Da, znam da znate taj prastari vic. Znam i da ste gledali “Folirante”. Ama, znam dobro i da vam nije ni do jednog ni do drugog.
E, baš zato.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Ljudi su čudo. Opiru se objektivnom opisivanju jer ne žele da se saznaju njihove mane. Opiru se i komplimentima jer ne znaju šta će s njima.
Da, znam da znate taj prastari vic. Znam i da ste gledali “Folirante”. Ama, znam dobro i da vam nije ni do jednog ni do drugog.
E, baš zato.
Pakovanje tipa “dva u jedan”: dve sekvence iz filmova u koje je Salvador Dali umešao prste. Prvo je Spellbound (1945), Hitchcockov film koji je kod nas preveden kao Začaran (ako je verovati IMDB-u), gde Gregory Peck prepričava svoj košmarni san. Košmar koji se nastavlja je, naravno, iz Andaluzijskog psa (1929), filma koji je Luis Buñuel spakovao kao pravi kinematografski manifest nadrealizma.
Da se zapamti.
Znao sam da je moderni manir takav da se brodovi porinu postrance, ali nisam znao dokle ide rizik. Izgleda da ga ima oho-ho. Pazi sad:
Što ti je tehnika…
Egzibicionizam postoji u raznim oblicima. Jedan od suptilnih oblika je onaj kad svoje praktično znanje koristiš da na licu mesta blamiraš druge ljude. Na primer, ovako.
Zapravo, ispao sam na kraj srca. Simpatično je.
Некад давно, у социјалистичка времена, морали смо много да пазимо на цркве и вернике. Водио се рат двеју пропаганди. Антикомунистичка је (са извесном основом од раније) тврдила да нема слободе вероисповести у социјалистичким државама, а наш либерални социјализам је контрирао штитећи цркве и вернике од било какве критике, нарочито од руке обичног народа.
Партија је могла да критикује религију, нарочито уопштено и теоретски, и можда да одврати на понеки чланак у верским издањима (којих је било ихај, али сте морали до дилера да их купите, на киосцима су продавали само њихове календаре). Чланак у обичним новинама, који би опалио по неком неделу месне цркве, појединог свештеника, или чак и месна подружница ССОЈа која би хтела да отвори дискаћ сувише близу цркве – за то се већ добијало по прстима, то је “повреда религиозних осећања верника”.
Аха, па да. А онда на форуму вели другар са Хаваја
Тада сам радио у Тексасу и кад је шеф сазнао да сам агностик/атеиста, увртео је да бих ја ладно убио неког јер свакако немам вредности ни морала чим се не бојим бога.
Да, баш тај рад, умови који не умеју да замисле да неко може да буде поштен ако нема кога да се боји. Ваљда мере по себи. Nastavite sa čitanjem… “Одлучица”
Lepo reče ona pesma, koju sam malo modifikovao: Nedelja je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.
Hiljade i hiljade tisuća puta sam si rekao da ne pamtim, nego da zapisujem, papirče i olovče pa udri. I na tisuće puta sam si rekao da ne pamtim, nego ukucavam u mobilni na primer kao neposlate SMS-poruke. I stotine puta sam si rekao da ne pamtim, nego da diktiram u mobilni telefon.
Al’ ne vredi. Stoka ostaje stoka. Nebrojivo mnogo puta (ma, serem; brojivo je, al’ ko će se time zamarati) su mi razne ideje, misli, kratke priče i slično otišle u nepovrat, jer ih nisam zapisao, ukucao, snimio. Tako je i sa ovim Utovarom. ![]()
Možemo rekonstruisati fragmente prošlosti, ali promene na nama ostaju…
Irina Werning, fotograf iz Buenos Ariesa, prihvatila se neobičnog zadatka: rekonstrukcije nečijih fotografija od pre više decenija sa istim akterima i u istom okruženju. U projektu “Back To The Future” ona skoro forenzičkim metodama pristupa analizi kadra (ugao kamere, osvetljenje, scenografija, odeća…) i pokušava da napravi što verniju reprodukciju. Zanimljiv koncept, gde se kroz nepromenljivost okruženja i promene na nama samima uveravamo u prolaznost života.
Poučan crtać o pet zabluda koje imamo o nekim istorijskim činjenicama.
Svega ovoga ne bi bilo da je Pera otišao pravo u policiju umetnici nisu slobodno interpretirali neke događaje, kao i da je postojao jedinstven sistem mera.
Po svim većim svetskim gradovima videćete ulične umetnike koji izigravaju statue. Šta se dešava kada statua počne da izigrava uličnog umetnika?
Obožavaoci serije “Game Of Thrones” ovih dana su poprilično šokirani dešavanjima u prethodnoj epizodi. Da ih malo razveselimo, evo kako bi izgledala uvodna špica serije da je ona pravljena 1995. godine:
Sve je tu – osmesi glavnih likova dok se okreću prema kameri, VHS kvalitet snimka, odgovarajuća muzička tema… kada to vidim opet mi je drago što sam propustio celokupnu TV produkciju pomenute decenije.