Boje su jedan od osnovnih pojmova poimanja sveta. Razaznajući boje, u najranijem dobu učimo da utvrđujemo razlike između stvari. I tako boje počinju da nas oblikuju.
Category: Komentari
Dajemo još jedno (nepotrebno) mišljenje o raznim stvarima
Utovar nedeljom, 28. jun
Nema pravde na ovom svetu: nekome gusle Vidovdanom, nekome utovar nedeljom. Pa kako nam bude.
Kao i svake godine u ovo doba medije zatrpaju razne (ne)proverene informacija oko prijemnog ispita za srednje škole. Glupi statistički podaci da je više slobodnih mesta po srednjim školama nego (potencijalnih) budućih srednjoškolaca nikome ništa ne znače. Zar nije cilj svima da upišu informatiku ili nešto u vezi s tim, jer silne reklame nas obaveštavaju da je tu silna lova, da su ogromne plate i da će deca da reše mamine i tatine finansijske probleme. Kad već ne mogu svi da budu budući novaki.

Nadležno ministarstvo je presrećno što ove godine nije bilo nekih skandala, pa je moglo da komentariše težinu lakoću zadataka. Uz naznaku da je matematika bila najteža. Pošto smo imali prilike da vidimo test iz matematike, a uz informaciju da su svi đaci dobili iste testove, ostaje nam da se zapitamo koliko su stvarno bili laki ostali testovi. Jer ako je ono bilo najteže, onda…
Neki koji gledaju malo dalje u budućnost od ovih koji bi da se skrpe do sledećih izbora pitaju se šta je cilj ovako lakog testa. Ako želimo da se zavaramo kako smo pametna nacija, onda nam ovakav test i nije preko potreban. Zavaravamo se odavno i iskusno. Samo je problem to što takvo nasleđe ostavljamo i svojoj deci. Samoprecenjeni olako će shvatiti dalje školovanje, a kad dođe do prvih problema sa ocenama, rešavaće ih na načine koje vide na televizijama. Nastavnik koji prođe samo sa sprejom na šajbi može da se podiči da je dobro i prošao.
Samo dva slobodna mesta, a na ostalim…
Istrsiš se za skupu ulaznicu za multipleks, jedva sakupiš još neku sitninu za kokice i sokić, najzad uvedeš devojčicu u salu, kad tamo – samo dva mesta slobodna. I to usred sale, i to među nekim silnim grmaljima odevenim u kožu, sa čudnim pogledima u očima…
Šta sad?
Nastavite sa čitanjem… “Samo dva slobodna mesta, a na ostalim…”
Utovar nedeljom, 21. jun
Iskoristite trenutak za radovanje, jer posle ih neće biti toliko. Pogotovo ako primećujete stvari koje su očigledne iako to ne biste smeli da radite.
Mnogima je u subotu ujutru srce zaigralo od radosti, jer su vikend započeli informacijom da je fudbalska reprezentacija Srbije sa igračima do 20 godina osvojila tron na svetskom prvenstvu održanom na Novom Zelandu. Kako i ne bi: fudbalski uspesi njihovih starijih kolega mogu da se mere isključivo “zamalo kvalifikacijom među 16 najboljih (samo da sudija nije favorizovao ekipu X)”, pod uslovom da se uopšte kvalifikuju na svetsko prvenstvo nakon gomile potrošenih para u pripremi koja nikuda ne vodi i, dakako, krivice tamo nečije strine što taj i taj nije tad i tad uradio to i to.
Trenutak radosti je prihvatljiv, jer nema dovoljno dobrih vesti bilo koje vrste koje bi pomogle da se održi elan nacije. Veselje na ulicama, u kafanama i na drugim okupljalištima: uobičajena slika koja prati događaje. Masovne radosti su dobra stvar, na trenutak.
Međutim, šta zaista sledi? Osim notorne činjenice da tim dečacima zaista treba čestitati na srčanosti, osim retke prilike da prepoznamo kako je svaki uspeh u svakom kolektivnom sportu nemerljivo veći od uspeha onih porodičnih preduzeća koja ulažu veliki novac i trud kako bi kondicionirali svoju decu da mlate loptu reketom preko mreže, šta zaista preostaje da se desi nakon realno velikog uspeha Orlića na Novom Zelandu?
Nažalost, scenario je bolno predvidljiv.
Tamo pa ovamo za minut
Pojedinac ne evoluira: pogrešno je shvatiti evoluciju na taj način. Stvar se zbiva na nivou izbora optimalne mutacije između više potomaka unutar jedne populacije. Dakle, evoluira vrsta. I onda, ako bismo pogledali unazad, najzad bismo shvatili da linija roditeljstva ide na sam početak života.
Dron (jedan mogući trejler)
…A onda se oteo kontroli i počeo da teroriše porodicu, sa namerom da je uništi.
Razne primisli se javljaju posle ovog “trejlera”.
Utovar nedeljom, 14. jun
Ništa.
Eto, tako: ništa.
Jer ako je sve ovo oko nas više od ništa, jao nama.
U nastupu Proviđenja, On je predložio subvencije za građane koji će godišnji odmor provesti u Srbiji. Interesantne stvari se tu otvaraju. Prvo, kako da se osećaju oni koji su koristili prve ponude aranžmana, pa još u februaru ili martu zaključili ugovore sa turističkim organizacijama za letovanje u srpskim letovalištima Polihrono, Hanioti, Pefkohori i sličnim? Njihova blagovremenost, ispada, lupila im se o glavu. Drugo, šta ćemo sa onima koji godišnji odmor provode kod kuće, eventualno koristeći slobodno vreme da odu na neki izlet, sa finansijskim limitom da zastanu usput u nekom restorančiću, da deca najzad okuse prave ćevape? Hoće li i njima biti priznati fiskalni računi koje prikupe na izletu u toku godišnjeg odmora?
Ovaj nastup vlasti da udovoljava populističkim merama, koristeći se pritom demagoškim informacijama koje bi trebalo da ukaljaju obraz onih koji letuju preko granice (“potroše milijardu i po evra preko granice!”), nedvosmisleni je pokazatelj nervoze. Nemamo više državotvornih ideja, profućkali smo ih sve, udri u populizam.
Šta je sledeće? Žigosanje onih koji zarađuju više od minimalca? Potraga za svima koji idu na letovanje avionom (pod uslovom da vlast, zarad demonstracije sile i petparačkog prihoda, ne spreči čartere koji su ranije ugovoreni) i dodatno oporezivanje? Možda, posle, odobravanje linča onih koji u samoposluzi potroše više od 3000 dinara odjednom?
Sindikalna uravnilovka iz šezdesetih je božji dar za ono što čeka svakog ko se usudi da sebi priušti više od golog preživljavanja.

Količina ispoljene gadosti prema sopstvenim građanima prevazilazi mogućnost da se ovo ponašanje toleriše. Pritom bi bio red da primetimo da je ova vlast legitimno izabrana i da ste u njihovom izboru možda čak i vi učestvovali. A šta je rešenje, ne pitajte nas: mi vam samo dajemo šansu da sami uključite sopstveni mozak i dođete do zaključka.
Vukotinjanje (XIX): KAKO SMO SE FOLOVALI
Jasno je što jedan Starkelja želi da bude Mladić; ali zašto Mladić želi da bude Čiča?
Srpkinja je rekla:
Još od Stevana Sremca
Književnost nam je bez premca.Profesor fizike
Držao je pridike:
Od bauka prirodnih nauka
Otrgao nas je Tesla Nikola;
Sam je popio pehar znanja
(dobro, do pola).
Nastavite sa čitanjem… “Vukotinjanje (XIX): KAKO SMO SE FOLOVALI”
Vukotinjanje (XVIII): DREKA BEZ POVRATKA
Konkord ide brzinom od dva maha. Naši avioni idu na mahove.
Zbog jake zubobolje uputio sam se lekaru. U Domu zdravlja, međutim, zatekoh sablasnu tišinu. Tek kad otvorih peta vrata, videh prvu osobu u belom mantilu. Bio je to primarijus Vrzić. Na mišici je nosio crvenu traku sa natpisom: dežurni. Jedva da me je i pogledao; nastavio je da stilizuje svoj plakat za štrajk. Kako mene tog časa nije zanimao dežurni, već ažurni lekar, nervozno sam prekinuo njegov stvaralački trans: Boli me zub! Začuđeno me je pogledao i kontrolisano rekao: Vi ili ste neinformisani ili neuračunljivi. Ako je u pitanju prvi simptom, ponoviću: ne radimo. Ne daju nam platu. Protest, brate. Ako je u pitanju drugi simptom, prosto izađite – psihijatrija je zaključana. Zub? Pa to je smešno! Vidimo se za tri meseca, eventualno. Gde da nađete štrajkbrehera za tu sitnicu? Da ste bolje razmislili ne bi iz solidarnosti ni zakucali…
Nastavite sa čitanjem… “Vukotinjanje (XVIII): DREKA BEZ POVRATKA”
Utovar nedeljom, 7. jun
Kako stojite sa čačkanjem tabua? Smete li da izgovorite ono što mislite samo zato što se većina ponaša kao da im je on ZAISTA napunio frižidere i otplatio kredite?
A znate li zašto vas ovo pitamo? Zato što ta sve raširenija pojava – da neko pruži kritičko mišljenje (pa makar i pogrešno, nema veze) o tom teniseru, a zatim da se podigne kuka i motika na tog ko je mišljenje naglas izgovorio – uzima sve većeg maha.
S jedne strane, sasvim je u redu da ljudi prekriju svoje svakodnevne frustracije sanjarenjem o boljem životu, pri čemu nije ništa novo da su najglasniji oni koji san o boljem životu projektuju na zemlju Dembeliju u kojoj će današnji ћириличари počistiti gamad za račun budućih naraštaja patriJota, potomaka onih koji nisu znali kako se vadi pasoš i kako se kupuje avionska karta.
S druge strane, ti isti, nesrećni ljudi ne dozvoljavaju da im se dirne u idola jer, bože moj, on je osvojio sve što se može osvojiti (i nikad nikad nikad više neće biti neko kao on), on tečno govori pet jezika (i govoreći te jezike on će da reši sve naše probleme, videćete), on je zakupio ceo Sveti Stefan da se oženi (jer kakav je to Srbin koji ne napravi svadbu vleiku tri gubera), on je napravio tako lepog sina (i cela nacija je pala na kolena na onu sliku sa foto-ćijukalice kad je videla kako Junior pomno prati tatin meč), on je naš najbolji ambasador (jer kad već nemamo školovane ambasadore po svetu, daj bar njega). I zato nema veze što je rezident Monaka i hajde da prestanemo da čačkamo koliko puta su manje te njegove donacije od poreske obaveze koju bi imao da je rezident Srbije. Neee, on je srpski patriJota i to ne sme da se pita.
Ali, nije bitno to. Bitno je nešto drugo: kad god neko zapita o tom teniseru, neko mu u roku od nekoliko sati zapreti smrću. Ali niko ne zapreti ničim, pa ni policija krivičnom prijavom onome ko zajebava predsednika države – baš kao što bi se desilo u svakoj iole uređenoj državi. Eventulano se malo pokrenu botovi, ali i ta moda je prošla.
Znate li zato se to dešava? Otkrićemo vam: zato što mi živimo u hiperprostoru u kojem vladaju isključivo bajke.

