Dakle, malo jače od jedanaest godina ima kako me je žena-Jelena probudila negde oko 1h posle ponoći i tiho rekla “Krenulo je!”. A onda frka gužva panika pakao droga. Ja, ne žena-Jelena. Ona je smirivala situaciju. Ako je ikada bila mirna, to je u tih četrdesetak nedelja “drugačije biohemijske ravnoteže” kada je bila mirnija polovina našeg dueta, koje će za manje od dvanaest sati postatio trio. U današnje vreme jedva da prođe dan, a da ne bude neka “frka gužva panika pakao droga“, ali najčešće prouzrokovan s njene strane. Od “dokle misliš da ti ja spremam torbu za školu” preko “legao si, a nisi oprao zube” do “opet si uneo blato u kuću”.
Na šturu agencijsku vest da je preminuo Aznavour, samo sam se zaledio. Jer, on je bio poseban čovek, ne samo za mene. Na ovom mestu sam već jednom napisao: voleli mi šansone ili ne, ovom autorskom/pevačkom gigantu ne može se sporiti ono po čemu je najpoznatiji. To su neverovatan šarm i harizma, koju retko ko poseduje u tolikoj meri, kao i emotivno izvođenje koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Pustio sam kolekciju njegovih pesama i nasuo sebi jednu šljivovicu da popijem Maestru za dušu, kao što je red i običaj u ovim krajevima.
Suština pasijansa se sa tugom i iskrenim poštovanjem oprašta od velikog glumca.
Ovo nije moguće razumeti. Nećemo ni pokušavati. Ostaje sećanje na veličanstvene uloge i misao kako je nešto od te prekinute umetničke karijere ostalo zabeleženo za one koji tek dolaze.
– A kad mogu da uradim ono što si ti uradio, pa sad više ne nosiš naočare? – povika prestolonaslednik. Eeeeee, mislim se, i u sebi opsovah šta smo se jednih naočara otarasili, a druge smo zaradili.
Najmlađi član naše porodice “vuče” slabovidost još od treće-četvrte godine. Od dečijeg očnog lekara smo dobili informaciju da je u njegovom uzrastu taj oblik slabovidosti i očekivan, jer oko ne raste istim tempom kao glava i ostatak tela, pa se dioptrija stabilizuje tek oko sedme godine života. Ali da ipak dolazimo na kontrole jednom godišnje.
To “jednom godišnje” kod državnog lekara nikad ne možeš da planiraš, jer je ili na bolovanju, ili na odmoru, ili na drugom bolovanju, a zamene nema. Tako smo na jednom od zakazanih (ali neodržanih) jednogodišnjih termina za pregled saznali da doktorka “nije dočekala penziju”. Kakav eufemizam. Zamenu nisu našli ni dok je bila “među nama”, a kad će naći to niko ne zna.
I tako smo bili osuđeni na privatne očne lekare. Očnih ordinacija po gradu koliko ti duša (ne) ište, ali specijalista za dečiju oftalmologiju je malo. Malo li je dece, šta li? Nađemo jednog u Borči, ali već sledeće godine – penzija. Dobro je, ne širimo virus.
Kao što je red, zimsku prazničnu sezonu ćemo obeležiti nedoličnim ponašanjem uživo i neradom na blogu onlajn. Lepo se provedite: mislite, radite i budite sve ono što želite da mislite, radite i budete. Okupljanje zakazujemo tamo negde iza pravoslavnog Božića.
U šaljivim sećanjima na školske dane Ljubivoje Ršumović će se poigrati rečima “Nisu to kurajberi, nego tvoja braća.”.
Sa preklapanjem.
U šaljivim sećanjima na školske dane Ljubivoje Ršumović će se poigrati rečima “Nisu to kurajberi, nego tvoja braća.”. Klinci koji imaju tu sreću(?) da su im prababe i predede živi uredno mogu da ih izbroje osam komada. Baba i deda je četvoro, a roditelja dvoje. Ako dovoljno vladaju matematikom skapiraće da broj predaka u istom kolenu zavisi od broja dva i rednog broja kolena. Tako dolazimo do kurajbera (muško), odnosno kurajbere (žensko) u četrnaestom kolenu. Matematika kaže da ih svaka osoba ima 16.384 komada ukupno.
Ako uprosečimo da je svako od predaka – čije nazive imamo do šesnaestog kolena – svoje direktne potomke dobio sa 25 godina, svako od nas je pre četiri veka imao 32.768 belih orlova i isto toliko belih pčela. Četiri veka… To mu dođe delom Habsburško, a delom Osmanlijsko carstvo. Bar kad je o ovim prostorima reč.
