Lumpovanje, dernek, ždranje uz muziku ili kako god vam se dopada… Ako ste iskusili, blago vama. Ako niste doživeli, blago vama. Kako god, računam da bi bilo bolje da prećutim neka iskustva.
U međuvremnu, pustićemo Miru Banjac, za koju rekoše da je o kafani više znala od nekih svojih pajtosa iz Ateljea 212, da nam objasni kako se to radi.
Jedino je muka sa tim preduslovima… Ko će biti pametan da sve postigne…
Da se prisetimo fantastičnog spota. Uzgred, nije bitno da li je dan napolju baš perfektan: bitno je kakvim ćete ga vi sami učiniti. Uostalom, meni je ovaj dan poseban. Kroz nekoliko sati ćete saznati zašto.
Najzad, iskra u očima je oduvek bila važnija od Sunca na nebu.
Ovaj spot (i video rad i muzička izvedba) mi se toliko dopada da mi čak ni prisustvo onog govneta° ne smeta.
Nego, imate li favorita u ovom spotu? Moji favoriti su Dr John i Joan Armatrading: kratko, ali jebitačno.
° Zašto Bona nazivam i smatram običnim govnetom, razumeće svako ko iole razume šta je to rock’n’roll. O tome ćemo pričati drugi put. Uostalom, to da je Bono kapitalno govno – odavno postoji dokaz i u onoj epizodi serije South Park.
Najpre jedan kratak video klip koji koristi mehanizme savremenih reklamnih spotova da bi preneo željenu poruku:
A onda, da malo razmislimo. I da vas pripitam nešto: da li biste vi bili spremni da se odreknete novca, bilo kolikog, da biste sačuvali sopstveni integritet?
Meni su trebale godine da bih se usudio da postupim tako. Nakon prvog “ne”, olakšanje koje sam osetio je bilo toliko da ne mogu da prepričam. Ali to su sitnice spram rutinske situacije koje Julian Assange preživljava. Udaranja i podmetanja koja ovaj čovek trpi zarad otkrivanja činjenica° mnogo prevazilaze moje male kaprice koje sam sebi dozvolio u nameri da se oslobodim gluposti zamaskirane novcem. Štaviše, on ugrožava i svoju slobodu i svoj život da bi Wikileaks opstao u ovom licemernom svetu.
Mora da izdrži zarad svih. Baš zbog onih koji se predaju tako lako. Svakako smo otišli u pizdu materinu, samo je pitanje hoćemo li makar završiti kao ljudi, a ne kao miševi.
________
° Ponavljam: ne lovi Assange istinu, nego otkriva svetu činjenice. Ako vam nije jasna razlika, ne komentarišite.
Violončelo je fascinantan instrument već samim tim što ima fantastična dinamička svojstva – o tonskom opsegu da i ne govorimo.
Avangardna umetnica Zoe Keating koristi svoje violončelo uz malo aktivne tehnologije: koristeći pedalu kojom hvata sekvence taktova, ona neprekidno gradi slojeve dok stari izmiču. Poslušajte ovo pažljivo.
Samo mi nemojte reći da niste gledali barem neku verziju filma… Samo mi nemojte reći da niste znali da je to istinit događaj…
Na današnji dan pre 130 godina, 26. oktobra 1881. godine, odigrao se jedan od epskih okršaja Divljeg zapada: pucnjava kod O.K. korala u selu Tombstone na tadašnjoj teritoriji Arizone. Na jednoj strani loši momci: braća McLaury i braća Clanton. Na drugoj strani tri brata Earp i njihov verni prijatelj Doc Holiday. U sveopštem metežu, dvojica negativaca su pobegla, a trojica poginula. Trojica dobrih momaka su ranjena, a Wyatt Earp se jedini izvukao nepovređen.
Ako vam je do detalja: članak na Vikipediji ima više od 120 referenci, pa istražujte do mile volje. Ukratko: ovaj događaj je važan zato što je to bio početak kraja vladavine revolvera. Arizona je u to vreme bila tek teritorija pred osvajanjem, vladao je zakon jačeg, a ograničeni doseg ruke zakona je značio da begunci od pravde nalaze svoje utočište baš na takvim mestima kao što je to bio Tombston. Kriminalci su bili “snaga” sumnjivih preduzetnika koji su radili šta su hteli… I tome je trebalo stati na put (hm… ovo mi zvuči poznato)°.
