U čemu je to problem sa svetom?

Ovo boli kao prstom u oko.

Bertrand Arthur William Russell (1872 - 1970)

Citat dana dolazi od mislioca, matematičara, istoričara, kritičara društvenih pojava (sve to kroz vizuru nekog ko se gadi na idealizam), autora nad čijom knjigom “ABC teorije relativiteta” sam proveo celo jedno leto kad sam imao nepunih jedanaest (a da nisam ličio na onog malog iz crtaća o petlu Sofroniju), kritičara sa kičmom koji je imao hrabrosti da kaže i ono što njegovi sunarodnici nisu smeli.

Problem sa svetom je u tome
što su budale i fanatici uvek sigurni u sebe,
dok su mudri ljudi tako puni sumnje.
Bertrand Russell

Možda bismo sad mogli da lamentiramo nad sudbinom sveta, jer suma inteligencije na planeti je konstantana, a broj stanovnika rapidno raste. Možda bi se neko setio da zli nisu glupi, a s obzirom na to da zlo dominira, to znači da ipak pametni vladaju. Problem je, pak, u tome što nam budale kroje atmosferu svakodnevice, što dvojica takvih mogu da nadglasaju stotinu drugih i što od njihovog terora naš životni prostor vremenom postaje sve uži.

Primere ćete naći svakodnevno. Mnogo ih je i izazivaju tugu. Imam puno primera i rekao bih da je bolje da vas ne podsećam na njih; ali onda će ispasti da ne znam o čemu to pričam. Pa dobro. Evo tri primera samouverenih budala: prvi, drugi, treći (treći je blokiran, prim. Grba 28.2.2012.). Predlažem da ih ne proverite, ali referenca je slobodna.

Dovoljno, zar ne? Ma, i previše.

Google u slavu Čarlsa Dikensa

Pre tačno dva veka rođen je najveći engleski romanopisac i Google je priredio prikladni doodle. Suština pasijansa se pridružuje obeležavanju značajnog jubileja.

Google doodle u slavu Čarlsa Dikensa

Charles John Huffam Dickens je rođen 7. februara 1812. godine u Landportu u Engleskoj. Nije dočekao ni šezdesetu – umro je 1870. godine, pa njegovi hroničari jako vole da kažu da je on sa sobom odneo mnogo dela u grob.

Nastavite sa čitanjem… “Google u slavu Čarlsa Dikensa”

Nastavak (?) filma “Blade Runner”

Zašto? Zašto? Zašto nam to činite? Kud se dede vaš legendarni autorski integritet, gospodine Scott? Zašto želite da upropastite svoj magnum opus?

Blade Runner (1982) - film za sva vremena, delo van klišeaŠuška se o pripremi nastavka filma Blade Runner. Kad sam prvi put to pročitao, mislim da sam se pljasnuo po čelu i glasno opsovao.

Kako se to nastavlja završena priča?

Jeste, bilo je milion raznih pitanja, pogotovo posle onog pomalo uvredljivog teksta u pozadini koji je, mimo želje autora filma, dodat u postprodukciji da bi, tobože, objasnio svaku scenu – što je vređalo inteligenciju svakog ko je iole upućen u žanr°. Koristeći uticaj koji je stekao tokom godina, reditelj Ridley Scott je osvetlao obraz da povrati prvobitnu ideju pravog, čestito spakovanog filma u postupku film noir (i pritom ne mislim na sliku, nego na atmosferu). Ono izdanje koje je objavljeno 1992. godine, ispravilo je neke nepravde, ali je film zapao u limb kada je ubrzo potom nestao sa bioskopskog tržišta, a kvalitet VHS izdanja bio ispod svake kritike. Tek je “konačna” verzija, audio-video remaster iz 2007, učinio pravdu ovom značajnom filmu. I tada smo mislili da je pravda pobedila: priča je završena i nemamo više zbog čega da se brinemo. Čak je i Ridley Scott najzad razrešio glavnu sumnju: jeste, Dekard je takođe replikant iz serije Nexus; štaviše, on je šesti iz one ekipe.

E, vraga.

Nastavite sa čitanjem… “Nastavak (?) filma “Blade Runner””

‘Ladno, al’ standard…

Da vam ispričam o čudnim putevima internetskim, na primeru koji sigurno znate.

