Muzičari vole da se oduže svojim uzorima. Obrade nešto iz njihovog opusa ili u svoj autorski rad ubace neku prepoznatljivu zvrčku kao jasnu asocijaciju na njihov rad.
Da nije toga, ovu pesmu nikada ne bismo slušali. Barem ne u ovoj verziji.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Muzičari vole da se oduže svojim uzorima. Obrade nešto iz njihovog opusa ili u svoj autorski rad ubace neku prepoznatljivu zvrčku kao jasnu asocijaciju na njihov rad.
Da nije toga, ovu pesmu nikada ne bismo slušali. Barem ne u ovoj verziji.

U današnjem prilogu za ovu rubriku, Momir istražuje šta je to akt fotografija:
У забавишту сам брзо научио да не ваља да верујеш свему што чујеш. Не постоји никакав Листон Клеј, то су бре двојица. Сони Листон и Касијус Клеј, некакви боксери које ће за неко вече да гледају сви. Који имају телевизор.
Не знам да ли је то био први сателитски пренос у историји или негде другде, или само први који је и до нас стигао јер је најзад неко добро нанишанио ону тањирачу од антене, свеједно. Отварало се нешто ново, могли смо први пут (ко је имао телевизор) да видимо шта се догађа на другом крају Земље (немојте ми објашњавати како то лопта има крајеве).
Не знам ко су Торнада (који су се код нас, наравно, звали Торнадоси) и није ни битно. Овај снимак, у мојој личној хронологији, је био тренутак кад се тај рани инструментални рок одвојио од музике за (бивши, плагирани, какав било) каубојац и нашао нову њиву ново поље где ће да нађе изговор да се баци у експериментисање.
Sve aktere današnje priče, u nekim drugim ulogama, već smo pominjali na ovim stranicama.
I, samo da znate, o ovome Wikipedia ništa ne zna. ![]()
Ako želiš bit ću ja
Program tvog kompjutera
Naša je, ili čija li već, nauka nacionalistička, što nije čudno jer je u Srbiji sve nacionalističko. Stoga i ulazak u svet srbijanske nauke nije posledica rezultata koliko je posledica podobnosti, pre svega pomenute, nacionalističke. Svakako, kada se povremeno desi da se neko u tom prostoru pojavi zbog svojih intelektualnih kapaciteta (a dešava se, naši su čuvari sistema ipak samo ljudi), naći će se već način da bude izbačen, marginalizovan, oteran u beli svet. Tako je nauka u Srbiji strogo monopolizovana. Mota se u tom malom, zag(r)ađenom prostoru par gospodara svake naučne discipline koji strogo kontrolišu ko ulazi.
Eto recimo šta se desilo u subotu, 20. februara 2016. godine. O tome pišem odmah sada, ali ne pre nego što čujemo jednu sasvim odličnu muziku.
Nastavite sa čitanjem… “Lokalno specifična nauka na primeru Republike Srbije”
Juče sam posetio Vuleta, prijatelja sa kojim mnogo toga delim. Za razliku od mene, on je relativno mlad i svež penzioner. Dok me gleda, u njegovim očima još uvek ima one iskre koja je oduvek bila prisutna – znatiželje i žudnje za novim se ne odriče.
U jednom trenutku počeli da premotavamo onu muziku koja je izgradila naše muzičke ukuse i do danas ostala kao temeljna vrednost.
Ove sedmice predstavljamo vam svet viđen kroz objektiv Momira Čavića.

O svojim počecima bavljenja fotografijom Momir kaže:
„Vrlo je neobično to kako sam počeo da se bavim fotografijom“. Mislim da je ovo jedan od najuobičajenijih početaka fotografskih biografija. Zato ću i ja tako početi pošto će sve ostalo u ovoj priči biti veoma neobično.
Svako od nas je već odavno razvio odbrambene mehanizme kao odstupnicu od loših stvari koje nam se dešavaju u životu. Kao da možeš negde da pobegneš kada kola ti krenu nizbrdo. Većina naših reakcija je uglavnom nesvesna tako da borba sa ovakvim stanjem možde da bude neizvesna. I da dugo traje.
Ako je verovati psiholozima, sve pomenuto može da se prevaziđe. Ali posledice, svakako, ostaju.