(пред)изборна здесна

како им је добра та фора са предизборном (тишином, је л’?) – ем лелемуди могу да одморе од силних мозгања који нови слоган да опале, ем ми поштени можемо да одморимо од будала са те-ве екрана. додуше има их (будала, је л’?) и ван тог прозора у свет, а и опет нађу се и у предизборној да нам још нешто добаце, а све као поштујући је (предизборну, је л’?). само ем нема довољно контролора (ил’ се беше каже контролера), ем нема довољно муда код контроло/ера, ем и овај интернет. као да неки тамо бот (анонимизирано, је л’?) не може да дели по друштвеним мрежама оно што су лелемуди тупили пре него што је дошла предизборна. и кога би сад вредни (и довољномудни, је л’?) контроло/ер могао да ‘вата за гушу. лелемуди су то што јесу и рекли су, и сликали се, и смејали се, и секли врпце, и сунчали се, и лопатарили и то све пре предизборне, а бот је тамо негде иза скривене ај-пи адресе, уредно плаћен сендвичо/ем (и јогурто/ем, је л’?).

е, ту сам и’ чек’о – да л’ је на тај топли оброк уредно плаћен порез енд допринос енд социјално енд пензионо енд шта још оно има. ако није, нису онда ово баш легални избори. и ман’те ме оне приче да је нелегалност настала већ кад су пробили рок за објављивање бирачких места, јер је исти (списак, је л’?) у штампарију дошао са три и по дана закашњења, па ондак још док се ова наканила да одштампа (са све лажираним датумом, је л’?), мени је више до ових јадних људи и грађана, који су у сивој зони – плаћени на црно, скривени од контроло/ера (и пореске, је л’?).

а и не знам да л’ неки од њи’ (ботова, је л’?) ради на оном јућубу, па ми док слушам и гледам ове музичке поподневне прилоге сервира разне изборне (страначке, је л’?) слогане. тјах.

Na pomolu dizajniranje akademika

The ethical principles I care about are largely Kantian, but in a version that most philosophers consider as a significant reinterpretation of Kant.  (Etički principi do kojih držim su uglavnom kantovski, ali u obliku koju većina filozofa smatra značajnim ponovnim tumačenjem Kanta), V. Rakić

Ima tome nekoliko godina kako su Deka Prase i Baka Prase slavili godišnjicu braka. Svakako, Mama Prase i Tata Prase su im kupili dogovarajući poklon „za odrasle“ (ne, nije to što mislite, sram vas bilo) – zgodnu malu stonu lampu. Pepa Prase se pokunjila kada videla poklon, a na mamino pitanje „Pepa, kako ti se sviđa poklon za Baku i Deku Prase?“ odgovorila je: „Pa lep je.“

E dobro, da malo čujemo još jednu priču o tome kako je ljubav ovo i ono, pa da vidimo šta ćemo dalje.

Nastavite sa čitanjem… “Na pomolu dizajniranje akademika”

Utovar nedeljom, 17. april

Od svega po ništa.
Problem je u tome što vi odmah mislite da znate o čemu mislimo.
Još veći problem je u tome što ste u pravu.

Krivudav je...Da li znate šta je to Peterov princip?

To je stav da u svakoj organizaciji u kojoj napredovanje zavisi od rezultata i uspešnosti svako može dostići nivo svoje nesposobnosti. Prosto, napredovanje sledi kao nagrada za raniji rad na nižem nivou odgovornosti, što znači da se na viši nivo zapravo ne dolazi uz dokaz spremnosti za novi položaj. U jednom času, onaj ko napreduje dostiže nivo na kojem više nije kompetentan za to što radi, ali on na tom mestu ipak ostaje, nužno izazivajući negativne efekte po sistem.

U takvom ambijentu, stvar se spasava jedino samoregulacijom: postoje ljudi koji ne žele da napreduju na nivo koji je iznad njihovih realnih mogućnosti. Problem je, pak, u tome što se takve odluke donose na osnovu savesti, a poznato nam je da je nedostatak savesti najčešći od svih socijalnih nedostataka. Jer, nekompetentni na visokim funkcijama su i nesavesni.

Treba li dalje?

