Med i cimet

Gospodin Homer S. je shvatio da kombinacija “med i orasi” više nije onako efikasna kao što je bila ranije. Poprilično ranije.

Svojim asistentima i saradnicima gospodina Homer S. nije bio nimalo čudan. Dobro, de, ne baš nimalo. U stvari svi zaposleni u laboratoriji za fizičku elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu su malo “na svoju ruku”. Mada ta laboratorija zna biti interesantna i laicima.

Asistenti i saradnici profesora Homera S. su znali da on redovno svako jutro na parče hleba namaže med pomešan s cimetom. To mu je navodno prvi obrok, a ova smesa mu smanjuje srčane tegobe i revitalizuje krvne sudove. Odmah zatim je red na šolju čaja spravljenog od četiri kašike meda, jedne kašike cimeta i malo prokuvane vode. To mu je, valjda, za krepkiji duh i radni elan.

Nastavite sa čitanjem… “Med i cimet”

Sećanje na Slobodana Selenića

Na današnji dan pre 79 godina, rođen je veliki srpski dramski pisac, jedan od mojih omiljenih autora i svakako jedan od onih koji su zaslužili moje duboko poštovanje. Ove redove posvećujem sećanju na susret sa njim.

Slobodan Selenić (1933-1995)Jako davno sam počeo da prepoznajem raznorazne lokalne kvaziheroje i kvaziintelektualce koji koriste svaku prigodu javnog skupa da ispale svoje bezvredne misli i promisli. Takvi su pogotovo redovni, ama deo inventara, na raznim književnim i sličnim skupovima i zbog toga već godinama izbegavam da pohađam te skupove, iako sam ranije bio redovan, jer kako su godine prolazile, palanački mentalitet na nepalanačkim skupovima je postajao sve izraženiji. Znam za to, pa čuvam živce i zbog toga se odričem čak i vrlo zanimljivih ljudi koji ponekad dolaze u moju malu varoš.

Živo se sećam jednog takvog skupa, jednog od poslednjih koji sam pohodio; beše to u proleće 1990. godine, teško mi je da se setim tačno. Bilo je to u sali današnjeg Kulturnog centra u Kikindi (tada je to bio Dom omladine). Stupio sam tada u veoma zanimljiv razgovor sa Slobodanom Selenićem, što je moglo da izađe na ko zna šta da se nisu umešali neki lokalni heroji.

Nastavite sa čitanjem… “Sećanje na Slobodana Selenića”

КОЛИКО МЕ ИМА ДАНАС

Након вишеструких изазова, што јавних, што унутар уредништва, видим да не могу избећи да објавим и овде своју прву причу, једину која је ем писана оловком, још давне 1982, ем објављена у правом часопису… Сиријус, крајем 1984. Све после тога су некакви бајтови.

Прво пут је стварно било огавно. Био сам глупо затечен пред шатором за време олује. Цвокотао сам и био сав у некој грозници. У зло доба сам се сетио да је шатор на лошем месту и да за пола сата могу да очекујем потоп. Изашао сам да ископам канал. Оне будале су однеле скоро сав алат, па сам копао крампом. Било је крајње глупо, крамп по терену који се може орати кашиком, али, шта се може, подигао сам га високо, замахнуо  и…

Касније кад сам размислио, схватио сам да је заиста било глупо. Као прво, шатор је био од пластике, дрвећа није било, те је прво гром нашао баш мој крамп. И мене. Будале не живе дуго. Nastavite sa čitanjem… “КОЛИКО МЕ ИМА ДАНАС”

Google u slavu Faberžea

Danas je 166 godina od rođenja jednog od najpoznatijih juvelira u istoriji i Google je tim povodom objavio prikladan doodle.

Peter Carl Fabergé (1846-1920) bio je poreklom Hugenot, pripadnik francuske protestantske crkve. Kada je nastupio novi talas progona na protestante posle francuske buržosaske revolucije, njegovi preci su pobegli na istok. Tako je Peter Faberže rođen u Sankt Peterburgu, gde je otpočeo školovanje. Zanat juvelira je učio u Drezdenu , ali vrhunac u svojoj karijeri je ostvario u rodnom gradu, najpre učestvujući u kapitalnoj rekonstrkciji Ermitaža, a potom postajući i zvanični juvelir carske porodice Romanov.

Faberžeova jaja

Nastavite sa čitanjem… “Google u slavu Faberžea”