Pobesneli traktorista-džedaj

Priča ide ovako nekako.

Sin od Anakinovog čukunčukunčukunčukunčukunčukununuka – ili da budem precizniji, čukunčukunčukunčukunčukunčukununuk Luka Skajvokera – nije imao dece. Da li su neka kosmička zračenja uslovila da postane infertilan ili je neka druga ujdurma bila posredi, ostaće nejasno. Tek, šta će čovek, želeo je sina da bi na njega preneo Znanje, ali nije mogao da ga ima. Sudbina piše čudne priče, pa se desilo da je naišao na neko dete, siroče, kod kojeg je primetio prilično jako prisustvo Sile. Ali, to dete nisu hteli da prihvate ostali džedaji, jer su navodno osetili neki poremećaj koji je duboko usađen u nesrećno dete.

Zbog silnih rasprava, tako je sin čukunčukunčukunčukunčukunčukununuka Anakina Skajvokera – čukunčukunčukunčukunčukunčukununuk Luka Skajvokera, ako ćemo da budemo malo precizniji – zapao u nemilost džedajske zajednice. Praktično ekskomuniciran zbog toga što nije hteo da se povinuje volji većine, počeo je da se bavi zemljoradnjom u drugom selu. Rezigniran, ali zadovoljan što je bar nešto uspeo da dobije, posvetio je ostatak života odgajanju svog usvojenog sina.

Zemljoradnja nije bila za njegovo posvojče; nije se nalazio u toj delatnosti. Međutim, on je to krio od svog oca, što iz ljubavi prema njemu, što da ne bi povredio njegova već povređena osećanja. To je izazvalo probleme u poimanju i kontroli Sile. Tek, negde pod stare dane je kulminiralo: jednog dana, nesrećni sin je u naletu besa, koji nije umeo da kontroliše kako to pravi džedaji umeju, upao u džedajsku zadrugu u susednom selu sa namerom da namiri račune sa onima koji su uvredili njegovog oca i upropastili mu život.

Tu počinje naša jutrošnja priča…

 

(Tnx Borisu na ideji)

Kako probiti tvrdoglavo jaki balon

Istina, leto je davno prošlo i valjaće nam da sačekamo barem pola godine do sledećeg brčkanja u dvorištu ili na kakvom zgodnijem mestu. Ali nikad nije kasno za teoretsku obuku. Dakle, da vidimo kako ćemo probiti odveć jaki balon pun vode…

Možda je kandidat A mogao da pokuša nečim oštrim… Ili, prosto, kad već toliko voli da se razbija o meku površinu, da se popeo malo više na drvo i skočio odande…

Studentski protest 1996.

kada je iz stisnute šake 'ispao' indeks?Sećate li se Studentskog protesta? Onog iz 1996-e? Sećate li se elegantnog načina priznavanja krađe poraza?

I današnji mladi ljudi imaju istu energiju koju su imali ondašnji mladi ljudi koji su nosili ovaj protest. Ali današnjim mladim ljudima nije do protesta.

Ne verujem da ima mesta na (domaćem) Internetu koji drži do sebe, a da neće spomenuti današnji datum i naglasiti da je od tog protesta prošlo deceniju i po. Neki će naklapati da se takav protest nikad neće ponoviti. Neki da je to bio politički protest. Neki će reći ovo, a neki ono. Isto tako će neki biti više u pravu, a neki manje.

Tadašnji studenti su osnovnu i srednju školu proveli pod sankcijama, hiperinflacijom, permanentnom ratnom pretnjom. Treba li dalje nabrajati. Protest je bio izduvni ventil za sav jed koji se nakupljao. A kad ventil popusti, ko će da ispašta nego diktatorska vlast, zar ne?

Sadašnji studenti su osnovnu i srednju školu proveli u demokratskom okruženju. Demokratska vlada vlade, uređeno društvo, kultura, sloboda kretanja,… Treba li dalje nabrajati. Današnji studenti i nemaju zbog čega da protestvuju, zar ne?

Godišnjica Ravelovog “Bolera”

Obratite pažnju da sam ime dela napisao velikim slovom i pod navodnicima, pa još sa prisvojnim pridevom. I time, naravno, učinio sam da vi sad mislite na jedan određeni bolero. Koliko vas je mislilo da je to vlastita imenica?

Na današnji dan pre 83 godine, 22. novembra 1928, svet je prvi put čuo izvođenje “BoleraMauricea Ravela, delo koje se danas smatra najpopularnijim komadom za simfonijske sastave.

Manje je poznato da svetom kruže dve verzije “Bolera”. Recimo, možete čuti onu šestominutnu verziju koju svira orkestar onog ludaka koji je uspeo da uvede kič u muziku koja često nosi epitet ozbiljne (a opet, kao da se iko iz familije Štraus ponašao iole drugačije nego Andre Rieu – bili su prevashodno salonski zabavljači). Međutim, relevantna je verzija koja traje nešto ispod sedamnaest minuta i koja u notnom zapisu ima ideju o neprekidnom kreščendu, od početka do kraja.

[EDIT mart 2012: verzija od 17 minuta više ne postoji na YT; zamenio sam je verzijom koja traje 15:30; sve je stvar senzibiliteta dirigenta; neki vole da ubrzaju malo]

Muzičkom notacijom, ceo orkestar se vodi iz ppp (pianissimo possibile) u fff (fortissiomo possibile). Tri p i tri f su van neke nominalne ravni u muzičkoj notaciji dinamike… ali to nije ništa, jer je Čajkovski koristio šest p i četiri f, Maler po pet, a György Ligeti je išao do osam – pa ko kako razume da treba da se izvede…

Ima da se kaže (i čuje i vidi) još ponešto.