Ostade legenda o velikom obračunu. Petparački turizam je učinio svoje i danas možete otići u Tombston i ispratiti rekonstrukciju te pucnjave. Odvija se svakodnevno, koliko čujem. To mestašce danas ima 1.500 stanovnika; te 1881. godine je tamo živelo preko 3.000 duša…
Ima više od dve nedelje otkako se premišljam da li da uopšte napišem ovaj komentar. Ne zato što se nekog plašim, daleko bilo, nego zbog iskrenog gađenja koje osećam i prema povodu tog događaja i prema onome što se kasnije desilo. A najpre prema nesposobnosti da se podnese drugačije mišljenje.
Kada bi pametniji popuštali, svetom bi vladale budale. Tako glasi jedna prilično popularna teza koju je ko zna ko i ko zna kad izrekao. Problem sa tim stavom je u tome što sadrži temeljnu grešku. Teza je pogrešna za toliko da previđa manevrisanje: budale su makar toliko pametne da znaju kako se ne valja hvatati vladanja bilo čime jer bi to bio njihov kraj. Umesto toga, podjebavaju gde god stignu, a svoje kulise održavaju kroz nekakve klerikalne i kvazimasonske organizacije u tobožnjoj brizi za čovečanstvo. I najgore od svega: udaraju na infantilne emocije u cilju pridobijanja saboraca. A one čije mišljenje ne pridobiju, ofiraju u suptilnom ritmu. Na opozitne stavove reaguju gandijevskim podsmevanjem. Kad im neko polupa labrnju zbog takvog ponašanja, a uvek se nađe veća budala koja reaguje tako, potrude se da za to saznaju mediji i onda se pozivaju na prava sazdana u institucijama protiv kojih zagovaraju kad kamera u okolini nema. Kao da se dogovaraju, održavaju ritam od jednog takvog slučaja na dan.
Gadi mi se sve to.
Manje mi se gadi to što takvi postoje. Mnogo više mi se gade oni koji dozvoljavaju da ih manipulatori te provenijencije spuste na nivo animalnih agitatora istih površnih vrednosti (ili bolje reći: nepostojećih) koje se potom brane svim sredstvima, kao da su to temeljna načela.
Vi i dalje ne znate o čemu ja to pričam, pa je red da objasnim.
Ponekad pravilno razmišljanje vodi valjanim statistikama, a one nas vode do neverovatnih zaključaka.
Savremeni čovek svoj opstanak više ne nalazi u skladu sa prirodom°, nego u sukobu sa socijalnim izazovima. Doživljavamo vrhunac vladavine gospodina Dolara; sudeći po onome što je počelo u Wall Streetu, a širi se pandemijski po belom svetu, sledi sunovrat takvih socijalnih odnosa… Osim ako rat za odbranu viška bogatstva ne pokaže zube baš eksplicitno. U tom slučaju smo najebali, pa se džabe i nadamo.
Jedno od poslednjih objavljenih predavanja na sajtu TED konferencije je ono koje je održao Richard Wilkinson prošlog jula u Edinburgu. U svom bogato ilustrovanom izlaganju, on saopštava gotovo neverovatne, ali na realnim (i javno dostupnim) podacima zasnovane korelacije u svetlu socijalnih kretanja. Jedini odnosi koje je moguće modelirati i koji uopšte uspostavljaju neki smisao jesu oni koji se odnose na socijalne razlike, a ne one koje se odnose na bogatstvo nacija. Zaključak koji se ovde iznosi je jasan: blagostanje jedne nacije ne zavisi od bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, nego od odnosa između najbogatijih i najsiromašnijih. Što je ta razlika manja, to je blagostanje nacije veće!
Pažljivo pogledajte i poslušajte ovo predavanje! Nažalost, ono još uvek nije prevedeno, ali nadam se da ćete razumeti sve što je ovde rečeno.
Citat dana dolazi od onog ko je bio prinuđen da upakuje svoje misli u fantastičnu ambalažu iluzije. A onda je on te misli davao drugima uz jutarnju kafu, umesto ratluka.
Cena jednog jajeta je tri dinara. Ako vam se to čini mnogo,
pokušajte da sami čučnete i da prodate to što budete sneli.
Duško Radović
(“Beograde, dobro jutro”)
Onda su se neki šećeraši pobunili, pa su zatražili zaštitu svojih prava. I onda ratluka više nije bilo.