Jedini način borbe je obrazovanje, koju moramo da shvatimo kao neprekidni proces čiji je krajnji cilj uspešno promišljanje sopstvenih postupaka
Mladi losos rađa se iz jajeta u hladnim vodama potoka severnoameričkih planina. Tokom života postepeno se spušta ka nižim vodama, da bi se, kao pripadnik desetog dela početne količine izleglih jaja, perspektivni lovac na manje ribe konačno skrasio u posledičnom okeanu, Atlantskom ili Tihom. Par godina kasnije, u vreme seksualne zrelosti, taman tokom opadanja leta i blagih septembarskih dana, dok naša deca kreću u školu, losos kreće u monstruozno putovanje nazad u potok u kome je proplivao, uzbrdo kroz reke i vodopade, obično uz više od hiljadu kilometara puta i više od dve hiljade metara visinske razlike. Kada stigne na svoje odredište, slede klasična scena seksa u plićaku, polaganje jaja i smrt.
Negde na putu ka ovoj jubilarnoj koordinatnoj tački u četvorodimenzionom prostorvremenu, zaboravili smo da primetimo da je svakoj posebnoj pojavi valjano učiniti zasebnu kalibraciju zrelosti. I sad, ni tamo ni ovamo: ne znamo jesmo li već punoletni u e-prostoru ili kao maloletni nemamo pravo čak ni da se izjašnjavamo o tome.
Bilo kako bilo, Suština pasijansa je rođena u ovaj dan i čas pre tačno šest godina, prilogom koji tradicionalno ponavljamo i ovde:
– * –
Hello, world!
Razvoj bloga je u toku. Tek se igram sa WordPressom. A kao da imam potrebe za žurbom…Uglavnom, to je to: rođen je. Uskoro će i da prohoda. A možda i da poleti.
– * –
Poleteo je, dakako da je poleteo. I pravo da vam kažem, više puta u ovih šest godina sam u glavi parafrazirao onaj pesnički trenutak Bore Đorđevića boktejeb’o nisam treb’o, da sam znao ja bi’ stao.
Ali, posle svega, kad svedem račun baš svega, trebalo je to učiniti, a da sam znao, učinio bih i pre. Jer, nisam se mnogo držao nijednog pravila osim više puta pomnjanog Pravila Koje Šef Nameće Svim Samurajima Skoja Kad God Nađe Za Shodno Da Naređuje A Samuraj Nađe Za Shodno Da Sluša Šta Mu Se Kaže Broj 00000000001, a koje glasi: “Šef ti izričito naređuje da postupiš po nahođenju.” Jer, pravi Šef zna da je važno narediti, pravi Samuraj Skoja zna da je važno poslušati, a svi zajedno se nosimo u pizdu m… se zabavljamo kao nikada. Znamo pravac, znamo brzinu, ma znamo sve, nego… Neoliberalizam, naš najveći protivnik (možda on i nije naš, ali mi njegovi jesmo sigurno), jači je od nas, pa nas povetarci nose u pizdu mat… u svim pravcima. A to sve naše raspoložive kompase (a imamo ih iha-haj!) čini izlišnim, štaviše mrtvim teretom koji preti da nas brže povuče na dno ako li samo potonemo.
Nije da nije, ima malo vode u potpalublju, ali držimo se na površini još uvek. Nekako.
Nije bitno to što naš kompas trenutno ne služi ničemu. Mnogo je bitnije to što mi kompas nismo izgubili.
– * –
E sad, taj osećaj da bismo potonuli kad bismo dozvolili da nas neko u kalupe stavlja neodoljivo podseća na onaj pogled Franca Biberkopfa kada neko od njega traži da razmisli o situaciji u kojoj se upravo našao.
To podsećanje, pak, uverava nas u to da razmišljanje valja praktikovati, iako je to danas toliko retka pojava da su mnogi koji su razmišljali na kraju otišli u pizdu ma… u penziju. Zato mi razmišljamo pažljivo, između redova, čak i onda kada ni o čemu nema šta da se kaže. Neki se čak i ljute kad ih upućujemo na pravi način čitanja naših tekstova, tako da smo razne napore u tom pravcu sveli na minimum, da izvinete na lambadi, zbog vas.
Zato se, valjda, i proredilo.
– * –
A oko mene su i oni kojima se nije pristojno obraćati u trećem licu ako su prisutni. Elem, vi, kojih ponekad ima manje nego što ima angažovanih autora, a koji ste se pred nekim prilogom znali zapitati “šta je sad ovo, suncetiebemžareno”, možda čak i ne primećujući da vas sam čin postavljanja tog pitanja odvaja od većine, često zaboravljate da Suštinu pasijansa čini četa mala ali zajebana, Osam Samuraja Skoja koji svoju privilegiju pisanja na ovom mestu upražnjavaju krajnje obazrivo (videli su šta se Šefu desilo kad je pregoreo objavljujući, pa su namah iskoristili privilegiju mudrih da se nauče pameti na tuđim greškama), ali znajte da se šunjaju prikrajcima i samo je pitanje dana kad će opet da grunu.
