Utovar nedeljom, 25. oktobar

Hajde da lepo uvedemo cenzuru i inkviziciju, pa da makar znamo na čemu smo.

PrdnuliGore MOŽE biti, tako da bismo ovog puta hteli da uputimo apel svim ljudima dobre volje da prestanu da kukumavče kako nikad nije bilo zategnutije (bilo je) niti siromašnije (bilo je), kako nikad nije vladala ovolika strahovlada (jeste), kako je cenzura najveća dosad (nije), te kako je ovo najmračniji period Srbije (nije). Fora je samo u tome što zapravo jeste zategnuto, siromašno, strašno, cenzurisano i mračno, te je fora i u tome što nikad do sad nije sve to bilo istovremeno postavljano kao mera, pogotovo u kontekstu 21. veka, u kome čak i na retrogradno orijentisanom Balkanu važe neka druga pravila u odnosu na 15. vek, kada je zategnuto, siromašno, strašno, cenzurisano i mračno predstavljalo opšti obrazac življenja za svakog osim za sultana i njegovu svitu.

Preko svega, ova vlast otvoreno saopštava da smo mi svi budale. Dobro de, ne baš tim rečima, ali ako ste budala, vama je svakako svejedno, niste ni doprli do ovog bloga, pa nije ni jasno zašto se mi sad vama ovde obraćamo. Vi svi ostali, znate i sami: kada vam neki od onih mamlaza iz aktuelne političke eutarhije uputi radosnu vest kako će već za godinu-dve biti bolje, pa stoga zbilja nema potrebe da mladi emigriraju, mi vam preporučujemo da dobro kontrolišete svoje impulsivne reakcije. Ako vam onaj lik sa duuugom i uuuglednom političkom karijeeeeerom, tokom koje je strpljivim koracima došao do mesta Osrednje Velikog Štrumpfa, kaže da nema 24 stana u Burgasu, udahnite duboko deset puta i oćutite mu. A ako čujete da je sedam tragičnih smrti kažnjeno zabranom rešavanja ukrštenih reči u trajanju od dve godine, nasmešite se blago i klimnite glavom potvrdno, da drugi pomisle da se slažete da tom merom.

Drugim rečima, savetujemo vam da ne upućujete takve prosipače reči i činioce dela u tri pičke materine, jer terati nekog u tri pičke materine je nepristojno i rezervisano za baš-baš loše ljude, pa vam psovka, recimo, “da se nosiš u tri pičke materine” može biti ocenjenja kao neodgovarajuća, prenaglašena, pa čak i preterana (na stranu izostanak persiranja “nosite”, što je zaista neučtivo). Uostalom, kako hoćete, to je stvar vaše savesti: ako insistirate da izgovarača ili izvršitelja neke belosvetske demagogije oterate u tri pičke materine, učinite to, ali mi vam to ne savetujemo i ne stojimo uz vas u tom nastojanju. Međutim, ako ste spremni da malo ublažite svoju psovku, recimo da izjavite “nosite se svi redom, kolektivno ili pojedinačno, u pičku materinu (tj. samo jednu, prim. SP)”, postoji izvesna verovatnoća da ćemo vam se pridružiti u toj vrsti blagoslova.

Smiri se.

I pustite sad Podgoricu: to je tamo. A mi smo ovde i gledamo svoju muku: sami sebe moramo da trpimo, jer naša vlast je legitimna. Pa i ona vlast tamo je legitimna, kažete vi; pa šta, kažemo mi – i to bi bilo to.

Uzdržite se, pobogu!

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 25. oktobar”

Uskovitlani vazduh

Sedamdesete su bile veoma uspešne za grupu Jethro Tull. Postavili su tako visoke standarde originalnošću, fantastičnim pesmama i scenskim nastupima kakvim se retko koja druga grupa mogla pohvaliti. Razmislite malo – njih nikada, za razliku od drugih velikih grupa , niko nije ni pokušavao da kopira. Mada su novinari često oštrili zube na albumima Tulla, a i Ian Anderson im nije ostajao dužan, imali su jaku kartu u rukavu u svim prepirkama – publika ih je fanatično volela, kao što ih voli i danas.

Sve dok se, 1980. godine, nije desio “big bang”.

Nastavite sa čitanjem… “Uskovitlani vazduh”

Slobodan let

Današnjom fotografijom završavamo retrospektivu fotografija Aleksandre Leković. Od ponedeljka nas očekuje druga serija iz foto kuhinje iste porodice, svet viđen kroz objektiv Aleksandrinog supruga Lazara.

Aleksandra Leković - Slobodan let

O današnjoj fotografiji Aleksandra kaže:

Ovo je jedna od onih fotografija koju smatram posebnom i koju volim uprkos tome (ili upravo zbog toga) što većina na njoj ne vidi ništa posebno. Snimljena je na Topčideru, tokom festivala prirode ili tako neke manifestacije. Svuda po parku bile su razapete mreže za ljuljanje i na jednoj od njih je uživala ova devojčica, dok je par metara ispred nje sredovečni čovek sedeo na klupi i gledao u prazno. Sama scena izgleda čudno, skoro kao montirana, a jednostavnost prizora, kontrast među njima i simbolika su ono što je čini drugačijom i meni posebno dobrom.

Crnogorski protesti u teoriji i praksi

Stanje u maloj i napaćenoj, ali slobodnoj i hrabroj Crnoj Gori je naelektrisano… ali samo ako kada kažem Crna Gora mislim Podgorica i kada kažem naelektrisano mislim kamenito.