Nastavite sa čitanjem… “Godišnjica Ravelovog “Bolera””

Ognjen

Sve sem fotona stari, samo je znanje uvek seksi.

Tokom šeste nedelje života, Ognjen je zakačio prehladu, koja je prošla, ali je stridor ostao. Bio je to prvi korak ka jednogodišnjem paklu, masovno popločan neznanjem i ignorisanjem, a tek retko nadom, stručnošću i toplom rečju. Iz pakla smo izašli sami, kao oštećeni psihijatrijski slučajevi. Ali smo izašli.

Brzo ću proći sitne korake koji su nas uveli u realnost sistema zdravstvene zaštite Republike Srbije: doktor opšte prakse konstatuje stridor, upućuje nas kod pulmologa na pregled; pulmolog na Univerzitetskoj dečjoj Klinici u Tiršovoj čuje početak upale pluća i prepisuje penicilin; doktor opšte prakse se čudi, ali ipak počinje terapiju; dežurni lekar u domu zdravlja se čudi kako ja (em vešto, em uopšte) presvlačim dete; dobijamo uput za ORL pregled; ne znajući odlazimo na Banjicu odakle nas vraćaju jer je dete suviše malo; popravljamo se i odlazimo na Institut za majku i dete gde lekar konstatuje laringomalaciju, poremećaj oblika poklopca grkljana koji deformiše struju vazduha i čini da svaki udisaj zahteva napor; doktorka nas uverava da Ognjena treba vakcinisati i u roku od 4 nedelje mu daje dve doze petovalentne vakcine (DI TE PER – protiv difterije, tetanusa i velikog kašlja, POLIO – protiv dečje paralize i HIB – protiv hemofilusa influence B).

Nastavite sa čitanjem… “Ognjen”

Važno da se lepo zove

Citat dana dolazi od čoveka koji je imao strašan peh da misli svojom glavom još kao jako mlad. Onda se taj peh pretvorio u greh, a grehu je pripisana kazna koju su pojeli skakavci. A čak i kad je bio u prilici da kaže sve što ima, u vremenu kad se to najzad smelo, našao se način da ga tuku još malo. Pa makar i na ulici.

Borislav Pekić (1930-1992)

 

Inventar činjenica stvarnosti kojima smo dali lepša i bezazlenija imena, beskonačan je… Njihovo nas ređanje nigde neće odvesti, kao što ne odvodi ni stvarnost koju iza sebe krije.
Hitler je genocide nad Jevrejima nazvao eufemizmom “totalno rešenje jevrejskog pitanja”. Posledice nisu bile eufemističke.

Borislav Pekić,
u eseju “Spasonosni eufemizam rđave stvarnosti

 

Ne znam da li ste čuli i posetili blog na kome se objavljuju misli Borislava Pekića. Nije zgoreg da svratite tamo ponekad i pročitate ponešto. Vredno je svake sekunde provedene u čitanju.

Ne želim sexy LinkedIn

Dokon pop i jariće krsti. Pre dva dana, na Business Insideru izašao je post njihovog saradnika Džima Edvardsa pod nazivom “How Linkedin’s Lousy Sex Appeal Could End Up Killing It”.

Linkedin-iconVajni spisatelj, očigledno pritisnut rokovima i nedostatkom inspiracije, protrčao je kroz sijaset društvenih mreža, video da nema ništa novo da se napiše o Facebooku i Tweeteru, te je rešio da se okomi na portal koji, i sam priznaje, veoma retko posećuje.

Argumenti? Nije “sexy”. Wow.

Nastavite sa čitanjem… “Ne želim sexy LinkedIn”

Koliki je svemir…

…Ko će ga znati. Što reče onaj “veći je od mog dvorišta, to je sigurno!”…

A onda, opet pomislim: razmišljanje o veličini svemira je toliko antropocentrično da možemo slobodno i da se okanemo takvih misli.

Slave u Srbalja

Hajde da se unapred odredi ko ima koju slavu, da bismo videli “kod koga ćemo sada da žderemo”. Slava i igara…

Zeleni zub prezire slavu! Ali voli slavski kolač.Tu i tamo radoznali internetski surfer će naći razne tekstove o istoriji slave kao religijskog običaja. Od toga ko je uveo, a ko definisao formu, pa sve do toga ko je od poznatih ličnosti kod koga bio i šta je pojeo. K’o što je red, naći će i tekstove “iz dobro obaveštenih izvora” da su slave karakteristične samo za Srbe. Što, je l’ te, implicira da ko ne slavi slavu – taj nije Srbin.

Kako su mnogi Srbi intimno rehabilitovali Boga, tako su krenuli da se prisećaju običaja koji nikad nisu poštovali. Čast izuzecima. A prisećanje se, kao što znamo, obično svodi na ko je šta rekao, kako je ko šta uradio “onomad prošle godine kad smo bili kod njega”, a na “televiziji su rekli da je drugačije”, a ko bolje zna od televizije.

Televizija će nas svake godine iznova naučiti da je slava Nikoljdan najveća srpska slava. Dalje će nas naučiti da se njena veličina (slave, a ne televizije) ogleda u činjenici da jedna polovina Srba slavi ovu slavu, a druga polovina ide na proslavu. Treća polovina sedi kući i čekajući novu lekciju sa televizije rešava multidimenzionalne skupove u nameri da dokuči koliko polovina čini jedno celo.

Nastavite sa čitanjem… “Slave u Srbalja”