Bilo da komentarišete ili prećutite, vaš glas (koji do nas svakako stigne) dobro nam je gorivo za dalji rad. U mentalnim sferama, perpetuum mobile je moguć, kad već nije u fizici: jedni drugima dajemo energiju koja nas motiviše na neprekidno kretanje. Taj zamajac je davno pokrenut i još uvek se vrti živahno, iako to vama ne izgleda tako. Zasad nema znakova da će biti drugačije; ali valja da znate i to da je povremeno usporenje samo sinhronicitet ćutanja. Jer znate – uz svu dobru volju, čak i autori Suštine pasijansa imaju obaveze prema svojoj deci, svom stomaku, svom poslodavcu i šta sam ono još zaboravio. Ah, da: obaveze prema vodovodu, elektrodistrTibuciji, telefonskim kompanijama, internet provajderima, naftnoj privredi, ministarstvu prosvete, ministarstvu zdravlja, ministarstvu finansija i šta sam ono opet zaboravio…
– * –
Trivija: 6.929 objavljenih priloga za 2.192 dana. To je u proseku 3,1610401459854 priloga na dan, to je više od broja Pi za čitavih, mada nužno zaokrugljenih 0,0194474923956069.
Malo li je? Pogotovo ono 6069 na kraju: deluje nekako monumentalno. I nije bitno što NASA trajektorije putanja letelica proračunava samo sa pet decimala broja Pi (kažu, dobro je tako za održavanje softvera, a putanje se moraju korigovati, pa moraju): nama, kojima se lebac naš svagdašnji nalazi negde drugde, a Suština pasijansa nam služi da se voznesemo u pizdu mat… u visine nedostignute, treba bar 12-15 decimala da bismo se razmahali k’o goveda kako dolikuje.
Komentara je manje nego priloga, samo 6339, pa smo se poklopili ušima. A vi, piiii….šite kad stignete.
– * –
A to što opet neki izbori pokušavaju da se smeste u program proslave šestog dne obeležavanija roždestva tvojego, nije naša krivica. To su oni shvatili koliko smo mi važniji od njih, pa sad surfuju na našem talasu, pizda li im… sram ih bilo.
– * –
Brojaćemo i dalje. Pa dokle izdržimo.
(Simon Philips on drums.)
– * –
Misija Suštine pasijansa je da potakne na razmišljanje, a da pritom ne ugađa nikome, osim možda slučajno. Tako će i ostati dok god bude potrebno.
Obećavamo vam da nećemo dozvoliti da nas oduvaju. Jer, ako oduvaju nas, jao vama.
Srećan vam šesti rođendan Suštine pasijansa, dragi naši.
“Ludilo” je počelo malo posle crtanog animiranog filma. I mada nam je ponekad muka od toga, u stvari se plašimo trenutka kada će da prestane.
U čarobni svet knjiga ušli smo preko stripa. Logično. Negde po prašnjavim vitrinama brižljivo čuvane epizode Asteriksa (štampane kao posebna izdanja Politikinog zabavnika) čekale su da dođe naslednik, a onda i da naslednik nauči “svih sto slova azbuke”. Malo samostalno, a malo uz glumu tokom kućne podele uloga, epizodu Naselje bogova naučili smo napamet. A ubrzo smo odredili i koju epizodu ćemo kog dana nositi na plažu.
Da li smo obilazili pogrešne knjižare, tek knjiga za decu štampanih na ćirilici slabo smo nalazili. Cenim da prosečan tekst odštampan na ćirilici zauzme bar 30% više nego odštampan na latinici, te da je izdavačeva računica jasna, ali mi još uvek ne znamo sva latinična slova, a i ova koja znamo ne zadovoljavaju naš apetit za pisanim tekstom.
Pa onda traži da li ima nešto interesantno po bibliotekama (čoveče, one još uvek postoje!?) kod rodbine, komšija,… Iskra ljubavi prema knjizi postoji – dajte nam gorivnog materijala!
Pre oko tri sata, objavljena je vest da je Greg Lake, prvi glas grupe King Crimson, deo super-trojke Emerson, Lake & Palmer i solista, odlučio da ode na Neko Bolje Mesto posle duge i bolne borbe sa najtežom bolešću.
Ostaće upamćen po fenomenalnom glasu, odličnom sviranju bas gitare i akustične gitare i dobrim idejama koje je umeo da pretoči u muziku koja se lepila za dušu.