Inače, stanje u Crnoj Gori je prilično redovno. Rusi su konačno otišli kući, hvala na pitanju, uprkos svakogodišnjim ožalošćenim najavama Večernjih Novosti da Rusi neće doći, da su avioni prazni, da je Krim novi Petrovac. Vreme je za odmor do narednog maja, kada će Rusi ponovo doći kao svoj na svoje – ma zamisli.

Pa dobro, ruku na srce, stanje baš i nije redovno. U Podgorici već skoro mesec dana traju ogorčeni protesti protiv režima Mila Đukakovića. Sada ćemo malo da bistrimo to stanje, samo da prvo pustimo kakvu muziku:


Nastavite sa čitanjem… “Crnogorski protesti u teoriji i praksi”

Šta se desi kada Vladimir izjavi ono što nije izjavio, iako je jasno i glasno izjavio da je svoju neizjavljenu izjavu izjavio

Da vidimo šta je to predsednik SANU rekao dok čekamo da se ispostavi kako on to zapravo nije rekao

Od kako je u krvi ugušena pobuna zdravog razuma, ponekada poznata i kao Jugoslavija, sile znane i neznane rade po Srbiji zemlji da otkriju šta je to Srbin. Tokom vremena se manje-više raščistilo koji su to atributi što u čoveku generišu srpsko nacionalno opredeljenje:

verujući pravoslavac, slavoslavljenik, ljubitelj Kosova i Metohije sa akcentom na Kosovu, obožavalac načina na koji ga obožavaju građani Republike Srpske, radi primalac pomoći Evropske unije, neutešni nadalac u rusko bolje Sutra, neiskazani čitalac literarnog opusa Matije Bećkovića, verni pratilac imena i dela Kusturice i sličnih Lauševića, gledalac autorske zabrinutosti nad selom Radoša Bajića, pouzdani svat svakog srećnog venčanja Slobode Mićalović i Ivana Bosiljčića.

Nego, da mi ipak pustimo kakvu slučajno odabranu muziku dok bistrimo problem.

Nastavite sa čitanjem… “Šta se desi kada Vladimir izjavi ono što nije izjavio, iako je jasno i glasno izjavio da je svoju neizjavljenu izjavu izjavio”

Vožnja

Zahvaljujući izuzetnim reklamnim naporima, retko ko na planeti nije čuo za Dubai. Sve je naj, superlativi i hiperlativi su često nedovoljni da opišu ono što vas čeka. Najviše ovo, najveće ono, kupovina (neki kažu da se ime emirata i njegovog glavnog grada latinicom zapravo piše DoBuy, a na nekim mapama je i dalje stara transkripcija Dubayy), trgovina, turizam, more, pesak, kamile, datule (najbolje kad su punjene bademom i prelivene čokoladom), pustinja, lepota… Kao što stari vic kaže, bar mi znamo šta je demo, no, valja ovde i živeti i raditi. A onda vas dočeka saobraćaj, bilo da ste turista ili žitelj. Hiperlativ za to još nije izmišljen, jer saobraćaj je ovde često neopisiv.

Ovako je meni svakog božjeg radnog dana...

Jedini lek je muzika.

Nastavite sa čitanjem… “Vožnja”

Dok se vozi po Parizu, a topli vetar joj mrsi kosu

The morning sun touched lightly on the eyes of Lucy Jordan
In a white suburban bedroom in a white suburban town
And she lay there ‘neath the covers, dreaming of a thousand lovers
‘Til the world turned to orange and the room went spinning round

Retko kad se desilo da se tako suptilno, odmereno i snažno uputi šamar društvu kao što je Shel Silverstin to učinio u pesmi koju danas slušamo. Međutim, preskočićemo verziju koju je 1974. godine matično snimila njegova grupa Dr Hook & the Medicine Show, ali ne zato što je reč o grupi koja ni samu sebe nije shvatala ozbiljno, pa zašto bi smo mi to onda činili, nego zato što postoji verzija koju ceo svet danas smatra konačnom, iako je ona snimljena u zbilja mnogo verzija od strane mnogih muzičara, znanih i neznanih. Ova pesma kao da je pisana za tu ženu; doduše, ona je tada bila izgubljena u besmislu druge vrste.

Reč je, naravno, o verziji koju je 1979. godine snimila Marianne Faithfull.

Po svom običaju tih godina, tokom zimskog i letnjeg raspusta sam dolazio u posetu tetki u Zemun – između ostalog i zato da bih sa beogradskih lokalnih stanica, koje nisu dobacivale do mojih preskromnih kapaciteta za slušanje radija, mogao da snimim nekoliko kaseta nove muzike, koju bih potom kod kuće slušao do besvesti. Ova izvedba pesme je tada bila nova i ja sam uspeo da je snimim. Da li je to bio Studio B ili dvestadvojka, sad bi bilo već previše da me pitate; te stanice tih godina su se prelivale u dobroj muzici. No, i sa ono malo mršavog znanja engleskog kojim sam tada raspolagao, kapirao sam da se u tom tekstu zbiva nešto više nego što sam tada mogao da rastumačim.

Prošlo je, vala, dosta vremena dok toj pesmi, koju bezgranično volim još od onda, nisam otkrio puno značenje. A tek je prošlo dosta dok tom značenju nisam dao i životni smisao.

Nastavite sa čitanjem… “Dok se vozi po Parizu, a topli vetar joj mrsi kosu”