Vožnja

Zahvaljujući izuzetnim reklamnim naporima, retko ko na planeti nije čuo za Dubai. Sve je naj, superlativi i hiperlativi su često nedovoljni da opišu ono što vas čeka. Najviše ovo, najveće ono, kupovina (neki kažu da se ime emirata i njegovog glavnog grada latinicom zapravo piše DoBuy, a na nekim mapama je i dalje stara transkripcija Dubayy), trgovina, turizam, more, pesak, kamile, datule (najbolje kad su punjene bademom i prelivene čokoladom), pustinja, lepota… Kao što stari vic kaže, bar mi znamo šta je demo, no, valja ovde i živeti i raditi. A onda vas dočeka saobraćaj, bilo da ste turista ili žitelj. Hiperlativ za to još nije izmišljen, jer saobraćaj je ovde često neopisiv.

Ovako je meni svakog božjeg radnog dana...

Jedini lek je muzika.

Nastavite sa čitanjem… “Vožnja”

Lepše

Mislim da se samo oni koji ne mogu bez plavih zuba, klime, tempomata, automatike, ABS-a, i svih drugih pomagala koja osobu koja ume da rukuje automobilom prividno pretvara u vozača, ne bi složili da je vožnja starog automobila mnogo zanimljivija od vožnje novog. Kako se to sada kaže, replike i resto custom rad (automobil ostaje originalnog izgleda, ali se ispod kože primenjuju savremena tehnička rešenja kako bi performanse bile primerene današnjem saobraćaju i propisima) su TRENDING.

Pre nekog vremena, jedan od drugara iz JACCKa (moj auto klub iz Dubaija koji nije klub, ali Voziti stari automobil je lepše :)o tom nekom drugom prilikom) postavio je zanimljiv link u našu FB grupu. LM, ne treba vam vremeplov da biste se vratili u 1965. i kupili novi Mustang prve generacije. Može to i danas! Istina, za oko 30 puta više para… Iskreno, ne vidim šta tu toliko košta, osim ako nisu razni atesti, drnde i zvrnde koje se danas zahtevaju, i što i Ford i firma koja ovo radi treba da lepo zarade. Da se razumemo – nemam APSOLUTNO ništa protiv ove inicijative, i mislim da je dobro što se ovo dešava, kao što se dešavaju i ranije pomenuta vaskrsnuća istorijski bitnih automobila. Ipak, da želim Mustanga, našao bih jednog za restauraciju, pa polako… što bi sigurno manje koštalo, bilo veće zadovoljstvo, ali objektivno i duže trajalo. Kako je danas bitno da se sve desi u pet sekundi, ili se nije ni desilo, ova ponuda ima smisla. Danas i ovde, na ovoj planeti. Instant zadovoljenje potreba.

Nastavite sa čitanjem… “Lepše”

Kapljica

Aerodinamična linija, korišćenje lakih magnezijumskih legura, V8 motor… ništa neobično, rekli biste do momenta kada čujete da je prvi takav automobil napravljen 30ih godina prošlog veka u Čehoslovačkoj. Proverite šta je sve naš saradnik video na hodočašću po Tatrinom muzeju.

Teče prva petoljetka 1930ih. Uzmete idealni aerodinamični oblik kapljice i presečete ga na pola po dužini. Pola kapljice ima dvesta kila manje od dve tone, vazduhom hlađeni V8 motor od sedamdesetak konja sa bregastima u glavi, suvim karterom i polukružnim komorama za sagorevanje, mesta za šest putnika, hidraulične kočnice i može autoputem da vozi 150 kilometara na sat. Naravno da niste još pogodili, a niste ni čitali, jer nije reč o naučnoj fantastici. To čudo je proizvedeno u samo 255 primeraka pre 80 godina. Čudo je Tatra T77, rodonačelnik aerodinamičkih serijskih automobila.

"Elegantni automobil", kako s pravom tvrdi ova reklama

Septembra 2014, za prepunim stolom jedne od praških kafana, dogovorio sam se sa Milošem da ćemo nas dvojica, čim se ja opet dokopam Praga, da odemo u posetu – ne: na hodočašće! – Tatra muzeju u Koprivnicama. Naravno, predviđeno prevozno sredstvo za to je bio Milošev žuti VW412 Variant, jer je pravi način da se ide u posetu vazduhom hlađenim legendama samo vazduhom hlađenim autom. Pretposlednjeg dana septembra 2015. smo, po dogovoru, krenuli na put, na žalost ne Miloševim žutim Variantom, čiji motor čeka zasluženu operaciju, a ni njegovim belim Variantom čiji šupljikavi grejači nisu u stanju da se nose sa hladnim češkim septembarskim jutrima. Zato neću ni pominjati prevozno sredstvo, nego ono što nas je dočekalo 350 km od Praga, skoro na tromeđi Češke, Slovačke i Poljske.

