S malim kašnjenjem: Happy Birthday, Neil Young!

U danu za nama, dok sam se ja odmarao celog popodneva i večeri, promakla mi vest da je rođendan Neilu Youngu. Pa dobro, u Kaliforniji je devet sati manje nego ovde kod mene, tamo je sad popodne i žurka se tek priprema.

Neil Percival Young je rođen u Torontu 12. novembra 1945. godine. A dalje je sve istorija, poput one informacije da je pod uticajem visoke temperature napisao Down by the River, Cinnamon Girl i Cowgirl in the Sand u intervalu od oko 48 sati. A album Everybody Knows This Is Nowhere (1969) čak ne smatramo ključnim delom Majstora…

Jednom ću vam detaljno pričati o tom čoveku i o razlozima što ga poštujem više nego bilo koga od stare garde ko je još uvek aktivan na sceni. Za večeras, povodom 66. rođendana, izvlačim njegov najluđi nastup u poslednjih desetak godina (a imao ih je nekoliko vrednih trajnog pamćenja), zabeležen na velikoj sceni festivala Glastonbury 2009. godine.

Ako nekim slučajem nemate vremena, premotajte na drugu polovinu poslednje numere u špilu. Mada, bilo bi korisno da pogledate sve, jer Neil Young je čovek čija poruka se tumači između redova. A ako nemate nameru da ovo slušate glasno, idite i radite nešto drugo.

Samo napred.

Bila je ovo klasična literatura. A sad malo prangije koju je cela jedna generacija u Sijetlu imitirala, a samo je nekima uspevalo da liče.

Nastavite sa čitanjem… “S malim kašnjenjem: Happy Birthday, Neil Young!”

Prava jesenja

Dok ja ovde pravim reda po Suštini pasijansa, hajde da turimo malu muzičku zavesu na ovaj jesenji dan.

Ništa posebno. Prosto, Mostly Autumn mi je najdraža grupa koju sam otkrio u poslednjih desetak godina. Ne prestajem da je slušam već tri godine.

Ako niste zimogrožljivi, otvorite prozor, a onda pustite ovu pesmu ponovo i glasno.

I dišite punim plućima.

O čemu čovek da misli dok avion u kome sedi pada

A o čemu biste vi mislili? Iz pozicije posmatrača, sve je to veoma lako.

Budući da je direktor kompanije za marketing, Ric Elias je neko ko po prirodi svog posla ima potrebu da iskazuje moć sugestivnog govora. Ali, u ovom petominutnom izlaganju na konferenciji TED, on nije morao da sprovodi nikakve tehnike socijalnog inženjeringa nad publikom. Čovek je prepričao istinito, do kosti ogoljeno iskustvo sedenja u avionu za koji je znao da će nasilno prekinuti svoj let nedugo po poletanju.

Srećom, bilo je to danas legendarno prinudno sletanje aviona u reku Hadson, u januaru 2009, kada je pilot uradio, kažu, sve što je teoretski moglo da se zamisli kao idealan potez – ljudi u debatama nisu našli rešenje bolje od onog što je čovek učinio kad nije bilo vremena ni za kakve kalkulacije. Ali, to znamo danas. Dok je avion ponirao ka reci Hadson, Mr Elias je imao kad da bude sam sa svojim mislima. I to ga je promenilo za ceo život.

Pogledajte ovo inspirativno predavanje. Titlovano je na srpski, pa nećete imati problema da ga ispratite.

Ne vredi komentarisati. Mi nismo bili u koži tog čoveka. Spekulacije su bezvredne.

(Via)

Porodica Kliše

Da li su se klišei jednog društva iole promenili tokom poslednjih decenija? Verovatno jesu, jer smo postali robovi tehnologije preko svake mere. Ali neke paralele opstaju već pedesetak godina. Prava reč je pogođena: zapravo, robujemo klišeima.

Kakva samokritika šabloniziranog društva! Uračunajte vreme kad je ovo pravljeno: bilo je to vreme kad je propaganda odgovarala socijalnom blagostanju. Ni briga nije bilo previše: banke se još nisu toliko uzjebale kao s početka 21. veka,  srednja klasa je cvetala u obilju, a rat u Vijetnamu je tek bio u zametku… Tako da je samokritika bila nepoželjna: šta ima da ukazuješ na prazninu potrošačkog društva kad je svima lepo!

Zato je valjda ovaj klip i ostalo u bunkeru nekoliko decenija, dok se ne slegne toliko da svi priznaju činjenice. Mene, pak, fascinira to što je i u socijalističkim zemljama vladao sličan klišeizirani koncept porodičnog blagostanja. A te šezdesete i sedamdesete… Uh, pogledajte i sledeći klip, pratite slike na ulici, biće vam jasno na šta ciljam.

Kapirate?

Fotografija dana, 11. novembar 2011

Ponekad te slika sustigne tamo gde si najmanje mogao da očekuješ…

Tokom popodneva sam svratio u banku da odnesem AdSense ček (spasibog, jedva se nekako nakupilo za isplatu posle… posle dosta vremena), pa usput stanem i pred bankomat iliti uređaj u narodu poznat kao “zid plača”.

