan dvočasovnom posleponoćnom vožnjom kroz maglu. Šta se sve dešavalo tokom dana otkad sam krmelje sa očiju oprao dok nisam stasao za duplu rakiju šumadinku posle rečene vožnje, previše je za ovu priliku. Tek, hajde da pomenem da je Brit Floyd bio na visini zadatka i ko mi ikad pomene da to nije Pink Floyd (ili kakvu sličnu elementarno glupu izjavu), reskiraće volej u debelo meso.
Tim povodom, evo fotografije načinjene sa ciljem da bude fotka dana:

Nastavite sa čitanjem… “Jedna na dan (217): 2. novembar 2012.”