Pogled na život, dugi kadar

Now I work for the BBC
Life is not what it used to be…

Letnji dan je odmicao, a Victoria Station je bila sve udaljenija iza kompozicije koja je grabila napred ka Doveru. U kupeu, preko puta mene, sedeo je Nemac duge plave kose, koji je izgledao kao da dolazi sa Woodstocka i pokušavao da otpočne bilo kakav razgovor. Iako je rekao da upravo dolazi iz San Francisca, moje misli su već bile na Balkanu i u Balkanu (kafani). Mesec dana potucanja po Evropi je očas posla prošlo, a ranac je sada bio lak kao pero. Težak je bio kofer sa gomilom ploča koji sam nosio, sve u sebi psujući. Zaista, šta mi je sve to trebalo?

Otvorio sam kofer, pomilovao vinile kao decu koju u to vreme nisam imao, izvadio omot sa natpisom Buggles – Age of Plastic, a u mojoj glavi je opalila klapa i zazvonilo je: Action! Smotao sam Old Holborn i duboko udahnuo…

Kroz glavu su mi prolazile hiljade misli. Sumirao sam putovanje, London je bio svake sekunde sve dalje, a The Buggles su nastavljali da pevaju… Ne onu znanu, “Video Killed The Radio Star“, koja će ući u istoriju kao prva pesma emitovana na MTV-u, već drugu, četvrti singl sa tog albuma, “Elstree“°.

Nastavite sa čitanjem… “Pogled na život, dugi kadar”

Na ostrvu

“On an Island” je naslovna numera na trećem i zasad poslednjem solo studijskom albumu Davida Gilmoura. Pesma je elegija o prijateljima koji su otišli, a melanholični ton je podignut na viši stepen tako što je na album (i na neke koncerte) doveden najbolji muški vokalni duet u istoriji rock’n’rolla: David Crosby i Graham Nash. Snimak potiče sa jednog od pet koncerata pod nazivom Remeber That Night, održanih u Royal Albert Hallu na početku turneje 2006. godine.

Nastavite sa čitanjem… “Na ostrvu”

Alison

Nemam pojma zašto mi je pala na pamet najlepša pesma sa prvog albuma Elvisa Costella, ali nisam imao druge nego da je potražim i turim u današnji slot za muziku za popodne. Sreća da je tako ispalo, jer nisam znao za ovu izvedbu.

Kakva majstorija! Kakav majstor!

Moram da se ispovedim: album My Aim is True je prvi vinil koji sam prodao. A zašto sam to učinio, nikad neću umeti da objasnim; sećam se samo da nikad nisam voleo taj omot; ne volim ga ni danas. Ali, muziku… Tek, upravo osnovana radio stanica u Kikindi, prva redovna u istoriji grada, objavila je otkup ploča po prilično povoljnim cenama. U nastupu ludila, prelistam po svojoj vinilnoj fonoteci, koja je tad bila velika tek oko trista LP ploča, i iz nje izvučem dvanaestak albuma. Od tih dvanaestak, dežurni lik je odbio samo dve – i to zato što ih je već nabavio – a za ostale sam dobio lovu koju sam posle potrošio da kupim neke važne ploče preko kataloga čuvene kuće Cob Records (ružnog li sajta, majko mila).

Sećam se kako je Robert jednom došao, doneo sa sobom butelju nekog finog vina, pa rekao “pusti Costella”. Kad sam mu rekao šta sam uradio, bio je ljut i razočaran. “Trebalo je meni da ponudiš tu ploču, kad ti je bilo toliko stalo da je prodaš”, reče, “ja bih ti dao deset puta više novca, a onda bih ti je poklonio, da bude kod tebe”. Jebigica, Roberte, desilo se.

Iskupio sam se tek posle sedam-osam godina, kupujući za Robertov račun tri originalna CD-a Elvisa Costella, po ne baš maloj ceni, od druga koji je kupio garnituru CD-ova sa remiksovanim albumima dopunjenim bonus materijalom. Nekako sam i ja baš tad počeo ponovo da otkrivam tog velemajstora.

Elvis Costello je veliki songmaker. Čovek ima mnogo materijala vrednog slušanja i poštovanja, i ja ga ponekad slušam i uvek poštujem. No, album My Aim is True mi je ostao najdraži u tom ponovnom otkrivanju, a “Alison” najdraža pesma. Ne zaboravite da plaknete uši matičnom verzijom.

Plima

Pogledao sam kroz prozor i sijalo je sunce. Plima u duši.

Danas slušamo numeru Indexa koja je bila možda najznačajnija za ono što je usledilo na rock sceni počivše Jugoslavije. Te 1969. godine, “Plima” je bila jedan od prvih primera da jak autorski koncept može naći svoju publiku; do tada, kompletna scena je predstavljala prosti klon onoga što se zbivalo na italijanskoj, francuskoj i britanskoj pop-sceni.

Nastavite sa čitanjem… “Plima”

Devet miliona biciklova

Da bi ovaj naslov bio efektniji, predlažem hibridni severnobanatski dugouzlazni akcenat na pretposlednjem slogu: “biciKLOva”…

Ima tome dosta vremena, ovaj prelepi pesmičuljak sam čuo prvi put na Radio Paradise. Katie Melua je simpatična pevačica i autorka muzike, zaslužuje pažnju. A tek što pažnju zaslužuje ova izvedba… Poslušajte.

Nastavite sa čitanjem… “Devet miliona biciklova”

Daj nam sunca

Naslov je iz prepeva originala, kojem danas posvećujemo popodne. Ali pre toga malo priče. Malo.

U sredu, prekjuče, Aleksa nam se vratio iz vrtića (ne sam, svakako) ponavljajući stih iz naslova ovog priloga. I tu započesmo razgovor koji ću na razne načine malo niže pokušati da prezentujem, a tokom kojeg je u nekim momentima pevač prelazio i na “Čester iiiiiiiglan iglan”. Winking smile

Nastavite sa čitanjem… “Daj nam sunca”

Da ne njavrčeš više!

Tako je glasio naslov poruke koju sam dugo čekao. Jako dugo.

Dragi moji, ovo je važan trenutak. Ovog puta dopisno, a uskoro i kao autor Suštine pasijansa, sa nama se danas druži Zoća Peacock, najveći zmaj grupe oldwave, čovek koji je utisnuo mnogo muzike u srca onih koji su bili dovoljno pametni da slušaju šta im on govori i, ništa manje važno, pušta. A puštao je na gramofonima, magnetofonima, putem radio talasa, raznim krivudavim puteljcima elektronskih komunikacija, čak i pre nego što je Internet stigao u ove krajeve. I zato, neki dan pre nego što rubrika “Muzika za popodne” obeležava godinu dana postojanja i rada, ovo je događaj koji je važan ne samo za rubriku, nego i za Suštinu pasijansa uopšte.

Nastavite sa čitanjem… “Da ne njavrčeš više!”