Elem, znate već za onu “razbrajalicu” koja vam je do sada stigla e-poštom 20-50 puta u poslednjih deset godina, ako ne i više puta. Po običaju, to krene kad krene i veliki sneg, kao što je baš sad slučaj.

 +18°C Na Havajima uzimaju drugi pokrivač.
+10°C U zgradama u Helsinkiju isključuju grejanje.
+2°C Italijanski automobili ne mogu da upale.
0°C Destilovana voda se smrzava.
-1°C Dah se vidi. Rusi jedu sladoled i piju pivo.
-4°C Pas vam se uvaljuje u krevet.
-10°C Francuski automobili ne mogu da upale.
-12°C Političari počinju da pričaju o beskućnicima.
-15°C Američki automobili ne mogu da upale.
-20°C Dah se čuje.
-24°C Japanski automobili ne mogu da upale.
-28°C Pas vam se uvaljuje u pidžamu.
-29°C Nemački automobili ne mogu da upale.
-30°C Ni jedan normalan automobil ne može da upali.
-36°C Ruski automobil ne može da upali.
-39°C Rusi zakopčavaju svu dugmad na košuljama.
-50°C Automobil ti se uvaljuje u krevet.
-60°C Žitelji Helsinkija se smrzavaju. U Moskvi zakopčavaju kapute.
-70°C Smrzavaju se i u paklu. Univerzitet u Kuznjecku organizuje kros-kontri.
-72°C Advokati zavlače ruke u sopstvene džepove.
-120°C Alkohol se smrzava. Rusi zato potpuno u k**cu.
-273,15°C Apsolutna nula. Prekida se kretanje elementarnih čestica. Rus liže smrznutu vodku.

Nastavite sa čitanjem… “‘Ladno, al’ standard…”

Happy Birthday, El Magnifico

U danu za nama, obeležen je 61. rođendan jednog od mojih omiljenih gitarista. Google neće napraviti doodle zbog toga, ali ja ću večeras bar malo slušati dobru muziku u to ime.

Phil Manzanera, veliki baja i aristokrata rock’n’rolla, rođen je 31. januara 1951. Sjajan muzičar i sjajan čovek, on oko sebe seje fantastične vibracije već četrdesetak godina, na radost svima.

A, da. Izvinjavam se. Možda niste info-hrčak kao ja, pa vam nije baš najjasnije ko je taj čovek. Situacija je htela da se on celog svog veka dokazivao isključivo svojim radom – i nikako drukčije. I zbog toga je moguće da niste čuli za njegovo ime.

Zato ste čuli za Roxy Music, zar ne?

Ovi idiotski cvikeri su bili zaštitni znak El Magnifica tokom sedamdesetih… Mada, njegov pravi zaštitni znak je bio i ostao Gibson Firebird (u raznim verzijama). Ta gitara danas postoji i u verziji Phil Manzanera Signature, ako znate šta znači takva čast…

Nastavite sa čitanjem… “Happy Birthday, El Magnifico”

Demoni stvaralaštva

Bilo je još takvih; štaviše, mnogo njih. Ovaj se bar nije krio, nego je viteški padao pod sto.

Citat dana dolazi od velemajstora kafane, sunđera po ubeđenju iako novinara po profesiji i književnika po vokaciji; od čoveka koji je izmislio lek protiv mamurluka po imenu “smrt popodne“; od tragaoca za suštinskom istinom na dnu boce i pravog pregaoca na polju dosezanja olimpijskih visina u alkoholizmu.

Hemingvej na safariju u Keniji 1954. Predah uz dva dupla viskija u jednoj čaši.

 

Piši pijan. Rediguj trezan.
Ernest Hemigvej

 

Čak i u samouništenju, koje je kulminiralo grčevitim stiskom na oroz lovačke puške uperene u sebe, pobeđivao je. Empirijski je utvrdio da je lako umreti.

Život je ono što je teško, znao je čiča-Hemingvej.

Sećamo se velikog rokera: Steve Marriott

Danas bi mu bio 65. rođendan, samo da nije onako strašno završio.

Steve Marriott, legenda britanske rock scene, rođen je 30. januara 1947. godine u Londonu. Bio je jedan od ljutih gitarista i pevača na čijim nastupima su prštale varnice – ili je barem to tako zvučalo. Obeležio je scenu radom u dve značajne grupe: Small Faces i Humble Pie.

