Dobar uzor ne može to biti ukoliko nije plodotvoran, tvorac neÄega. LoÅ¡ uzor ne stvara niÅ¡ta pozitivno ni vredno. Nije istinski umeÅ¡an, niti mudar, pa Äak ni dobar. Onaj ko ima nameru da bude dobar u oÄima drugih, nije to uistinu. Vidite kako je namera da se bude uzoran, u samoj svojoj suÅ¡tini, oliÄenje nemorala. Jalovost lažnog uzora neumitna je posledica njegove namere. (…) Lažni uzor nije svetac, već svetac na kvadrat. (Vesna PeÅ¡ić)
Danas nam valja ići neravnim putem rekapitulacije jedne domaće afere u nastajanju. Novinar Vremena Muharem Bazdulj tekstom Hronika najavljene praznine podseća na godinu dana od smrti Srđe Popovića i Aleksandra Tijanića i tim povodom analizira njihovu zaostavštinu. Rezultat analize je intrigantan:
Bez njih dvojice Srbija [je] mnogo više divlje društvo nego što je bila.
Bazdulj do ovog zakljuÄka dolazi velikom analizom koja zahteva koncentraciju i viÅ¡estruko Äitanje (kako sam kaže u tekstu: u politiÄkom novinarstvu ne bi trebalo da bude larpurlartizama (…) u žanru komentara, za razliku od kolumne, važnije [je] Å¡ta kažeÅ¡ nego kako to kažeÅ¡). Pogledajmo stoga detaljnije Å¡ta Bazdulj govori i otkud takav zakljuÄak.
