Podsetnik

Zadržite osmeh na licu i tako prikrijte patnju sopstvenog nedostatka želje za borbom protiv ljudske gluposti.Iz razloga koje nisam u situaciji da navedem, prinuđen sam da podsetim vas, redovne posetioce, na osnovnu premisu ovog bloga. Ovo je čisto kopiranje jednog od osnovnih akata Suštine pasijansa. Takoreći plagijat. Nekad se govorilo “original falsifikata”, ali to je neka druga priča.

– * –

Nije da su drugi željni da saznaju više. Većina nije, jer ponekad je tako jebeno teško obraćati pažnju na detalje. Većina su krdo. Ne žele da znaju više ništa. Čak ni ono što su nekad mislili da znaju. Razmišljanje je najteža disciplina poznata ljudskom rodu i zbog toga tako malo ljudi uopšte pokušava da razmišlja. I opet, većina se nada da neće nikad morati ni da pokuša.

Nastavite sa čitanjem… “Podsetnik”

Glava 9: Divlja svinja

Sve troje jure k’o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
– Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda, bogovski krka?!
– Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!

Spontane PR tehnike su dovele do toga da sto puta ponovljena glupost postane pametna izjava.

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)

Glava 8: Medo

Dok jure dalje brzo k’o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
– Sumnjiva žurba – medo ih gleda –
možda ste našli jezero meda?
– Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat’ ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

Uz šalu vreme leti. A i manje misliš na to da si gladan...

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)

Kako se sklapao Chevrolet 1936. godine

Malo je duže, ali je zanimljivo ako imate sklonosti ka tehnici…

Ovaj film je snimljen u pogonu Chevroleta u mestu Flint u Mičigenu, 1936. godine.

Iako prvi put sastavljene još za potrebe proizvodnje Forda T na početku 20. veka, složene proizvodne linije su bile čudo tokom dugih godina. Tako je bilo, izvesno, sve dok proizvodnja ratne opreme na brzim linijama tokom Drugog svetskog rata nije postala uobičajeni koncept, a visoki kapacitet proizvodnje nije postao norma u fabričkim halama.

Ovaj video klip posmatrajte sa tog stanovišta. Iako postoji svojevrsna poetika u ovom fenomenalnom filmskom zapisu, slabo skrivena namera autora filma (zapravo, naručioca) jeste da demonstrira silu svoje proizvodne moći.

 

Najviše me fascinira onaj niz presa. Ovde ima više manjih, mada ne vidimo zaista kolike su one. Prava stvar bi bila videti onu gigantsku presu koja je šezdesetih godina montirana u pogonu Daimler-Benza u, beše li, Štutgartu. Sećam se samo da je reč o nekakvim hiljadama tona proste mase, obaška hidraulična sila. Pritisak te prese ne samo da je izvlačio željeni profil, nego je praktično jednom pritisku stvarao otkivak. Karakteristike otpornosti tako obrađenog lima na rđu su bile uzor u masovnoj automobilskoj industriji pre nego što su elektrolitički nanosi mikrofibera preuzeli bank…

Zašto neću da popustim nasilnicima nad jezikom

Dve su stvari presudile da objavim ovaj tekst. Jedno je moja izmenjena odluka da nakon nanesene lične uvrede zastanem u besmislenoj raspravi; kad bih stao, ispalo bi da ja grešim. Drugo je moja organska potreba da se usprotivim licemerju.

U ime nedavne tvrdnje najpoznatijeg mokrinskog kvazi-intelektualca po kojoj je jednako ispravno napisati (i reći) “mađarski” i “madžarski”, odlučio sam da mu prištedim nešto malo novca za kupovinu novog izdanja Pravopisa i da odande prepišem član 33 koji se nalazi u poglavlju o glasovnim promenama i koji osporava valjanost te tvrdnje.

Ali, da krenem redom.

