Zaista ne znam šta da kažem. Daću vam sliku jedne veb stranice, jer je izvesno da ona neće dugo opstati…
Ako u ovom času (i ne znam još koliko dugo) otvorite stranicu , videćete infiormaciju da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 2011. godinu – Dobrica Ćosić! Kliknite na malu sliku da biste videli sliku pune veličine.
A onda, pratite dalje linkove, najpre u meniju na levoj strani, a zatim i na ime laureata za 2011, pa dobijete da je nagradu dobio švedski pisac Tomas Tranströmer.
Svašta!
[EDIT 10.10.2011: Osim što smo saznali da je reč o nekim levim aktivistima koji su napravili lažni sajt i čije mišljenje ne zanima ama baš nikoga, danas mi sistem javlja da je link pukao, zapravo da pomenutog lažnog sajta više nema.]
Ako ste pratili pažljivo, onda već znate: veoma uskoro, verovatno pre isteka ovog meseca, biće nas sedam milijardi na planeti. Velik broj, ali još uvek održiv.
Predlažem vam da posetite sajt 7 Billion People | 7 Billion Actions i da se malo zadržite čeprkajući po informacijama koje su tamo date. Ideja vodilja ovog mesta je humanistički princip da svako može da pruži nešto čime će doprineti održivosti. Dva su glavna cilja:
podizanje opšte svesti o mogućnostima i iskušenjima koja predstoje u svetu sa sedam milijardi žitelja;
inspirisanje vlada, institucija, privatnog sektora, akademskih ustanova i pojedinaca da preduzmu aktivnosti koje će izazvati pozitivni društveni uticaj.
Ima toga još na sajtu, baš da ne prepričavam očigledni sadržaj. Skrećem pažnju na brojač koji postoji na naslovnoj strani.
Naučićete da nas svake sekunde ima bar još po troje: to je preko 250.000 novih duša svakog dana…
I da ne propustim da vas podsetim: National Geographic je celu godinu posvetio ovoj temi. Ispratite glavne priče na sajtu časopisa.
Sedam milijardi… Sedam milijardi. Znate li koliko je to sedam milijardi sekundi?
221 godina, 298 dana, 6 sati, 26 minuta i 40 sekundi.
Proglašavam lake note tokom vikenda na Suštini pasijansa i, obaška, odmor od društvenih mreža. Dok se ne vrnem u nedelju uveče, zabavljaće vas muzika iz studija Radio Paradise.
I pokoji aftamacki spremljeni prilog, dakako.
Biće ponešto, nije da neće. Čak će i lenštine uživati, jer ne mora da se čita između redova.
Kada se pojavio onaj spot, ispao sam kriv što sam ga podržao. A sad, izjava Ivana Tasovca tačno dovodi taj slučaj na mesto za koje sam se nadao da će predstavljati razrešenje. Stpljen, spašen.
Počelo je sa spotom “Hvala što ne dolazite” u kojoj je kvintet limenih duvača iz Beogradske filharmonije izašao na raskrsnicu ulice Strahinjića Bana, odsvirao jedan diksi standard, a zatim razvukao transparent “Hvala što ne dolazite”.
Tog spota više nema na jutjubu, ali je preostao jedan divlji snimak prolaznika.
EDIT: a onda se klip vratio.
A onda se sve izvrnulo. Dušebrižni su svašta govorili; mene su napucali govoreći da je to autogol. Najgore od svega, to mi je govorio čak i drugar koji dobro zna da ja podržavam cinizam protiv gluposti. Pa dobro, šta da se radi, pomislio sam, valjda ne možemo svi uvek da mislimo isto. Uvažio sam druge stavove, odmahnuo rukom i nastavio dalje.
A onda je večeras na jutjub okačen sledeći klip, otvoreni odgovor Ivana Tasovca, direktora Beogradske filharmonije. Ne znam koliko će preživeti, ali evo ga sada ovde za vas:
Eto.
Moram da prenesem jedan komentar, jer taj sve govori:
Što se tiče negativnih komentara… Ako u bašti od kad znate za sebe imate samo korov, na njega ste navikli i ne znate da osim korova bilo šta drugo postoji, kad u njoj izraste cvet onda vam to deluje čudno, nakaradno i smeta vam. E, zato vam smeta Tasovac. (u potpisu: TheProkletnik)
Ostaviću bez zaključka, jer, pošteno: gadi mi se da polemišem sa onima koji ne nalaze za shodno da razdvoje lične animozitete od suprotstavljene ideje. Iz nekog razloga, postoje ljudi kojima se Tasovac ne dopada. Mene zabole patka za to; vidim da se čovek bori za opstanak kuće koju vodi i nekako ne uspevam da razumem šta je loše u tome.
Ipak, imam završnu poruku za sve koji ne misle da je svirka u Silikonskoj dolini bila dobra ideja, a pozajmiću je od samog Ivana Tasovca. Evo je ovde.
Već duže vreme, Vladimir Putin koristi svaku moguću priliku da se predstavi svetu kao planetarni, svemogući alfa primerak ljudskog roda. Ovaj egzibicionizam je nešto čemu niko ne može da parira… Prosto i jednostavno: niko. A zašto? Zato što je prilično dobro utemeljen.
