Fotografije godine u National Geographicu

Jedna od bliskih asocijacija na National Geographic je, naravno, i zapanjujuća selekcija fotografija – ne samo u časopisu, nego i na matičnom sajtu. Doduše, postoji jedan prilično ozbiljan problem sa sadržajem u grani sajta koja je posvećena fotografiji: kad uletite tamo, veoma je teško da obuzdate nagon da vidite sve. Sad, neću reći da je to nemoguće, ali savetujem da ipak ne pokušavate. Upozoreni ste.

Fotka je maznuta sa sajta National Geographica bez ičije dozvole. Pozivam se na mir u svetu, ozonsku rupu i šta ću u decembru. Autor ove fotografije je Felipe Carvalho.

Fotke dana… Pa špil. Fotke nedelje… Pa špil. Fotke meseca… Pa opet. I taman kad najzad pomislimo da bi trebalo tražiti milost, shvatimo da je kraj godine pred nama, i eto selekcije fotki godine. Zamislite kako to može da izgleda kad National Geographic bira fotku godine…

Rezultati izbora su objavljeni u ponedeljak, 19. decembra, pogledajte ovde.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografije godine u National Geographicu”

Dobrota je zarazna

Ponekad ne bi bilo loše da izazovete lanac malih dobrih dela. Mala dobra dela su mala samo zato što su dostižna u svakom času, što ih ne čini manje važnim od velikih, a dobra su zato što je to način da svet bude bolji.

Mnogo je bolje od mizantropije i provođenja vremena u kukanju kako svi drugi ne valjaju. Ako niste učinili ovako nešto u poslednja 24 sata, zapitajte se da li bi svet ikako mogao da bude bolji i šta biste mogli da preduzmete tim povodom.

Fotografija dana, 22. decembar 2011

Ponekad mi je baš potrebno da stanem na loptu i da malo konsolidujem kretanje tokom tajmauta… Šolja čaja, za početak.

Istorija konzumiranja čaja u našoj kući traje jako dugo; oko dvadeset pet godina, još dok smo bili par sa maglovitom idejom o budućnosti. Skupljali smo dobre čajeve, nabavljali ih u inostranstvu, otkrivali pravila za spravljanje, dolazili do raznih čuda – od originalnog Darjeleeng crnog čaja do zlog čaja Oolong, polufermentisanog čuda koje košta kao da ga donose s Jupitera.

Kad se Ana rodila, za mirno pijenje čaja više nije bilo vremena. Uto su došle i tužne godine, kada više nismo mogli da nabavljamo pristojne čajeve… Godine su prošle i sad opet pijemo čajeve. No, činimo to bez pravog rituala: voda iz ketla preko vrećice i kašičice meda i to je to. Jasna voli aromatizovane čajeve; ja uveče izbegavam čajeve sa kofeinom i jakim teinom, nego se najčešće nalivam prostom mentom u jakoj dozi. Priprema je moj posao, a to izgleda ovako:

Fotografija dana za 22. decembar 2011.

(Uh, kakve su ovo zelene fleke? Mrtvi pikseli? Zaboravljene kakamice? Ah, pa to su dva zelena klikera!… Angel)

Uglavnom, jabuka sa cimetom za Jasnu, menta za mene; mišn akomplišd. Fotka takođe. Hot smile

Šta je zagonetni predmet na fotki dana

Dakle, prilikom objavljivanja prethodne fotke dana, dao sam vam zadatak da pogodite šta je ovo:

Kozji sira!

Priznajem, tvrd problem za onog ko nema iskustva. Hoću da kažem: ja bih pogodio, ali bih uspeo isključivo zato što imam iskustvo iz prve ruke.

Dakle, šta je to?

Nastavite sa čitanjem… “Šta je zagonetni predmet na fotki dana”

Dan Armije

Aj pa da se setimo jedne sad već beskorisne činjenice: 22. decembra 1941. je osnovana Prva proleterska udarna brigada u rudarskom gradiću Rudo kod Foče. I to je onda bio Dan Armije dok god je Armija postojala.

Nema više te Armije. Tačnije, još je neko vreme formalno postojala u umirućoj državi, ali je to bilo najveće evropsko Potemkinovo selo. Onda je to bila Vojska Jugoslavije, pa vojska Srbije, a pojma blagog nemam da li ta struktura sad ima neko ime.

