U prolazu

Tek kasnije sam primetio. A u stvari baš zbog toga je utisak i jači…

Juče sam u žurbi (i u “špicu”) tabanskim galopom prošao od Beograđanke do Doma omladine. Osvetljeni izlozi. Svetleće reklame. Novogodišnja rasveta ulica. Ljudi. Pešaci. Pored svih njih sam prolazio kao i da nisu tu.

Tako su mi i promakli. Više i ne znam kada su mi se vratili u misao. Rekao bih da su vršnjaci mojih roditelja. Fino ubundani.

I drže se za ruke.

U sedmoj deceniji života…

Piramide od ljudi

U španskom gradu Taragoni, pažljivo neguju određenu vrstu tradicije pomešane sa masovnom histerijom. Za početak, šareno.

Izgleda da tu bude i polomljenih i povređenih. Šta ćete: svako ludilo ima svoju cenu. Računam, manje je opasno od jurnjave sa bikovima po ulicama Pamplone.

Onamo, ‘namo…

 Valexova isplata govori istinu, ali ne baš celu…

Novi Beograd Dan preseljenja na Novi Beograd se bližio, te rešavam da par sati odvojim za upoznavanje sa bratskim Zemunom. Imam i formalni razlog: rečeno mi je da u Zemunu postoji roletnar, u Bežanijskoj ulici. Naoružan fotografskim pamćenjem PlanPlus mape (iste one u koju još uvek nije ucrtan legendarni most na Adi, arhitektonsko čudo što zasija u Novoj Godini), krećem u potragu. Željena ulica je jednosmerna, pa u nju moram da uđem iz Zemuna, i to iz ulice Glavne, ili Glavne ulice, ili glavne ulice (poučno ime, koje dovoljno govori o Zemunu i zainteresovanosti njegovih žitelja za aktivan suživot sa ostatkom sveta). Uspevam nekako da se uguram u pravi smer, parkiram se i krećem u pešačku potragu. Roletnara ni od korova. “E da, bila je tu jedna roletnarska radnja, ali sada je tu apoteka”, kaže simpatična gospođa iz krojačke radnje. “Pa niste valjda očekivali da nađete roletnara u nekoj radnji?”, pita me čovek koji sedi za pisaćom mašinom, u knjigovezačkoj radnji. Ne izdržavam, pa šaljem istinu u nos: “Jutros kada sam seo u kola nisam očekivao ni da ću videti olovna slova.” Dižem ruke, sedam u kola. Startujem automobil i tada shvatam da nemam fotografsko pamćenje, i da je zapravo to bio razlog što sam nekada imao štampač.

Nastavite sa čitanjem… “Onamo, ‘namo…”

Četvrt veka +1

Na današnji dan, u ovaj sat, pre 26 godina, iliti 1. januara 1986. godine u pet ujutru, Grba je prvi put poljubio ženu svog života.

Kako da ostanete zajedno 119 godina? Nemojte nikada da lažete jedno drugo i ostanite najbolji prijatelji.

Obećao sam Jasni da ću ostati pored nje 119 godina, tačnije do 1. januara 2105. Odužilo se, ali planiram da izdržim bar toliko.

Boktemazo, pomislio sam, pa mi nemamo svoju pesmu. A znate li zašto? Prosto, zato što je sva muzika naša.

Za tebe, darling: Mavis Staples, u izdanju koje najviše voliš!

Najveći i najstariji u regionu

Škola računara u okviru Instituta “Vinča” se reklamira kao “Najveća i najstarija škola računara u regionu”. Ne navode koji region.

Za sve koje mrzi da čitaju tekst koji sledi odmah navodim suštinu – nemoj neko da se prevario i otišao na neki kurs koji organizuje ova škola!

Bio sam do skoro na nekom njihovom kursu. Hmmm… U stvari i nije njihov, nego je zvanični Microsoftov kurs, a oni imaju licencirane predavače. Da mi je samo znati kako su dobili licencu (i škola i predavač).

Nastavite sa čitanjem… “Najveći i najstariji u regionu”

Televizijska babaroga

Nerviraju me ovi spikeri na televiziji. On će nama “Poštovani gledaoci kraj malih ekrana”! Nama, bre, ej, nama! A mi imam0 “plazmu” od metar i po, bre!

Ima na tim televizijskim stanicama neka babaroga, garant. Ne znam da li je jedna osoba čije usluge TV-stanice plaćaju ili svaka stanica ima svoju babarogu. Znate na šta mislim – babaroga je osoba (nebitan pol) koja određuje granicu starosti od koje je neki emisija/film/serija prihvatljiva za gledanje.

šta to viri iz ormara

Nastavite sa čitanjem… “Televizijska babaroga”