Izašle su mi samo novčanice od 500 dinara; ne pravim pitanje, nego je bitno za priču to što su novčanice ispale zadnjom stranom nagore. Da su novčanice bile složene kao i obično, verovatno nikad ne bih uočio ovo što se zateklo na jednoj od njih, gornjoj u šteku. Pogledajte:

Ajd’ što sam se uzdržao da se ne nasmejem glasno pred poprilično naroda koji je bio zatečen u banci, nego… Kako da vam kažem: ovo apsolutno liči na moj rukopis. I ne samo to: ja sam levoruk i kad nešto precrtavam, onda to činim zdesna ulevo i odozdo nagore. Probajte sami: ako ste desnoruki, najverovatnije precrtavate sleva udesno, takođe odozdo nagore. To znači da je onaj ko je odlučio da devalvira ovu novčanicu za jedan dinar takođe, gle koincidencije, levoruk. Secret telling smile Ajde-de, nego ovo je malo previše – i levoruk i rukopis koji liči… Boga mi, vreme je za zna-se-koju špicu.

Odjavljujem se uz konstataciju da motiv na fotki jeste incindentalan, ali je novčanica bila zanimljiva i kao predmet makro fotografisanja. Mišn akomplišd. Winking smile

Fizika? Ko im je kriv kad nisu sponzoruše!

Priča je jednostavna: svi junaci nikom ponikoše. Ministre Obradoviću, kako te nije sramota!

Danas sam naišao na vest da dve petnaestogodišnje devojke iz Niša, Irena Đorđević i Anđela Šarković, učenice gimnazije “Svetozar Marković” u Nišu, ne znaju da li će moći da se takmiče na Međunarodnoj olimpijadi znanja iz fizike, biologije i hemije, jer nema ko da im plati avionske karte do Durbana u Južnofričkoj Republici. Sudeći po vesti koju sam našao na sajtu Blica (odakle sam maznuo i fotografiju bez dozvole, ali valjda se neće ljutiti), reč je o iznosu od 3.000 evra.

Da su pinkulje, već bi se našao neki sponzor.

Kratki siže dešavanja:

Nastavite sa čitanjem… “Fizika? Ko im je kriv kad nisu sponzoruše!”

11.11.(20)11.

Ne bih da vam kvarim zabavu, ali pomalo mi je pun burag tih numerologa i inih koji se bave kojekakvim disciplinama koje su zasnovane na omašenim tezama.

Elem drago mi je što mislite da je samo jednom i nikad više u životu dostignuta vremenska odrednica 11.11.11. i to u vreme 11:11:11.

Sve je to lepo i krasno, osim…

Pa dobro, majka mu stara, je l' vi znate koja je ovo godina il' ne znate?

…osim što ovo nije 11. godina, nego 2011. I što astronomski časovnik i konvencionalni nemaju veze jedan sa drugim. I što datumi pokazuju redne brojeve, a vreme navršene sate i minute. I što bismo baš mogli da se bavimo i nečim pametnijim. Ergo, aj razlaz! Nerd smile

Ma kakav Čak Noris!

Čak Noris ovo ne ume! Čak Noris je rahitični vrabac za ovo! Čak Noris je baba! Moj novi idol je Singham!

Pazi sad: dobro gledaj i svima reci šta si video! Slobodno diši tokom gledanja, ali nemoj da proizvodiš zvukove! Gasi svetlo, pali projektor, idemo!

Velič…ččč….čanstv…veno!

Ovo zahteva i štogod amandmana…

Nastavite sa čitanjem… “Ma kakav Čak Noris!”

Fotografija dana, 10. novembar 2011

Otkad nisam video ovako lepu gomilu…

Bili smo kod prijatelja na nekoj večerici i druženju. A tamo, u prikrajku, trenutno pored sezonskog aranžmana u uglu dnevne sobe, stajala je korpa puna dunja. Koliko čujem, sledećeg vikenda će se praviti kitnikes. Uh, boktemazo, otkad nisam probao kitnikes, onaj pravi, što nije presladak. Moraću da preporučim svoje degustatorske kapacitete… Nyah-Nyah

Uglavnom, ko bi odoleo takvoj sceni. Poigrao sam se malo i na kraju dobio ovo:

Fotografija dana za 10. novembar 2011.

Pošto je fotka spontano izvedena, a ne planirana unapred, nemam šta veliko da pričam. Tek, nisam čak ni ukrao jednu dunju da mi malo miriši na stolu, a onda da je pojedemo. Zadovoljio sam se krađom scene; mišn akomplišd.

In memoriam: Petar Kralj (1941-2011)

Radmiloviću, stiže ti tvoj dragi naliv-Pera. Razveseljavajte zajedno one na nebu. Mi ćemo malo tugovati, pa idemo dalje…

Upravo sam saznao za vest da je danas preminuo Petar Kralj, dramski glumac.

Petar Kralj (1941-2011)

Mnoge sjajne uloge. Upravo se prisećam furioznog kraja pozorišne predstave “Mefisto” Klausa Mana u Jugoslovenskom Dramskom, scene koja ne može da se prepriča.

Ali, bio je i ostao genije tumačenja poezije. Njegova interpretacija pesme Santa Maria della Salute je, izvesno, najviše što se moglo glasom učiniti nad jednom od najvećih pesama napisanih na srpskom jeziku. Dotače čovek misao Laze Kostića bolje od svih.

A pesme Brane Petrovića… E, to je posebna priča. Ovo je savršeno:

Slava ti, majstore.