Zadnje veliko delo JNA beše ono kad su oslobodili Vukovar. I to do temelja.

Ne bih da vas davim svojim pričama iz vojske. Ne zato što bih vas,dakako, udavio takvim pričama, nego zato što su ili toliko ljigave da se ne mogu podneti ili toliko neverovatne da se ne mogu prihvatiti. Uglavnom, ono što Šuvar nije razjebao, vojska je uglavnom sjebala do daske. Bio sam javno zajebavan, u organizaciji profesionalnog vojnika koji je bio moj starešina, zato što čitam knjige. Neka to bude dovoljno.

Sve je otišlo u Honduras. Osim para: one su otišle prvo na Kipar, pa tek onda u Ru Honduras.

Prvi trejler za film “Hobit”

Znate, ja spadam u one matore perverznjake koji tvrde da se Tolkin najpre čita, a onda gleda. U tom svetlu, dozvolite da potvrdim da nema veze to što ćete film(ove) “Hobit” gledati posle “Gospodara prstenova“. I ja sam tim redom čitao knjige, pa nema nikakve veze. Najzad, “Hobit” nije pisan istim tonom kao epopeja. U čemu je razlika, prepustiću vam da sami otkrijete kad budete čitali te knjige.

Peter Jackson je, kažu, do montaže filma “Dve kule” već pohvatao konce, a sve ostalo je bila pusta sila novca kojeg je bilo sve više na raspolaganju za postprodukciju. Pametan čovek, surfovao je na talasu sopstvenog uspeha. Zato možemo samo da zamislimo kako će ispasti to sa filmom “Hobit”. Važno je da Šmaug bude upečatljiv. Ne sekiram se: biće.

Evo i trejlera: stigao je tiho prekjuče. Dok vi ovo budete gledali, možda će već prebaciti milion gledanja…

Spektakularno.

Inače, što se mene tiče, Torin Hrastoštit je bio veća faca i od Aragorna.

Inače (2): uhvatite na čas Gloina. Liči, zar ne? Naravno: to je Gimlijev otac.

Fotografija dana, 21. decembar 2011

And now something completely different: poigraćemo se predmetom koji vidite na fotki dana.

Bili smo u poseti Robertu i njegovim roditeljima. Sad već razgovaramo, a dao mi je i svoju omiljenu slikovnicu, sve sa nalogom da je odmah pred njim prelistam. Čini mi se da sam najzad osvojio Robertovo poverenje; ili nisam u formi ili je mali Robika tvrd igrač, tek trebalo mi je više vremena nego inače da sastavim liniju poverenja sa njim. To je važno, jer bez toga nema dobrih fotki kad klinci napune godinu i po – dve; a to vreme se bliži. No, već je i večerašnja sesija ispala bolje nego inače samo zato što smo najzad postali dobri drugovi. Pobeda!

Ali, to nije predmet fotke dana (najzad, Robert je bio na fotki dana već dvaput; ovde i ovde), nego je to nešto što mi je pokazao veliki Robert. Vaš zadatak je da pogodite šta je to.

Fotografija dana za 21. decembar 2011.

Nema potpitanja, nema pomoći, nema ničega. Nema ni nagrada. Rok za davanje odgovora je 22. decembar u 23:59. U međuvremenu neću ni poricati ni potvrđivati odgovore. Puni odgovor ćete dobiti u posebnom prilogu.

Koristio sam spoljni blic, uspeo sam da nađem ugao u tesnom prostoru da nemam smetnji u kadru, raspored svetla je odličan, a boje su tačne. Drugim rečima, mišn akomplišd.

Proverili smo šta je to Zappa

U danu koji je za nama, barem su Dweezil Zappa i njegova familija obeležili tatin rođendan. A red je da i mi to učinimo.

Frank Vincent Zappa, jedan od najznačajnijih kompozitora dvadesetog veka, usput i gitarista, producent, tekstopisac, scenarista, dramaturg, reditelj, aranžer, organizator, animator, scenski umetnik i neverovatni baja za žurke, rođen je 21. decembra 1940. godine u Baltimoru. Šta je sve radio i čime se sve bavio tokom svog prekratkog života, preširoko je za ovu priču, a to ćete svakako naći na Vikipediji ili negde drugde (matični sajt, anyone?), pa ne moram ja da se bavim time. Hajde da slušamo muziku.