Nastavite sa čitanjem… “Kapljica”

Kako svet dospeva u ravnotežu

Audaces fortuna iuvat, kaže latinska krilatica: hrabre sreća prati.
Evo jednog odličnog primera.

Setićete se, nadam se, priče o Snežani Radojičić, cikloputnice na putu oko sveta koji traje već četiri godine. O njoj smo pisali već dvaput na Suštini pasijansa (ovde i ovde), a nisam baš siguran zašto to nije češće. Jer Snežanini putopisi imaju snagu avanturističkog filma, pri čemu to nije nikakav film, već realan život nekog ko je odlučio da mu planeta Zemlja bude jedino precizno odredište.

Te avanture možete pratiti na Snežaninom blogu, gde piše povremeno, kao i na fejZbuku, gde iz dana u dan saznajemo detalje avanture koja traje.

Zakotrljana oko sveta

U času kada pišem ove redove, Snežana boravi u Džakarti, u Indoneziji. Ona tom ostrvskom zemljom putuje već sedam meseci (sa malim izletom u Istočni Timor – em dodatna avantura, em dobar manevar zbog birokratije viznog režima), a ovih dana je upravo dobila vizu za Maleziju, u čijem kontinentalnom delu je već bila. Ovog puta, uskoro kreće na ostrvo Borneo, gde će zakačiti i Bruneje!

No, moram da vam kratko prepričam kako hrabre sreća prati, a ravnoteža se uspostavlja preko svake nade, na primeru onog što je Snežana doživela tokom nekoliko poslednjih dana.

Nastavite sa čitanjem… “Kako svet dospeva u ravnotežu”

Panorama, baš onako kako ne treba

Imam i ja jednu od pre… Čuj: jednu… Smile with tongue out Ali, dobro: jednu po jednu, kao što to vazda vešto radi Комшија

Beše jesen 2004, ja pun sebe i sa fotoaparatom od kojeg se nisam razdvajao. Želja velika, znanje de facto malo, a iskustvo kukavno i ne baš u skladu sa onim što sam učio kad sam imao 11 godina, pa počeo da se bavim filmom i fotografijom. Ali ko mari za to: pa ja sad mogu i panorame da pravim! Ej, panorame!

I zateknem se ja tako, nekom levom prigodom, u Temišvaru, na Trgu jedinstva. A to je povelik trg pravog srednjoevropskog tipa, sa velikim praznim prostorom pravougaonog oblika iz čije sredine pogled puca na gomilu zgrada koje su upamtile mnogo istorije Banata (evo kosog pogleda iz Google mape, to levo je srpska pravoslavna crkva, a ono desno katolička). Škljoc, škljoc, škljoc… I tako 21 put, tako da čak malo i preklopim pun krug sa taktički dobro odabranog mesta. E, čak sam i prikladnu funkciju u fotoaparatu koristio, da ne bude zabune šta radim.

A sutradan kod kuće, posle boktepita koliko duge obrade u programu Canon PhotoStitch, dobijem nešto nalik ovome (šta je tačno ovo, objasniću malo posle):

Panorama 1: krivo

(velika kriva panorama je ovde)

Kuku i lele, ergo – jao i joj!

Nastavite sa čitanjem… “Panorama, baš onako kako ne treba”

Једна од пре: Брет

Иако Зрењанин има и некакву периферију, центар је ипак много фотогеничнији, због старости и због реке, па госте водимо тамо. Брета знам још од 1997, кад ми је имејлом одговорио на питање “зашто у Америци нема села”. Јер није могао краће а за форум је дугачко.

Отад се дописујемо, а после смо били и комшије – условно речено, на сто миља, па после на двеста педесет. Посетио нас је тамо десетак пута, а посетили смо и ми њега.

А онда више нисмо били комшије, но њему није сметало. Трајало му је скоро пет година док је испунио обећање да ће да сврати, али га је испунио.

eos_3618920150416_17_31_32

(велика)

Ако вам се призор чини познат, то је зато што вам је познат. Већ смо имали фотку овде (Грбо, помагај, не могу да нађем линк), снимљену са скоро истог места, и наравно скроз другачију.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: Брет”