Hajde da se prisetimo nekih davnih kultnih filmova. Nećemo to činiti zato što su oni nekad bili bolji od ovih danas, već zato što su ovi danas gori od onih nekad.
Ne, dragi moji: to nije isto.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Hajde da se prisetimo nekih davnih kultnih filmova. Nećemo to činiti zato što su oni nekad bili bolji od ovih danas, već zato što su ovi danas gori od onih nekad.
Ne, dragi moji: to nije isto.
Situacija je vanredna! Moramo da sprovedemo hitnu meru spasavanja dobrog raspoloženja voljenog predsednika bratske nam Demokratske Narodne Republike Koreje!
Nastavite sa čitanjem… “Sreća, radovanje, veselje (i šta ono beše četvrto)”
Ljudi se dele na one što rade i one što misle. Ja bar tako mislim…
Svakakve nam se misli smutile ove nedelje i u takvom stanju teško je dovoljno se koncentrisati za ozbiljan suvisli uvod. Ima tu finih emocija, al’ su začinjene pogledom u gorku budućnost. Teško da nam drugačije predstoji uz novoizabranog gradonačelnika koji je silne gluposti radio/izjavljivao i u tehničkom sazivu gradske vlasti. Ili kada državna firma pokazuje patriotizam (sic!) poklanjanjem fabrike; kome drugom nego crkvi. Po osnovu ovog čina pravna država bi imala štošta reći oko PDV-a, je l’?
Zatim suptilna(?) reklama nastave veronauke u osnovnoj školi uz jak argument da tu deca konačno nauče kako da se krste, a nastavnik(?) nema pravo da ih upisuje ako zakasne ili ne dođu na nastavu.
Pa onda pokazivač vesele budućnosti u Srbiji. Koliko vam treba vremena da utvrdite na kom smo mestu na ovoj listi?
Shodno tome i najava poskupljenja struje početkom jula. Razlog nije to što je struja godinama unazad jevtina, nego zato što dolazi konkurencija. To je ta liberalizacija tržišta, znači…
Svestan sam da se priča oko ne-vakcinacije dece nikad neće završiti, ali izgleda ni ne jenjava.
Mali filmski omaž nedavnom pomračenju Meseca, uz poznatu temu.
Hajde da bacimo pogled na jedan kratki isečak iz skoro-pa-zaboravljenog remek-dela Andreja Tarkovskog (hm: bolje ovde ili ovde; mi Srbi ne volimo genije).
Pitanje svih pitanja: može li guzica broj 38 da stane u pantalone broj 34?
Dakle, da se preslišamo:
U zatvoru za kriminalno loše autore scenarija°, jedna grupa zaverenika pokušava da obrlati neočekivano dobrog autora da ih izvuče preradom scenarija samog filma. Pretnja kiblom je bila dovoljna i siromašak se dao na posao.
Šta se onda desilo?
Gledali smo ranije slične stvari. Ali ovako nešto nismo. Ovaj lik je klinički slučaj.
Komentar je izlišan.
Pazi sad: prati pažljivo svaku reč.
После оне ноћи пива, почео сам да пребирам по фоткама које сам снимио по граду у последње две-три године, и схватио да сам помало опчињен тим кривим сокацима и враћам им се често.
Можда је томе крива и навика да у град идем колима, која, наравно, морам негде да оставим, што онда значи да до главне улице не долазим бициклом, шором средом као некад, него управо кроз те криваке. А има ту и радне навике, у један од њих сам неких година ишао на посао.
Ово је иза угла од оне претходне. Место са најужим тротоаром је наспрам жуто осветљене фасаде у дну.

(велика – овог пута препоручујем да се погледа)
Снимљено је са предумишљајем. Ишао сам бициклом до клуба, и понео статив, везан банџијем за пактрегер (тако се то зове и дан данас). После састанка сам кренуо полако и стао где ми се стајало, монтирао канона на статив и онда се патио са изоштравањем. Јер ово је онај руски објектив, јачине 2,0 (стандардни зум је 3,5), нашрафљен обичним металним адаптером без електронике, дакле изоштрава се само ручно. Нешто се ту не слаже и често ми се деси да у тражилу успем да оком изоштрим оно што у ствари није оштро. Буде то оштро, али не тамо где сам ја хтео.