E, tako; ova numera je oduvek bila dobra za zagrevanje.

Šta biste vi radili da imate takve muzičare oko sebe? Znate li šte je Zappa radio? Šta je hteo. Bila je to muzika velike moći. Sledeća numera mi je jedna od omiljenih, i to isključivo u divljoj live verziji sa albuma “Zappa in New York“… Pazi sad:

Nastavite sa čitanjem… “Proverili smo šta je to Zappa”

Engrpski jezik

Jeste li kad čuli taj jezik? Niste? Biće da jeste, samo ako imate televizor ili ste ikad u poslednjih deset godina ušli u neku prodavnicu. I ne samo da ste ga čuli, nego vaša deca verovatno tim jezikom već govore. Ili će govoriti. Tugo jesenja zimska.

Koliko me ima danas - zapita se Komšija kad smo se najeli gulaša iz kotlića i prešli na vino, a sve pod orahom...Moj Komšija je samozvana jezičara, baš da ne kažem negovatelj jezika. Mnogo pre nego ja, primetio je da jezik govora i pisanja ne pripada onima koji su školovani da se nazovu stručnjacima u toj oblasti, nego svima koji misle (ili bar govore i pišu) na tom jeziku. Dao je sebi u zadatak da ispaljuje mentalne strelice na svakog ko pokušava da ga natera na bilo kakvu paušalnu misao, a kamoli na ikonografiju mediokriteta.

Komšija čak ponekad i tiho popizdi za naš račun, iako mu malo ko daje za pravo, a tek je malo onih koji su spremni da poslušaju, razmisle i shvate. Pošto je premalo ljudi oko mene koji se iole trude oko jezika, a kamoli da ga neguju, a tek na tako šašav način, trudim se da ispratim sve.

Engrpski, ili kako to Komšija naziva, “engrbian” (taman da zazvuči kao da ima veze sa mnom), provaljen je na blogu koji on vodi na engleskom jeziku još od doba dok je boravio Tamo Preko. Sad kad se vratio, još je luđe: nova perspektiva se pretvorila u novu dimenziju: čovek uočava ono što mi uzimamo zdravo za gotovo.

Žao mi je što nemam kapacitet da ignorišem te tekstove. Ama, kad bih makar imao hrabrosti da se usprotivim tezama koje i Komšija ima običaj da udene između redova. Ne zbog utuka čoveku sa kojim je zadovoljstvo stupiti u raspravu, nego zbog klasičnog poricanja da je kolonizacija srpskog jezika stranim rečima načinila najveću štetu otkad srpski jezik postoji. Ovo što se sada dešava u srpskom jeziku nije se dešavalo ni pod Turcima ni pod Marijom Terezijom. Biće kasno kad shvatimo. Poricanje je jedino preostalo kao metod pre nego što se pomirimo. Što se mene tiče, pomiriću se sa tim kad crknem.

Neću da širim priču. Ako znate engleski dovoljno da umete da čitate između redova na tom jeziku, čitajte sami. Ako ne znate engleski, ima Komšija svašta nešta i na srpskom, a što se takođe tiče jezičarenja – pogotovo komparativnog. A kad iščitate leksikon pod naslovom “Vodič kroz običaje severnoameričkih plemena na prelomu vekova“, možda će vam Amerika ogaditi. Kao što bi trebalo.

Za ljubitelje SF-a, ima Komšija i neka iznenađenja. Tamo na matičnom sajtu su prevodi na engleski. Ja, pak, navijam za održanje materijala na srpskom. Moraću da mu predložim da preda nešto Suštini pasijansa na čuvanje i čitanje…

Ako vam ništa od ovog nije jasno, uhvatite mog Komšiju na Suštini pasijansa. Bez brige: prepoznaćete ga među najaktivnijim komentatorima, od one sorte što ima svoje mišljenje koje nije nužno u skladu sa mišljenjem autora teksta.

P.S. Umalo da zaboravim: to “komšijanje”, sve sa kapitalizacijom, virtualna je pojava, objasnio sam još onomad. Koliko mi je daleko? Hrabriji bi smeli i biciklom, eto toliko je daleko, eeee, blizu. Nije nas ni Atlantski okean omeo u druženju, pa neće ni 55 km puta od kuće do kuće. Vidimo se ponekad. Nažalost, ne dovoljno često.

(Via)