Ovaj na slici je onaj makaronac iz Austrije, a ne moj sagovornik. No, obojicu krasi vanredna i nadasve principijelna istrajnost u očuvanju izrečene tvrdnje. Jedino što makaronac nije pokušao da sakrije tragovre za sobom.Kasno sinoć, u jednoj grupi na Fejsbuku, jako me je nažuljalo to što je jedan diskutant uz zanimljivu arhivsku fotografiju iz doba pre Prvog svetskog rata, koju je sam postavio, upotrebio imenički pridev “madžarski” umesto “mađarski”. Takav oblik glasovne promene je arhaičan i danas se smatra neispravnim, na šta sam upozorio diskutanta. Usput, takvo iskrivljavanje glasovne promene, ako je namerno, ponekad ima konotacije provokativne uvrede pripadnika mađarske nacionalne manjine, a tako nešto doživljavam i kao ličnu uvredu – ne zbog sebe, nego zbog svojih decenijama vernih prijatelja, među kojima ima i Mađara.

Moja opaska je, po svoj prilici, dirnula u ego autora poruke, koji je izneo tvrdnju da nijedan oblik nije pogrešan.

Nisam bio začuđen tom reakcijom, jer je dotični poznat u širim krugovima u mom gradu kao neko ko ne voli da mu se oponira. Čak, bivao sam lično upozoren na to u par prilika kad sam se kanio da mu repliciram na neke teme. No, oreol intelektualca, koji dotični gospodin sa očiglednim trudom održava oko sebe, predviđa i ponašanje intelektualca, verovao sam naivno. Pravi intelektualci koje poznajem (i od kojih sam naučio toliko da danas ne umem da premerim) po pravilu su ljudi koji će uspravno dočekati i prihvatiti ukazivanje na omašku ili grešku koju su napravili, ponekad čak ne štedeći reči zahvalnosti zbog skretanja pažnje na nju.

Ljudski je grešiti, setiće se svako kome je ljudska priroda objašnjiva rečima.

Nastavite sa čitanjem… “Zašto neću da popustim nasilnicima nad jezikom”

Idealno glupiranje za nedelju popodne: 241543903

Ovo postoji odavno. Poenta je da se održava, jer od opstanka ovog projekta zavisi sudbina civilizacije.

Stvar je prosta. Niko ne zna kako je započeo projekat numeričkog imena 241543903, ali mnogi znaju da je projekat preživeo do dana današnjeg. Po nekim verzijama, sve je počelo 2009. godine na portalu Tumblr kao projekat za zamlate i to je započeo neki umetnik po imenu David Horvitz.

Prosto je: svi su pozvani da pošalju fotografiju sebe sa glavom u zamrzivaču, tako da usput obeleže fotku brojem 241543903. Zašto baš taj broj, to više niko ne zna, ali niko se nešto ni ne trudi da pronikne u značenje tog, inače, beskorisnog broja.

Fokus projekta danas je oličen na Google pretrazi slika. Evo, ovako kao na linku ispod ovog teksta.

Predlog aktivnosti za nedelju popodne: projekat 241543903!

Budete li se fotografisali sa glavom u boksu za led u vašem frižideru, ja perem ruke od vaše inicijative. Ali, ako ste se već potrudili, nađite neki portal na netu koji uredno koristi obeležja (tags) i postavite broj 241543903 kao obeležje.

A zašto biste to učinili, pitate? Nemam pojma! Đ! DŽ! Svejedno! Ispravno je i jedno i drugo!

Jeste, ima nas koji bismo mogli da učinimo to. Ja ne, nema potrebe. Severac duva ka meni, pa mi je već hladno. Štaviše: zaledio sam se. Brrr, ama… G…. mi se u d….. smrzlo.

Potrovaše nas, zlikovci!

Jednočinka inspirisana napisom u tabloidu Teklić °

To nam posipaju ovaj... kont.. komtr.. kemtrejlsa...Jul, nedeljno prepodne; sunčano vreme. Pastoralna slika jedne tarabe između dva dvorišta. Bila bi tišina – ali iz jednog dvorišta dopiru zvuci metle praćeni jedva artikulisanim glasom. Uz malo pažnje, najzad prepoznajemo salvu standardnih psovki iz srpskog nacionalnog folklora.

– Živka, jesi li zgotovila ručak?

– Ma kakav ručak, crna Perso, celo dvorište mi posuto nečim što podseća na kemtrejls!

Nastavite sa čitanjem… “Potrovaše nas, zlikovci!”

Glava 7: Vuk

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
– Idem da doznam – lija sve duva –
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

Vuk, po običaju, misli da je veoma pametan...

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)