Slutim poznati su vam gornji stihovi, kao i reči “Ajde bre, svirite i pojte…“. Jest’ pojala Koštana, ni’e da ni’e; izvornim napevom pozabavio se i Mokranjac, a nakon nekoliko decenija za Mokranjcem, inspirisan izvornim motivima Stjepko Gut je pesmu uvrstio u svoju Srpsku simfonijsku jazz svitu.
Osma Mokranjčeva rukovet počinje sa Džanum, na sred sela, baš kao i osmi stav Gutove svite. Poslušajmo.
Saznavanje kroz igru – nekoliko kultnih fotografija doživelo je svoja nova izdanja. Upoznajte Majka Stimpsona (Mike Stimpson), duhovitog dasu, s kojim osim godine rođenja delim i ljubav prema Lego kockama i Ratovima zvezda.
Hajdemo sad na ubrzani kurs istorije fotografije. Evo kako Majk to vidi…
Malo je onih koji ne bi prepoznali džez standard Karavan, proslavljen stotinama izvođenja Djuka Elingtona (Edward Kennedy “Duke” Ellington) i njegovog orkestra. I nakon Elingtonove ere i uvele popularnosti big bendova Karavan je nastavio da se kreće prilagođavajući se različitim terenima, zaustavljajući se u plodnim ili manje plodnim oazama… Važno je da se i dalje kreće, u sinkopiranom ritmu skrećući i vraćajući se svojoj ruti. Da bismo saznali kuda je sve Karavan prolazio i naslutili kuda bi mogao da stigne, moramo prvo da upoznamo karavan-bašu, vođu puta. Ne, to nije Djuk Elington.
Karavan je komponovao portorikanski trombonista Huan Tizol (Juan Tizol; prema novim transkripcionim pravilima koja se odnose na hispanistiku Z ostaje Z, iako ćemo još neko vreme prezime ovog tromboniste izgovarati kao Tisol), daleke 1936. godine, a u Djukovom orkestru bio je važan šraf od 1929. do 1944. godine. Možda niste znali da ova čuvena numera ima i tekst koji je napisao Irving Mils (Irving Mills), nezavisni izdavač i prijatelj mnogih džez muzičara.
Priči nikad kraja, ali ‘ajde da se okrenemo muzici. Čućemo nekoliko različitih izvođenja, a ako se zainteresujete pronaći ćete još mnoga druga. Ipak, pozivam vas da verujete mom izboru . Na čelu ove povorke je prva verzija koju su 1936. godine snimili Barni Bigard (Barney Bigard) i njegovi Jazzopaters. Krećemo!
Sajber i ini svetovi raspucali su se povodom obeležavanja četiri decenije kultnog albuma “The Dark Side of the Moon”. I uvek može još.
Kad razmislim, ja ovaj moćni muzički paket proslavljam nekoliko puta mesečno, već decenijama unazad… Jedan od retkih albuma koji su mi ostali zakovani u dušu za čitav život. Ovog puta vašoj pažnji preporučujem živo izvođenje u Londonu 1974. godine.
Verovali ili ne, postoji mesto gde imate Šefa ali ste svoj gazda.
Istina, povod za pisanije je dve godine ovog sjajnog mesta, međutim bilo mi je potrebno da uzmaknem par koraka unazad ne bih li i vama i sebi odgovorio na pitanje Otkud ja ovde? I tako se vratim u 2007. godinu, na Grbin blog koji je, ako se ne varam klica Suštine pasijansa.
To što je on glavni urednik National Geographica za Srbiju jeste bio motiv da stupimo u prvi kontakt, ali svakako nije razlog što smo se sprijateljili. Igor gaji interesovanja koja su toliko bliska mojima da je on prvi među malobrojnima provalio suštinu pasijansa. Mnogo toga ima sličnog među nama; a opet, on drugačije nego ja gleda na svet oko sebe.
I eto, sad uživam na ovom mestu gde imam Šefa, a svoj sam gazda, upoznajem sjajne ljude, naučim štošta… i kajem se što ne doprinosim više Suštini pasijansa u nadi da će se i to promeniti.
A trenje iz naslova? Pa, računam ako ste ovde barem želite da čitate između redova. Verujem i da uspevate. Uzdravlje!
Ne tako neuobičajeno, Vejts je svoju karijeru započeo “fajrontom”. I, biću hrabar u pokušaju definicije, uspostavio sopstveni muzički pravac – nešto kao “introspektivni kantri/rok/džez/bluz/whatever/kakovamdrago”
Današnji četrdesetogodišnjaci verovatno znaju za Toma Vejtsa (Tom Waits), što putem muzike, što putem kinematografije. Međutim, znaju to i oni stariji i oni na kojima bi kakav-takav svet trebalo da ostane, što je znanje vredno pomena. A na sreću današnjih četrdesetogodišnjaka, i nas plus-minus (začiniti po želji, ukusu, kalendaru…) koji uživamo u Vejtsovoj umetnosti, pre 40 godina, u martu 1973. godine objavljen je Closing Time, prvi album “belca sa najcrnjim glasom”.
Da se ne raspričavam sad, bolje odmah da se podsetimo:
I još nešto, nakon ove sjajne muzike:
As I drove away slowly, feeling so holy, God knows, I was feeling alive.
Now the sun’s coming up,
I’m riding with Lady Luck, freeway cars and trucks,
Stars beginning to fade, and I lead the parade
Razumeli ste. Kakav fajront, kakvi bakrači – a kako Vejts briljira u filmskim minijaturama pogledajte u filmu “7 psihopata” .
Dijalog je deo muzike i ljudi to osećaju.
Herbi Henkok (Herbie Hancock)
Posle tehničkih peripetija, evo i odocnelog teksta koji je trebalo da bude objavljen 30. aprila 2012. godine, kada se prvi put obeležava međunarodni dan džeza. Tada je ovaj post i napisan, ali nije mogao da bude objavljen. Znate već, Marfi nikada ne spava.
Ipak, zgodno se namestilo, s obzirom na to da se već neko vreme pripremam da ovde započnem “feljton” o džezu, odnosno istoriji džeza. I evo, uprkos visprenoj opasci i tačnoj konstataciji domaćina ovog mesta, Znam da ti je vreme najskuplji resurs, potrudiću se da ovaj ambiciozni komad odsviram kako treba, uz, naravno, podrazumevano sinkopiranje i improvizaciju. Uz priznanje da sam kao dečak pohađao muzičku školu u Somboru i učio da sviram trubu (podstaknut Gilespijevim muziciranjem, a ne razumevajući značaj časova solfeđa, zbog čega i danas žalim) pozivam vas na zanimljivo muzičko putovanje, bez obzira na to da li vam je džez blizak ili ne.
Meni se dopala konstatacija, ustvari iskreno u to verujem, da je džez snaga pozitivnih društvenih promena u čitavoj svojoj istoriji. Od svojih ropskih korena džez je moćan glas protiv bilo koje vrste ugnjetavanja, a danas je prisutan u svim kulturama. Sasvim dovoljan razlog da Unesko proglasi 30. april za Međunarodni dan džeza.
Uprkos svemu ću ustati. Uzeću moju olovku koju ostavih u mom velikom obeshrabrenju, nastaviću sa mojim crtežom.
-Vincent van Gogh (30. mart 1853 – 29. jul 1890)
Na današnji dan, pre 159 godina, rođen je najpopularniji, najskuplji, najžaljeniji, najvoljeniji i još mnogo naj, slikar postimpresionizma. Priznajem da nisam među onima kojima je Van Gogovo slikarstvo najbolje na svetu. Ne mogu da kažem čak ni da ga volim, ali poštujem svakako, i kao istoričar umetnosti nalazim izvesno uzbuđenje u nekim njegovim slikama.
Značaj Van Goga na potonje slikarstvo nije sporan i mora se priznati da je neobičnom igrom života svet ostao uskraćen za plemenitog božjeg čoveka, ali je dobio slikara čiji radovi dostižu astronomske sume. Kao što je red na Suštini pasijansa, obeležićemo datum njegovog rođenja, ovog puta crtežima.
Friday left me fumbling with the blues
And it’s hard to win when you always lose
– Tom Waits
Za potrebe ove priče Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets jedva je dočekao petak. Ne zato što je to poslednji radni dan u nedelji. Svašta. Naime, Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets nikada nije pravio razliku između radnih i neradnih dana. Samo između dana prazničnih i onih koji to nisu. A ovaj petak je nekako prazničan, osećao je Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets i odšetao ka suboti.