Ako ste živeli iza nekog kamena u dnu neke špilje, možda niste primetili kako funkcioniše ekipa za odnose sa javnošću Vladimira Putina (da ne kažem: public relations). Ne prođe pola meseca, a da ne vidimo nekakvu reportažu tipa “Putin vozi Ladu po Sibiru”, “Putin se vozika sa bajkerima oko Kremlja”, “Putin prebrojava bele medvede”, “Putin pije čaj sa aktivistkinjama kluba za izradu narodnih rukotvorina iz Novosibirska”, “Putin šiša travu na aerodromu, a zatim seda u MIG-29 i provoza se do Barencovog mora i nazad”… O sviranju klavira i pevanju pesme Fatsa Domina da i ne govorimo…
Nema tome kraja. Čak je Volođa angažovao Janu Lapikovu, bivšu Mis Moskve, da ga stalno prati i fotografiše… I nije da nije, ima tu rezultata. Pogledajte link koji se nalazi ispod ove slike (i ovde), vodi vas na kolekciju od preko 30 fotki Najvećeg Alfa Mužjaka Današnjice.
Dokle će Srbija ostati jedna od dvadesetak država na svetu koja nema PayPal? I ko je kriv za to?
Ovi što vode državu objašnjavaju svima koji hoće da ih slušaju kako je Srbija rešena da uđe u EU. Šta oni pritom misle, nekad sam mislio da znam. Ali sad znam da ne znam. Njihove beznačajne floskule su prestale da me interesuju prilično davno; ne slušam više prazne priče koje valjaju okolo. Računam, saznaću na vreme bude li nekog konkretnog koraka. Ne računam one poslove organizovane u poslednji čas uoči sledećih izbora i koji su načinjeni sa očiglednom namerom da se kaže “evo, MI smo ovo izgradili” i “evo, MI smo ovo rešili” (čijim parama? podsetite me), a u međuvremenu…
U međuvremenu, verovaću u uspeh svakog pojedinačnog projekta tek kad vidim da postoji rezultat najavljenog delovanja. Ovo je jedini način da prihvatim bilo koju najavu (osim najave po zna koje po redu reprize neke petparačke serije u sto epizoda na javnom servisu – to im odmah verujem da će ispuniti). Ovog časa, jedino što još čekam da se pojavi je legendarni “švedski detektor” za otkrivanje onih koji ne plaćaju TV pretplatu. Adaptirani model će da lovi sve one koji hoće da koriste PayPal. Kako stvari stoje, Narodna banka Srbije je paušalno odlučila da smo svi mi lopuže, osim ako neko ne dokaže drugačije.
Baš gledam okolo, pa ne mogu da se otmem utisku: izgleda da je kritičkom prenošenju vesti odzvonilo: svi kao da samo prepisuju. I to na devet lakata.
Moj glavni izvor informacija je, gle čuda, Internet. Protrčim neke veb portale, poslušam preporuke ljudi u čiji sud verujem, do mene svakako prodru viralne informacije za koje me zabole patka… I kako god okreneš, opet saznam više nego što bih hteo.
To da portali neguju površnost, poznato je odavno. To je namerna praksa: površni čitalac se kloni dugih tekstova, jer za njih su potrebni i vreme i pažnja. A ako posetilac bude trošio previše vremena, neće moći da se bavi drugim glupostima poput fejZbučenja i gledanja televizije; ako bude morao da uloži pažnju, zaboleće ga glava od napora. Oni koji vode info portale vrlo dobro znaju za to, pa plasiraju plitke i površne informacije, unapred znajući da će to izazvati dobar odziv.
Jedino ostaje problem generisanja površnih sadržaja. Pošto propagatori površnosti uglavnom i sami boluju od istog socijanog sindroma, to nema druge nego reciklirati informaciju. A kako: lepo prepišeš informaciju ko zna odakle, odrekneš se kritičkog osvrta jer je bitnije da je brzo i kratko nego sporo i raščlanjeno, u dnu vesti napišeš izvor (poželjno – bez linka) i svi srećni.
Najzanimljivije, pak, nastaje kad neki zamlata, poput mene danas, krene da traži izvore, sve u pokušaju da sazna i nešto više. E, to je već detektivska zavrzlama.
Danas je 118 godina od rođenja naučnika koji nije pobrao slavu nekih svojih savremenika. Kako god, ovaj Nobelovac je danas dobio svoj Google doodle.
Dakle, ne znate ko je bio Albert Sent-Đerđi (Albert Szent Györgyi)? Nisam znao ni ja – ili sam čuo, pa zaboravio, ko bi ti sad znao da kaže. Nekako mi lakše da mislim kako nisam znao nikad – saznanje o zaboravljanju nekog podatka nikada nije prijatno.
Albert Sent-Đerđi je bio medicinar i hemičar, prvi naučnik koja je izolovao i objasnio mehanizam delovanja vitamina C. Za to je kasnije dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Simbolično: a gde je to rođeni Mađar mogao da nađe vitamin C u enormnim količinama, nego u zelenoj paprici!
Naučnik, altruista i patriota, Sent-Đerđi je ipak bio prinuđen da ode iz komunističke Mađarske i naseli se u SAD, gde je uskoro postao naturalizovani državljanin.
Zanimljiv detalj u biografiji ovog naučnika: tokom pedesetih godina prošlog veka, usred istraživanja mehanizma ponašanja karcinoma, umro je Stephen Rath, industrijaalc mađarskog porekla, glavni mecena Sent-Đerđija. Istraživanje se raspalo i nije nastavljeno tokom dugog perioda. Da do tog obrta nije došlo, ko zna koliko bismo danas znali o raku kao bolesti…