
Za današnju fotografiju Aleksandra kaže:
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
…mtimajkublesavu, kako to voziš! A, vidi budalu, jebote!… Kako to misliš “dugo u levoj traci”? Pa, nisam ja… Nego, ako hoćeš da odete negde van Pule kad stignemo, nema problema, samo reci, znam ja da ima tu tih vinarija, ono vino, belo, kako beše… Evo ga opet, pa gde ćeš, čoveče!…. Kako kažeš? Da, malvazija, ej, pa bio sam ja tuda ko zna koliko puta, gde sve nisam bio, i tamo ono mesto što si pominjao, da, to što si rekao da si bio, Medulin… Kako, Motovun? Ne zn… Da, ma naravno da znam… Nego da ti ispričam kako sam donosio vino sa Hvara u Beograd… I crno i belo!
Pazi ovako.

Nastavite sa čitanjem… “Lovačke priče vozača S.: Dico, a ča će nama ostat?”
Should I stay or should I go now?
If I go there will be trouble
And if I stay it will be double
So come on and let me know
Da li vas je nekada zezala ženska? A koga nije… ![]()
I ako ozbiljno shvatimo drugi & treći citirani stih, postaje jasno da je dilema iz naslova, zapravo, večita.
Ne vredi: ćuti i trpi, pa opet džaba. Doguralo do duvara
Dobro bre, Šefe. Gde si našao ovog mladoga, kakosezove… Đorđa? Čitaš li šta on piše ovde? Đe je, majkamustara, dobra stara cenzura? Jesmo li i kako smo li, pupupu, do demokratije dogurali? A znam da znaš da se nismo tako dogovarali onomad… uz pljuge i pivo… i takoto.
Kako šta je problem? Pazi ovo:
Mislim da se samo oni koji ne mogu bez plavih zuba, klime, tempomata, automatike, ABS-a, i svih drugih pomagala koja osobu koja ume da rukuje automobilom prividno pretvara u vozača, ne bi složili da je vožnja starog automobila mnogo zanimljivija od vožnje novog.
Nego, da pustimo muziku pa da bistrimo situaciju.
Nastavite sa čitanjem… “Lepše, al’ zamalo: Otvoreno pismo Šefu”
Some say I got devil
Some say I got angel
But I’m just a girl in trouble
I don’t think I’m in danger
Hrabro, nema šta!
Nastavljamo ovonedeljnu retrospektivu radova Aleksandre Leković.
O današnjoj fotografiji Aleksandra kaže:
Mislim da se samo oni koji ne mogu bez plavih zuba, klime, tempomata, automatike, ABS-a, i svih drugih pomagala koja osobu koja ume da rukuje automobilom prividno pretvara u vozača, ne bi složili da je vožnja starog automobila mnogo zanimljivija od vožnje novog. Kako se to sada kaže, replike i resto custom rad (automobil ostaje originalnog izgleda, ali se ispod kože primenjuju savremena tehnička rešenja kako bi performanse bile primerene današnjem saobraćaju i propisima) su TRENDING.
Pre nekog vremena, jedan od drugara iz JACCKa (moj auto klub iz Dubaija koji nije klub, ali
o tom nekom drugom prilikom) postavio je zanimljiv link u našu FB grupu. LM, ne treba vam vremeplov da biste se vratili u 1965. i kupili novi Mustang prve generacije. Može to i danas! Istina, za oko 30 puta više para… Iskreno, ne vidim šta tu toliko košta, osim ako nisu razni atesti, drnde i zvrnde koje se danas zahtevaju, i što i Ford i firma koja ovo radi treba da lepo zarade. Da se razumemo – nemam APSOLUTNO ništa protiv ove inicijative, i mislim da je dobro što se ovo dešava, kao što se dešavaju i ranije pomenuta vaskrsnuća istorijski bitnih automobila. Ipak, da želim Mustanga, našao bih jednog za restauraciju, pa polako… što bi sigurno manje koštalo, bilo veće zadovoljstvo, ali objektivno i duže trajalo. Kako je danas bitno da se sve desi u pet sekundi, ili se nije ni desilo, ova ponuda ima smisla. Danas i ovde, na ovoj planeti. Instant zadovoljenje potreba.
Ko je redovno čitao moje tekstove na Suštini pasijansa, zna kakve žene volim. Ko nije, može da navrati u arhivu i sam zaključi kako mu se ćefne. Ima još mnogo zanimljivog da se napiše o tom opštem mestu životnog pozorišta, ali danas će neko drugi da preuzme moju ulogu.
Pravi je trenutak da nastavimo tamo gde smo stali.
Naredne dve sedmice predstavićemo svet kroz objektiv porodice Leković. Kao što je red, dama ima prednost.
O svom bavljenju fotografijom Aleksandra Leković kaže: