Slutim poznati su vam gornji stihovi, kao i reÄi “Ajde bre, svirite i pojte…“. Jest’ pojala KoÅ¡tana, ni’e da ni’e; izvornim napevom pozabavio se i Mokranjac, a nakon nekoliko decenija za Mokranjcem, inspirisan izvornim motivima Stjepko Gut je pesmu uvrstio u svoju Srpsku simfonijsku jazz svitu.
Osma MokranjÄeva rukovet poÄinje sa Džanum, na sred sela, baÅ¡ kao i osmi stav Gutove svite. PosluÅ¡ajmo.
Saznavanje kroz igru – nekoliko kultnih fotografija doživelo je svoja nova izdanja. Upoznajte Majka Stimpsona (Mike Stimpson), duhovitog dasu, s kojim osim godine rođenja delim i ljubav prema Lego kockama i Ratovima zvezda.
Hajdemo sad na ubrzani kurs istorije fotografije. Evo kako Majk to vidi…
Malo je onih koji ne bi prepoznali džez standard Karavan, proslavljen stotinama izvoÄ‘enja Djuka Elingtona (Edward Kennedy “Duke” Ellington) i njegovog orkestra. I nakon Elingtonove ere i uvele popularnosti big bendova Karavan je nastavio da se kreće prilagoÄ‘avajući se razliÄitim terenima, zaustavljajući se u plodnim ili manje plodnim oazama… Važno je da se i dalje kreće, u sinkopiranom ritmu skrećući i vraćajući se svojoj ruti. Da bismo saznali kuda je sve Karavan prolazio i naslutili kuda bi mogao da stigne, moramo prvo da upoznamo karavan-baÅ¡u, voÄ‘u puta. Ne, to nije Djuk Elington.
Karavan je komponovao portorikanski trombonista Huan Tizol (Juan Tizol; prema novim transkripcionim pravilima koja se odnose na hispanistiku Z ostaje Z, iako ćemo joÅ¡ neko vreme prezime ovog tromboniste izgovarati kao Tisol), daleke 1936. godine, a u Djukovom orkestru bio je važan Å¡raf od 1929. do 1944. godine. Možda niste znali da ova Äuvena numera ima i tekst koji je napisao Irving Mils (Irving Mills), nezavisni izdavaÄ i prijatelj mnogih džez muziÄara.
PriÄi nikad kraja, ali ‘ajde da se okrenemo muzici. ÄŒućemo nekoliko razliÄitih izvoÄ‘enja, a ako se zainteresujete pronaći ćete joÅ¡ mnoga druga. Ipak, pozivam vas da verujete mom izboru . Na Äelu ove povorke je prva verzija koju su 1936. godine snimili Barni Bigard (Barney Bigard) i njegovi Jazzopaters. Krećemo!
Sajber i ini svetovi raspucali su se povodom obeležavanja Äetiri decenije kultnog albuma “The Dark Side of the Moon”. I uvek može joÅ¡.
Kad razmislim, ja ovaj moćni muziÄki paket proslavljam nekoliko puta meseÄno, već decenijama unazad… Jedan od retkih albuma koji su mi ostali zakovani u duÅ¡u za Äitav život. Ovog puta vaÅ¡oj pažnji preporuÄujem živo izvoÄ‘enje u Londonu 1974. godine.
Verovali ili ne, postoji mesto gde imate Å efa ali ste svoj gazda.
Istina, povod za pisanije je dve godine ovog sjajnog mesta, međutim bilo mi je potrebno da uzmaknem par koraka unazad ne bih li i vama i sebi odgovorio na pitanje Otkud ja ovde?   I tako se vratim u 2007. godinu, na Grbin blog koji je, ako se ne varam klica Suštine pasijansa.
To Å¡to je on glavni urednik National Geographica za Srbiju jeste bio motiv da stupimo u prvi kontakt, ali svakako nije razlog Å¡to smo se sprijateljili. Igor gaji interesovanja koja su toliko bliska mojima da je on prvi meÄ‘u malobrojnima provalio suÅ¡tinu pasijansa. Mnogo toga ima sliÄnog meÄ‘u nama; a opet, on drugaÄije nego ja gleda na svet oko sebe.
I eto, sad uživam na ovom mestu gde imam Å efa, a svoj sam gazda, upoznajem sjajne ljude, nauÄim Å¡toÅ¡ta… i kajem se Å¡to ne doprinosim viÅ¡e SuÅ¡tini pasijansa u nadi da će se i to promeniti.
A trenje iz naslova? Pa, raÄunam ako ste ovde barem želite da Äitate izmeÄ‘u redova. Verujem i da uspevate. Uzdravlje!
Ne tako neuobiÄajeno, Vejts je svoju karijeru zapoÄeo “fajrontom”. I, biću hrabar u pokuÅ¡aju definicije, uspostavio sopstveni muziÄki pravac – neÅ¡to kao “introspektivni kantri/rok/džez/bluz/whatever/kakovamdrago”
DanaÅ¡nji ÄetrdesetogodiÅ¡njaci verovatno znaju za Toma Vejtsa (Tom Waits), Å¡to putem muzike, Å¡to putem kinematografije. MeÄ‘utim, znaju to i oni stariji i oni na kojima bi kakav-takav svet trebalo da ostane, Å¡to je znanje vredno pomena. A na sreću danaÅ¡njih ÄetrdesetogodiÅ¡njaka, i nas plus-minus (zaÄiniti po želji, ukusu, kalendaru…) koji uživamo u Vejtsovoj umetnosti, pre 40 godina, u martu 1973. godine objavljen je Closing Time, prvi album “belca sa najcrnjim glasom”.
Da se ne raspriÄavam sad, bolje odmah da se podsetimo:
I još nešto, nakon ove sjajne muzike:
As I drove away slowly, feeling so holy, God knows, I was feeling alive.
Now the sun’s coming up,
I’m riding with Lady Luck, freeway cars and trucks,
Stars beginning to fade, and I lead the parade
Razumeli ste. Kakav fajront, kakvi bakraÄi – a kako Vejts briljira u filmskim minijaturama pogledajte u filmu “7 psihopata” .
Dijalog je deo muzike i ljudi to osećaju.
Herbi Henkok (Herbie Hancock)
Posle tehniÄkih peripetija, evo i odocnelog teksta koji je trebalo da bude objavljen 30. aprila 2012. godine, kada se prvi put obeležava meÄ‘unarodni dan džeza. Tada je ovaj post i napisan, ali nije mogao da bude objavljen. Znate već, Marfi nikada ne spava.
Ipak, zgodno se namestilo, s obzirom na to da se već neko vreme pripremam da ovde zapoÄnem “feljton” o džezu, odnosno istoriji džeza. I evo, uprkos visprenoj opasci i taÄnoj konstataciji domaćina ovog mesta, Znam da ti je vreme najskuplji resurs, potrudiću se da ovaj ambiciozni komad odsviram kako treba, uz, naravno, podrazumevano sinkopiranje i improvizaciju. Uz priznanje da sam kao deÄak pohaÄ‘ao muziÄku Å¡kolu u Somboru i uÄio da sviram trubu (podstaknut Gilespijevim muziciranjem, a ne razumevajući znaÄaj Äasova solfeÄ‘a, zbog Äega i danas žalim) pozivam vas na zanimljivo muziÄko putovanje, bez obzira na to da li vam je džez blizak ili ne.
Meni se dopala konstatacija, ustvari iskreno u to verujem, da je džez snaga pozitivnih druÅ¡tvenih promena u Äitavoj svojoj istoriji. Od svojih ropskih korena džez je moćan glas protiv bilo koje vrste ugnjetavanja, a danas je prisutan u svim kulturama. Sasvim dovoljan razlog da Unesko proglasi 30. april za MeÄ‘unarodni dan džeza.
Uprkos svemu ću ustati. Uzeću moju olovku koju ostavih u mom velikom obeshrabrenju, nastaviću sa mojim crtežom.
-Vincent van Gogh (30. mart 1853 – 29. jul 1890)
Na danaÅ¡nji dan, pre 159 godina, roÄ‘en je najpopularniji, najskuplji, najžaljeniji, najvoljeniji i joÅ¡ mnogo naj, slikar postimpresionizma. Priznajem da nisam meÄ‘u onima kojima je Van Gogovo slikarstvo najbolje na svetu. Ne mogu da kažem Äak ni da ga volim, ali poÅ¡tujem svakako, i kao istoriÄar umetnosti nalazim izvesno uzbuÄ‘enje u nekim njegovim slikama.
ZnaÄaj Van Goga na potonje slikarstvo nije sporan i mora se priznati da je neobiÄnom igrom života svet ostao uskraćen za plemenitog božjeg Äoveka, ali je dobio slikara Äiji radovi dostižu astronomske sume. Kao Å¡to je red na SuÅ¡tini pasijansa, obeležićemo datum njegovog roÄ‘enja, ovog puta crtežima.
Friday left me fumbling with the blues
And it’s hard to win when you always lose
– Tom Waits
Za potrebe ove priÄe Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets jedva je doÄekao petak. Ne zato Å¡to je to poslednji radni dan u nedelji. SvaÅ¡ta. Naime, Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets nikada nije pravio razliku izmeÄ‘u radnih i neradnih dana. Samo izmeÄ‘u dana prazniÄnih i onih koji to nisu. A ovaj petak je nekako prazniÄan, osećao je Jin Van Digor de Hessenklik fon Staubhawets i odÅ¡etao ka suboti.