Naravno da treba. Ali ne možemo biti isključivi. Politikom se bave i oni koji su iskreni u svom nastojanju da doprinesu napretku zajednice. Na sreću svih nas, oni koji su već dostigli Peterov princip znaju da bi ih takvi ugrozili, pa čestiti ljudi ne dospevaju visoko, nego se njihov entuzijazam kanališe u nekim operativnim poslovima, za nagradu od tri groša ili Pada kiša.trideset srebrnjaka, zavisno od zasluga. Uz pretpostavku da nema korupcije, što je labava teza, ali hajde da danas budemo optimisti, ti “zaglavljani” u srednjem sloju zapravo nose ono malo napredovanja društva dok ostali paradiraju, plaču pred kamerama i kisnu bez kišobrana kad god se za kišom ukaže javna prilika.

Pravo pitanje glasi: šta da radimo sa svima ovima koji su previše mladi i još uvek željni svega dostigli svoj nivo nekompetentnosti, pa ne puštaju svoja mesta? U demokratskim društvima vlada pravilo otvorenosti, pa onaj niže ima pravo da prozove onog gore. Problem je, pak, u tome što se u demokratski manje razvijenim društvima to prigušuje. Ali cenzura više nije dovoljna, jer svet primeti cenzuru. Umesto toga, sve brže i sve šire se srednji sloj kompetentnih menja nekompetentnima, koji ne prozivaju one iznad sebe da im se ne bi uzvratilo. Zato na nižem nivou odlučivanja često preovladava princip negativne selekcije, a to kao posledicu čini da elementi sistema počinju da se raspadaju po šavovima. To, najzad, dovodi do toga da se stvara neverovatni krug laganja u medijima i sve veće razlike između priče političara i faktičkog stanja u društvu.

Zlo i naopakoU tom začaranom krugu otvara se hiljadu pitanja.

Mi smo, nažalost ili na sreću, još uvek kompetentni za poslove koje radimo i ne pada nam na pamet da taj kredit trošimo na politiku. Zato vam ne nudimo nijedan odgovor.

Zašto onda postavljamo tolika pitanja između redova i u njima, pitate?

Zato, dragi naši, što svako od nas mora naći sopstvene odgovore na sva pitanja koja ga žuljaju. Jao si ga onome ko drugi u njegovo ime pita, a još veće jao onome za koga neko drugi odgovore kroji.

Izbori se bliže. Mislite o tome.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 17. april”

Може овуда или мора онуда?

Расправа између лењираша и друштвењака је прастара. Међу Самурајима би се дали саставити њени трагови, писмени, из раних деведесетих, дотле нам сежу архиве. Али, трагова има разних, и на разним местима. Ево једног где му се нисмо надали – на Вукајлији.

Слика гласи овако:

cestitamo

На страну то што потпис звучи скроз њуејџерски, дакле циљано да се читалац осети крив и стане на страну противно пешацима који иду куд иду. Расправа која се повела уз ову слику је (осим оне две трећине на тему “је ли ово плагијат или само добар превод”) садржавала и овакве ствари:

Много је висе од 0.3 секунде, знас колико се успорава на правоугаоној кривини? 🙂
+ хахах одлицно је… Стварно не разумем засто људи не иду како треба него праве те стазице као да це им то скрастити песацење пола сата -.-
Поента је у томе сто људи не зеле да скрецу под правим углом јер су навикли да скрецу крузно :Д
Ста сам сад исприцао :Д
Ал стоји да само индијанци овако скрецу :Д
стаза десно је новија, тј касније поплоцана, путиц је постојао прије стазе.. –

Хм… шта овде не ваља (осим оног што се изгубило у аутоматском преводу са енгрпског писма)?

Nastavite sa čitanjem… “Може овуда или мора онуда?”

