Kako to izgleda nekima dok posmatraju nas koji se ne mičemo od kuće…
Autor gotovo da je potrefio sve.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Zabava nije isto što i umetnost, dakako. Ali, najkvalitetnija zabava ima u sebi zrno umetnosti. Ako nema, onda to nije zabava, već prostakluk.
Kako to izgleda nekima dok posmatraju nas koji se ne mičemo od kuće…
Autor gotovo da je potrefio sve.

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
– Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)
Jeste li gledali film Čovek na mesecu Miloša Formana (Man on the Moon, 1999)? Ako niste, šteta. Priča govori o Andyju Kaufmanu, američkom komičaru koji je probio sve barijere u istraživanju poimanja humora, do granice kada se više nije znalo kad je ozbiljan a kad se zajebava. Andy Kaufman je koristio svaku moguću priliku da napravi konačni geg da je to išlo do neslućenih razmera. Primer? Znajući da je terminalno bolestan, napravo je vrhunsku predstavu od sopstvene smrti i to je učinio sa tolikim uspehom da su milioni ljudi apsolutno sigurni u to da je on još uvek živ i negde se krije pod lažnim identitetom. ![]()
Genijalnost tog čoveka je često osporavana. Po pravilu, osporavali su ga mali ljudi, licemeri nesposobni da proniknu u suštinu Kaufmanove igre. Ništa čudno: te mentalne lezileboviće, Kaufman je posebno voleo da provocira i koristi kao predmet sprdnje. ![]()
Svako je pre ili kasnije dolazio na red. U ovom snimku iz 1980. godine, vidimo kako je to umelo da izgleda kod Davida Lettermana. Dok budete ovo gledali, molim vas da se setite da je The David Letterman Show bio jutarnji program koji je išao direktno u etar. ![]()
Sve, sve, ali to sardonično kolutanje očima…
Sve troje jure k’o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
– Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda, bogovski krka?!
– Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)
Ako se bar malo opustite dok budete gledali ovaj video klip, u jednom trenutku ćete prepoznati ličnost na tim koncima…
Šta reći, nego – fantastično.
(Via)
Dok jure dalje brzo k’o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
– Sumnjiva žurba – medo ih gleda –
možda ste našli jezero meda?
– Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat’ ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)
Jednočinka inspirisana napisom u tabloidu Teklić °
Jul, nedeljno prepodne; sunčano vreme. Pastoralna slika jedne tarabe između dva dvorišta. Bila bi tišina – ali iz jednog dvorišta dopiru zvuci metle praćeni jedva artikulisanim glasom. Uz malo pažnje, najzad prepoznajemo salvu standardnih psovki iz srpskog nacionalnog folklora.
– Živka, jesi li zgotovila ručak?
– Ma kakav ručak, crna Perso, celo dvorište mi posuto nečim što podseća na kemtrejls!
Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
– Idem da doznam – lija sve duva –
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)
Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit’ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
– Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
– Kućico moja, najljepši raju!

(Poema “Ježeva kućica”, Branko Ćopić)