Ove nedelje predstavljamo vam foto radove Mikice Andrejića.
O svom bavljenju fotografijom, Mikica kaže:
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ove nedelje predstavljamo vam foto radove Mikice Andrejića.
O svom bavljenju fotografijom, Mikica kaže:
Imam za vas jednu molbu: da biste čuli sledeću pesmu onako kako dolikuje, potrebno je da se potpuno opustite, po mogućnosti da vam niko ne smeta, tako da možete da se prepustite pesmu čije reči, vrlo verovatno, uopšte nećete razumeti. Osim u onoj ravni gde prestaje jezik.
Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.
Nemirni ste, iako nemate nikakav neposredan problem. Žulja vas nešto, mada ste sve poslove završili još pre nego što je ovaj dan počeo. Hvata vas strah u rođenom domu, u po bela dana. Sve je jasno: oboleli ste od akutnog izbornog sindroma. Ne brinite, proći će.
Kao što znate, ima viceva koji nisu nimalo smešni: oni koji postoje kao bizarno konstruisana hiperbola o stanju naroda, gde nam se kao rešenje nudi da bez ikakvog truda ostanemo takvi kakvi jesmo, polupani i zaludni, nesposobni da rešimo bilo koje pitanje. Postojanje vica, bilo kakvog, a naročito lošeg, kao da daje alibi svakom pasivnom ponašanju: “ne mogu oni mene tako malo da plate koliko malo ja mogu da radim”, reče mnogi državni službenik koji zbog tog stava nije dobio otkaz, već unapređenje… I najgore od svega, smejemo se tim lošim vicevima kao da se dešavaju nekome drugom, u nekom putujućem teatru apsurda, pa će taj vodvilj da ode isto tako kako je i došao, ostavljajući nas na miru, zajebavajući od sutra nekog drugog.
Ali to nikako da se desi. Loši vicevi su nalik mladežu na nezgodnom mestu: ružni su i smetaju, ali je opasno uklanjati ih, jer posledice mogu da budu neuporedivo ozbiljnije, a daleko bilo – i opasne.
Jedan od tih viceva koji nisu smešni, ali moraju da postoje jer istinu ne možemo drugačije da izdržimo, beše onaj u kojem Srbin A upita Srbina B, koji se upravo vratio iz Švedske: “A kako je tamo”. “Ma hajde”, odgovara ovaj, “pa oni zaostaju za nama čak trideset godina!” “Kako je to moguće?”, začudi se pitalac. “Pa, kod njih je još uvek dobro!”, odgovara ovaj.
Jesmo li imali neku stariju ovde? Čini mi se da nismo. Nije iz zaostavštine čuvenih kompozitora, već čisti narodnjak.
Doduše, vidno podmlađen.
There once was a note
Pure and easy
Playin’ so free, like a breath rippling by
Ne pamtim one feng šui krilatice kojima nedozrele osobe zagušuju društvene mreže; svoj deo tereta – Andrićeve “Znakove pored puta”, Mešinu “Tvrđavu” i Dučićevo “Blago cara Radovana” – apsolvirao sam u rano doba. Posle toga, prepustio sam da me oblikuje rock’n’roll u svim mogućim oblicima. Uživao sam u samoj muzici, a vremenom je do mene počela da dopire i ideja. Klackalo se to tako neko vreme između muzike i teksta, dok nisam došao u neke zrele godine, kad sam najzad stekao pravo da se opustim i prepustim talasima prostih utisaka. No, jedna od onih krilatica mi se javila nedavno, kad sam onaj period dremuckanja u udobnoj fotelji popunjavao slučajnim izborom muzike na Cevki, po sistemu “gde stignem”.
Nabodem, tako, ovu pesmu.
Čekaj bre malo! Pustim ponovo. I ponovo. Mislim da sam pustio i četvrti put.
I setim se one, ko zna čije, misli da je najmučniji onaj teret koji se lako trpi, a teže bude drugima oko tebe nego tebi – teret predrasude.
Don’t you wanna dance?
Say you wanna dance…(Dance)
Uh-huh
With somebody who loves me
Pre neki mesec pisali smo kako veliki majstori od šalala pesmice naprave nešto što izgleda poprilično ozbiljno. I eto ga opet! Doduše, vidi se da je David Byrne ovaj put primenio poprilično nonšalantniji pristup i od svega napravio dobro zezanje, ali nama to i dalje bolje zuči od originala ![]()
Današnja fotografija preuzeta sa sajta National Geographic, autor je Eduard Paravyan.
Za par meseci biće tačno četrdeset pet godina od izlaska “Aqualunga” (1971), albuma koji nije samo promenio život i karijeru grupi Jethro Tull, već i velikom broju ljubitelja dobre muzike. Statistika pokazuje da se do sada prodao u više od sedam miliona primeraka.
I nastavlja da se prodaje nesmanjenim tempom.
Sedamdesete su za ambiciozne Tullovce, koji su već osetili internacionalni uspeh, počele turbulentno. Personalnim promenama. Po povratku sa američke turneje, basisata Glen Cornick biva otpušten. Zamenjuje ga Jeffrey Hammond – Hammond, školski drugar Iana Andersona. Gostujući klavijaturista John Evan, koji se fenomenalno uklopio u repertoar grupe na albumu Benefit (1970), postaje stalni član. A Anderson u glavi ima viziju neke vrste koncept albuma…