Vraćanje starog duga

Home and done it’s just begun
His heart weighs more, more than it ever did before
What has he done? God, help my son
Hey, stay a while, I’ll stay up
No sugar is enough to bring sweetness to his cup
I know sorrow tastes the same on any tongue

Davno je bilo, mislim još posle koncerta Santane u Budimpešti juna 2002. godine, da sam primetio pravilo: ako želim da dobro dokumentujem koncert koji sam pohodio, i fakte i utiske, moram to učiniti što pre. Po mogućstvu kad se samo odmorim od fizičkog napora, nakon povratka kući. Beše tako u nekoliko navrata i otkad postoji Suština pasijansa. Nisam baš uvek bio osobito pažljiv i vredan, pa sam ponešto i propustio, no neke važne trenutke ste možda upamtili, poput moje priče s koncerta grupe Colosseum u Pešti novembra 2014, što beše prilika kojoj sam prestao da se nadam pre mnogo godina, pa se ipak desio; ili sa koncerta Matorog Prdonje u Beču juna 2015, koji je bio na mojoj bucket listi… i još uvek je. Svojevremeno sam napisao i traktat o tome zašto mislim da je pohođenje velikih rock koncerata važno za ozbiljnog poštovaoca te muzike i ikonografije i to bi bio uobičajeni okvir u kojem se danas krećem kad opisujem koncerte.

Ovoga puta će biti malo drugačije.

Naravno: moji drugari već znaju šta je došlo na red, jer su me često prozivali da sam im dužan tu priču još od povratka iz Pule te tople septembarske nedelje 2015. Jer, znate kako je: pohoditi koncert Davida Gilmoura zbilja nije mala stvar.

Nastavite sa čitanjem… “Vraćanje starog duga”

Utovar nedeljom, 10. april

Niste se čestito ni odmorili od nas, a evo već veeeelikog utovara.
Priznajte: kao da nismo ni falili. Doduše, falili ste vi nama.
Ali to je već neka druga priča.

Audio?U potpuno suludom obrtu događaja, ovih par nedelja iza nas je (nama bar) izgledalo kao da se oko nas ne dešava ama baš ništa. Razlozi za to su prozaični: neki od nas su imali sreće da budu preokupirani poslom, i to od one vrste da se iz toga možda čak izrodi neka zarada; nekima je posao izazvao autosugestivnu hipnozu, pa ne mogu da se izvuku iz beskonačnog resetovanja; sistem se ne podiže odavno. A nekima, vala, i nije tako lako, pa ne mogu da misle na vašu zabavu tako što će tumačiti stvarnost utovarajući je u šablon za čitanje između redova.

Naravno, nije tako da ničeg nema (eh, gde bi nam bio kraj kad bi tako bilo): mediji su puni nekakvih vesti u kojima dominira nekakav polusvet o čijim aktivnostima brzo saznajemo, a jednako brzo zaboravljamo. Ako ste osoba sklona gledanju svog posla, a televiziju gledate samo kad imate ideju da tako možete da se zaista zabavite, naučite nešto ili bar saznate nešto što ste sami ranije odlučili da želite da saznate, onda nastaje problem, jer za mnogo od tog polusveta nikad niste čuli, pa ne znate zašto se o njima govori i piše.

Segway?Ako na tom mestu neprepoznavanja imena i značaja nekih ljudi (koji su poznati zato što su poznati, pa se to onda zove staroslovenskim imenom “selebriti”) prestanete da razmišljate o njima, dobro je, jer se niste upecali na zamku koju vam priređuju oni koji mešetare resursima države zarad interesa o kojima ne znate ništa. Stari je štos da medijsku scenu treba zatrpati što većom količinom što banalnijih gluposti: tako na kraju, jednostavno, ostajemo premoreni kada na red dođe da se pozabavimo onima kojima u opisu posla treba da piše (a ne da se, tobože, podrazumeva) i svakodnevna odgovornost prema biračima.

Kada se izmaknete kanonadi tih banalnosti, još uvek niste učinili ništa da dođe do prave promene, ali ste im barem izmakli priliku da se usade u vaše glave. A to je u današnje vreme, braćo draga, veliki uspeh.

Možda nam nećete poverovati, ali upravo uspeh kompletne ekipe samuraja Skoja da se izmakne političarima i politici, pa makar na koji način, doveo je do toga da prošle nedelje ne bude utovara. Zato, ne ljutite se na nas što ste dve nedelje čekali na utovar nedeljom na Suštini pasijansa. Radije nam čestitajte na uspehu kakav se retko postiže.

Srdi se?

A Njega? Njega i njegove možemo da zanemarimo, čak i ako opet dobiju izbore. To je zato što oni zanemaruju nas i krajnje vreme je da im uzvratimo.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 10. april”