Svašta se može ispričati, ali večeras to nećemo činiti. Opustićemo se i slušati dobru muziku.

Nastavite sa čitanjem… “Sećamo se velikog rokera: Steve Marriott”

Sećanje na pesnika

Eh… Zaslužio je mnogo više. Makar da ga se setim na vreme, a ne ovako. On bi mi oprostio, a vi kako hoćete.

Duško Trifunović (1933-2006)Prekjuče, u subotu, beše šest godina kako je Duško Trifunović otišao da piše i govori stihove serafimima. I sad kad pomislim, da je napisao samo pesmu “Tajna veza” i nijednu drugu u životu, bilo bi to dovoljno za poštovanje. A bio je velik i plodan autor prave poezije koja je bila u duhu vremena: lako se čitala i još lakše prihvatala, što je odlika samo najboljih pesnika. A tek sarađivati sa rokerima – pa još sa Bijelim dugmetom, dugo vremena jednom ozbiljnom firmom na polju rock’n’rolla u onoj Jugoslaviji – e, pa trebalo je imati petlju za to. Kako da ga ne poštuješ…

U poeziji Duška Trifunovića je bilo nečeg čudno istinitog što sam jako voleo. Imam negde jednu njegovu knjigu, moraću da je pronađem i prelistam posle, uh, bolje da ne kažem koliko godina… Nego, ja bih da se setim jedne druge Duškove pesme.

Greh

Grešio sam mnogo, a sad mi je žao
Što nisam još više i što nisam luđe
Jer samo će gresi kada budem pao
Biti moje delo – a sve drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
Leteo sam iznad vaše mere stroge
Živeo sam grešno, još ću, ja se nadam
Svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
Grešio i za sve vas koji niste smeli
I sad deo greha mog niko od vas neće
A ne bih ga dao – ni kad biste hteli.

 

Prva strofa je savršen epitaf. Nema više šta da se kaže. A i ne treba, ako ćemo pravo.

Sećam se…

Juče je bio rođendan velikog reditelja, a ja nisam stigao da to obeležim. Nadoknađujem sada i ovde.

Federico Fellini je premeravan uzduž i popreko, ali i dalje je bilo nemoguće reći kakva je njegova veličina, jer nismo umeli da ga poredimo ni sa kim, a njegova dela ni sa čim. Posle nekog vremena, čovek shvati da nema ništa od toga da zna je li Fellini najveći ili najmanji, najvažniji ili najmanje važan. Prosto, treba gledati njegove filmove i to je dovoljno da život postane bogatiji.

Ja nisam pogledao ni sve značajne, a kamoli sve Fellinijeve filmove. I mučno mi je zbog toga. Ti filmovi su najbolja poezija koju mogu da zamislim… Hajde da se setimo tih naslova kroz malu foto-retrospektivu.

A muzička tema je čisti bonus… Naravno, Amarcord (1973). Znate li priču o toj melodiji? Fellini je došao u posetu Ninu Roti i mrtav ‘ladan mu zatražio veselu pesmicu sa tužnom atmosferom za potrebe filma. Otprilike kao da mu je tražio vrelu kafu koja je toliko hladna da trnu zubi. Potrajalo je dok Rota nije pronašao šta je Fellini tražio.

Sve ostalo je legenda.

R.I.P. Etta James

Otišla je jedna od najvećih pevačica R&B i soul muzike. Bila je u prvom redu kada su ti žanrovi poprimali oblik kakvim ih danas znamo. Bila je temelj.

Etta James je preminula danas posle duge i teške bolesti. Imala je samo 73, ali leukemija je učinila svoje. A eto, nema ni mesec dana da sam malo prelistavao njenu fonografiju. Istina, bilo je to kad sam pročitao da su je pustili kući iz bolnice da tamo nađe svoj mir sa Bogom.

Najpoznatiji video snimak: odvratna frizura, šminka kao iz nekog horor filma i glupavi džemper koji je zaboravila da skine u garderobi. A onda počne da peva. I momentalno joj sve oprostite.

Uh.

Nastavite sa čitanjem… “R.I.P. Etta James”